StoryEditor
‘PREUZELI SU MJESTO‘

Nemoguć suživot u okupiranom gradu: ‘Strah je ušao u ljude. Pa ima ih 30.000 u krajini!‘

Migranti imaju svoju priču. Znaju da ih Hrvatska ne voli, ali osjećaju da više nisu dobrodošli ni u Bosni

Pustinja Atacama u Čileu, sibirska zabit Verhojanska, postnuklearni Černobil, Tristan da Cunha kao najudaljenije mjesto na svijetu, 2816 kilometara od afričkog kontinenta i 3360 kilometara od Južne Amerike s aktivnim vulkanom, te napuštena željeznička stanica Cook u Australiji u kojoj živi četvero ljudi, a svu im šalju hranu jer tamo ne može narasti nijedna biljka, niti preživjeti domaća životinja.

To su neka od 20 najgorih mjesta za život na svijetu s popisa koji smo izguglali vraćajući se s terena iz Velike Kladuše. Pretjerali bismo, dakako, kada bismo tu sjeverozapadnu bosansku općinu uvrstili među ove najneugodnije kutke zemaljske kugle, ali pod dojmom kaosa kojemu smo upravo svjedočili i svjedočanstava koje smo čuli, najradije bismo na popis dopisali: 21. Velika Kladuša (BiH).

Migranti su dolje, kažu nam ljudi, jednostavno preuzeli grad. Domaćini moraju šutjeti jer se neželjeni gosti lako late noža, ali neće, tvrde, dugo trpjeti. Među nevoljnicima s Istoka sve je više kriminalaca, što rođenih, a što onih koje na to tjeraju prilike, ponajprije glad. Sukob civilizacija kipti i zove upomoć, ali tko tamo više može napraviti red?

image
Robert Fajt/Cropix

Oni sami sigurno ne. Prije samo tri godine Kladušani su bili najsrdačniji domaćini koje su migranti na svojim rutama mogli sresti. Pojedinci su im nudili krevete uz svoje, jeli su za istim stolom, neki ugostitelji su vlastite restorane pretvarali u njihova prenoćišta, ne tražeći zauzvrat ništa, računajući tek da će to dobri Alah cijeniti kada za to dođe vrijeme.

Nikada ovdje, ruku na srce, nisu cvjetale ruže (ako izuzmemo osamdesete godine prošlog stoljeća kada je Fikret Abdić digao Agrokomerc i postao bogom Cazinske krajine). No, prošlo je otad puno suznih godina.

Agrokomerc je nakon poznate afere te “balkanskih” ratova krenuo u sunovrat, Abdić je odležao 15 godina zbog ratnog zločina, a kraj mandata za načelnika, koji je slavodobitno osvojio prije četiri godine, dočekat će u istražnom zatvoru zbog sumnje u korupciju. Sarajevo nikako ne može progutati Abdića još od njegove ratne Autonomije Zapadne Bosne, a još je manje briga

Dodikovu Banju Luku za stanje u Cazinskoj krajini, pa svim svojim snagama transportiraju migrante prema granici s Hrvatskom. Mještani nam kažu da su izdani i napušteni, smatraju da su migrantsku rutu prema njima trasirale dvije kombinacije, Erdoğan-Izetbegović, odnosno Erdoğan-Vučić-Dodik.

U šumi, na njivi, u kućama

Priljev novih ljudi je enorman. A s druge strane, hrvatska je granica sve nepropusnija. Oni koji se probiju, padnu na drugoj prepreci - Schengenu, pa se može govoriti o priljevu migranata i sa Zapada. Pokušali su mještani živim zidom odvraćati autobuse iz Republike Srpske i Sarajeva, nisu prezali ni pred kamenovanjem vozila, ali čak i prosvjed koji su organizirali protiv ovakve situacije gotovo je prerastao u sukob nekadašnjih autonomaša i pristaša federacije.

Nitko živ ne može izbrojiti koliko s njima danas živi migranata, u cijeloj Krajini, ako pridodamo Bihać, ima ih možda rekordnih 30.000. Kladušani nam kažu kako nije pretjerano reći da na dva domaća stanovnika dolazi jedan iz Afganistana, Pakistana, Maroka ili Alžira. Oko 1300 ih je u Miralu, jedinom legalnom kampu na području općine.

Ostali su po napuštenim objektima, unajmljenim kućama, improviziranