Prvi tehnički pokus MoSE-a, brane koja bi morala štititi Mletačku lagunu od navale izvanrednih plima (“acqua granda” u mletačkom govoru), proveden je uspješno. Po mišljenju međunarodne ekipe stručnjaka prije tridesetak godina, taj je projekt bio jedini način da se obuzda fenomen “visoke vode”, koji sve češće napada Veneziju i prijeti da ubrza njezino potonuće u Jadran iz kojega je iznikla kao, po mnogima, najljepši grad na svijetu, jedinstvena metropola gdje umjesto ulica služe morski kanali.
Premijer Giuseppe Conte je u petak u 0.48, na umjetnom otoku kod Lida, gdje je MoSE-ova kontrolna prostorija, nakon nedugih govorancija, pritisnuo dugme i tako pokrenuo kompresore koji utiskuju zrak u barže (komore) elektromehaničkih ustava, inače položene na morsko dno, na svim trima ulazima iz Jadranskog mora u Mletačku lagunu: kanalima Lidu, Malamoccu i Chioggi. U 12.25 podignute su barže svih 78 ustava. Laguna je tako izolirana, prvi put u posljednjih 15 stoljeća, otkako ju je formirala velika poplava.
To je, ponovimo, prvi tehnički pokus. Sve barže su podignute, nije rečeno da će sve barže uspješno leći nazad u ležište kad se u njih ponovo pusti more. Kako se pokazalo kod ranije postavljenih ustava, korozija glođe osovine, pijesak upada u njih, potrebno je neprestano održavanje, kao i svega u Veneziji. Laguna je i blagodat i napast koja izjeda drvo i zidove.
Prosvjed aktivista
Pokusi se nastavljaju. Prvo sav mehanizam mora funkcionirati dobro u dobrim uvjetima, a onda će trebati utvrditi kako se mehanizam ponaša u onim zbiljskim uvjetima: kada tuče olujno jugo, kadro navaljati morsku masu u sjeverozapadni zakutak Jadrana.
Od montiranih 78 ustava veći dio komora, 63 barže, izgradio je do ožujka 2018 Brodosplit. Svaka od tih barži duga je 27-30 metara, široka 20, a debela 4-5 metara, te teška 320-380 tona. Splitski škver je naveo da mu je za njihovu izgradnju trebalo 12.000 tona čelika, koliko treba za izgradnju dva tankera duga po 200 metara. Navodno je škver za to, kao najpovoljniji ponuđač, dobio 75 milijuna eura.
Dok su se barže pomaljale iz mora, prosvjednici su kružili privatnim brodovima, inscenirali i neku vrstu pomorske bitke, a u njih su se zalijetali policajci na vodenim skuterima.
MoSE je akronim za “modulo sperimentale elettromeccanico” (elektromehanički eksperimentalni modul). Tako je nazvan samo prototip jedne ustave. Prenesen je na sav projekt, jer je Mosè talijansko ime židovskog patrijarha Moshea (Mojsija), koji je - piše Tora - s Božjom pomoću razdvojio more, ono Crveno. Božju pomoć je zazvao i za to zadužen katolički svećenik u petak. Nije, naime, izvjesno da će MoSE funkcionirati bez problema i djelotvorno. Ali Italija nema ništa bolje na raspolaganju.
Projektiran je potkraj prošlog stoljeća, na temelju natječaja raspisanoga 1975. Izgradnja je započeta 2003, tekla je sporo a zapravo je zaustavljena 2014, kada je pritvoreno 35 vodećih političara i dužnosnika u Venetu. Razvlašten je konzorcij Venezia Nuova, postavljena su tri državna povjerenika.
MoSE bi morao biti savršeno djelatan i kadar braniti Lagunu i Mletke do studenoga mjeseca, rekao je u petak premijer Conte. Posljednje alarmno zvonce zazvonilo je lani 12 studenoga, kada je “acqua granda” nahrupila u Veneziju dosegavši na Trgu Sv. Marka dubinu od 187 centimetara, samo 4 centimetra manje nego pri katastrofalnoj poplavi 1966.
Tada, 1966, pisalo se: “Nema vremena za gubljenje”. Pa ipak je pola stoljeća izgubljeno, u tutanj.
Lani u studenome je morska poplava nanijela strahovite štete: podlokala je stupove na kojima počiva Bazilika sv. Marka, potopila ili razbila barem pet brodova za gradski javni prijevoz (“vaporetta”), oštetila i zatvorila muzeje. Gradonačelnik Luigi Brugnaro štetu je od oka procijenio na nekoliko stotina milijuna eura, ali se smatra da je bila blizu milijarde eura.
“Visoka voda” za mnoge je čak turistička atrakcija. Na Internetu još potkraj prošlog stoljeća nisu bili rijetki mletački hoteli (San Mose’, Cassiano, Marconi itd.) koji taj fenomen koriste kao turistički mamac, pod zajedničkom parolom “Have a Fun with ACQUA ALTA”. Sa stanovišta same Venezije to je otprilike isto kao kad bi netko pozivao goste da uživaju u smaknuću (što se nekada zaista činilo). Naime, kako smo već pisali za Euractiv, ta “acqua alta” zaista ubija Mletke, polako ali pouzdano. Njezini udari potkapaju Veneziju, uništavaju donje katove i spomenike u njima, te pridonose prijetnji da Kraljica Jadrana nestane s lica Zemlje.
Fenomen nije osobito čest, zasad. More se popne visoko (kadikad toliko da gondola može ploviti posred Trga Sv. Marka!) uglavnom samo s jeseni i zimi, kada se spoje iznimno visoka plima (osobito kad je Mjesec u perigeju) i dugotrajnije snažno jugo, koje s jugoistoka sabije i navalja more u sjeverozapadni dio Jadranskog mora. Mletačka općinska uprava za te prigode ima spremne montažne mostove tako da turisti i građani mogu hodati ne smočivši noge. Istodobno sirene upozoravaju na opasnost.
Fenomen visoke vode
Opasnost, doduše, zaista ne prijeti turistima - ali je više nego očigledna. “Visoka voda” je sve učestalija i - sve viša. Dario Camuffo i Silvia Enzi ispitali su sve te abnormalne plime od 782. do 1996, kada su objavili rezultate u kojima je vidljivo da je “visoka voda” postojala i u prethodnim stoljećima (osim X), da je dostizala 40 centimetara iznad tla, u XVI i XVIII stoljeću ponekad i preko pola metra - ali da su njezine učestalost i visina počele dramatično rasti od 1914. Dotad je “visoka voda” bilježena u prosjeku jednom u četiri godine, a sada bude i pet-šest puta godišnje, dosižući katkad i blizu 2 metra: u studenome 1966 i opet u studenome 2019.
U prethodnim stoljećima “visoka voda” je najčešće bila uvjetovana baš kombinacijom spomenutog perigeja (najveće blizine Mjeseca Zemlji) i perihela (najveće blizine Zemlje Suncu) - a sada je glavni krivac čovjek, i to ponajprije stanovnik Venezije, ustrajan u piljenju grane na kojoj živi.
Tri su osnovna razloga dramatičnog akcentiranja tog fenomena:
Dobar dio Lagune, koja je svojom prostranošću primala i ublažavala plimu, u pretprošlom i prošlom stoljeću uzurpirali su pojedinci, ogradili ribnjake, izgradili prelijevne pragove, čak isušili pojedine parcele, smanjivši ukupan volumen bazena za više od trećine.
Barene, nasipe temeljene na zabijenim šipovima i nasutima, koji su udare mora upijali kao spužve, zamijenile su glatke nepropusne obale uz koje more u Lagunu klizi kao podmazano.
Izgradnja plovnog kanala do luke u Margheri, koju je 1917 počeo graditi kapitalist Giuseppe Volpi, otvorila je “autocestu” za plimu, koja i ostalih dana podlokava krhku podlogu Mletaka.
Četvrti uzrok je zaustavljen: crpljenje vode iz podzemlja u razdoblju od sredine pretprošloga do druge polovice prošlog stoljeća spustilo je Veneziju za 34 centimetra.
Ti razlozi propadanja Venezije obilno su istraženi i dokumentirani u posljednjih tridesetak godina. U tom sklopu je Stručno povjerenstvo Ministarstva okoliša zaključilo da bi MoSE liječio dio posljedica ali da bi pogoršao uzroke, zatvorivši Lagunu još i više, te dodatno otežavši već narušenu izmjenu slatke i morske vode.
Štoviše, još 1999 su tadašnji ministri okoliša odnosno kulturnih dobara, Edo Ronchi i Giovanna Melandri, odlučili da se spas Venezije potraži prvo u spašavanju Lagune. Tek kada se istraže i provedu sve konzervativne mjere: otvaranje zagrađenih dijelova Lagune, ponovna izgradnja barena i (najvažnije) zatvaranje naftne luke u Margheri i morskog puta do nje - može se ponovo uzeti u razmatranje MoSE, kao dodatna, ali nipošto glavna, a još manje jedina mjera. Tako je glasio pravorijek dvoje ministara, zelenog Ronchija i crvene Melandri.
Od toga dakako nije bilo ništa. U međuvremenu se, kao sablažnjiv problem, navodi prolazak velikih kruzera kroz bazen Svetog Marka, iako je to samo spektakularan dio problema, pa je gradonačelnik Brugnaro kao genijalno rješenje našao da kruzeri zaobiđu grad i uplove baš u luku u Margheri, čiji plovni kanal ustrajno uništava Lagunu.
Ali tu je i osnovni problem: otkako je Venezia prestala “orati more” po Sredozemlju i otkako je njezin opstanak i opstanak Lagune počela planirati neka druga vlast, koja nije imala ni sluha ni njuha za taj jedinstven fenomen Lagune - ekonomija Kraljice Jadrana postavljena je na osnove za koje će tek naši potomci doznati jesu li Mletke ubili ili su ih samo teško ranili. Sam grad se depopulirao i propada: gdje je nekada obitavalo i do 300.000 ljudi, a još sredinom prošlog stoljeća više od 100.000, danas više nema ni 50.000. Grad nema tko održavati. Luka i petrokemijska postrojenja u Margheri preuzeli su ulogu kičme, ne samo rasporivši, nego i otrovavši Lagunu. Više od pet milijuna prostornih metara otpadaka bačeno je u nju, a dobar dio te planine ostat će otrovan još stoljećima, poglavito ono što je odbacio petrokemijski div Montecatini-Edison. Istraga koju je Ronchi proveo 1996 upozorila je na 18 ilegalnih stovarišta kemijskog i sličnog otpada. I podsjetila na sudbinu Gabrielea Bortolazza, koji je pokrenuo lavinu i prikupio golemu dokumentaciju o svojim kolegama, petrokemijskim radnicima, stradalima i umrlima od raka i drugih boleština izazvanih zagađenjem - sve dok ga jedne večeri nije u Mestreu zgazio kamion.
Osim toga, sada u Lagunu stižu otpadne vode i kruta smeća čak 100 općina, što treba skrenuti u Jadran drugim putem.
“Visoka voda” je, unatoč svojoj ubitačnosti, dakle ipak više simptom još gore bolesti Mletaka. I vidljivo upozorenje kako im prijeti definitivna poplava, daleko gora od one u VI stoljeću. Zaborav tih korijena doveo je Mletke na samrtnu postelju - a turisti, veseleći se “visokoj vodi”, zapravo se raduju predsmrtnim trzajima prelijepe terminalne bolesnice Venezije.
Milijardu eura štete
U svemu tome MoSE se opet nametnuo kao jedino polurješenje, skupo, palijativno, ali - možda - donekle djelotvorno. Nakon trogodišnje stanke, ponovo ga je 2001 pokrenula tadašnja Berlusconijeva vlada, protivno mišljenjima ne samo “crvenih” i Zelenih, nego i uz nos Svjetskom fondu za zaštitu prirode (WWF) - ali je ostao nedovršen sve do 2020.
Skandal izbio 2014 pokazao je da je korupcija (nešto kao mito, nešto kao ujam) čalabrcnula iz MoSE-a u međuvremenu oko milijarde eura, nanijevši tako veću štetu nego i najgora polustoljetna “acqua alta”. Taj skandal je zakočio konzorcij Venezia Nuova, njime upravljaju povjerenici, pa se MoSE nije micao već pet godina.
Lanjska poplava je stigla kao šaka među oči. Conteova vlada je - unatoč svim prosvjedima - ponovo pokrenula dovršenje projekta, zaključivši da je bolje i MoSE nego ništa.
Da bi nekako pomirio rezone pristaša i rezone protivnika MoSE-a, premijer Conte je u petak pribjegao Hegelu i njegovoj dijalektici, bacivši - ne bih vjerovao da nisam čuo - pojam Aufhebung (prevladavanje) kao blagotvoran dijalektički instrument kojim se, kanda, i u političkim rasprama teza i antiteza nadilaze u sintezi.
MoSE je bio skup u izgradnji: oko 6 milijardi eura. Možda bi zapao nešto manje da se manje kralo, muzlo i ujmilo (oko 22 milijuna eura nestalo je u podmićivanju, a rimska la Repubblica procjenjuje da je još koja stotina milijuna spiskana uzaman, na nepotrebne poslove i savjetovanja). Bit će skup i u održavanju: oko 100 milijuna eura godišnje. A tek treba vidjeti koliko će biti djelotvoran kada bude grmjelo, sijevalo i puhalo.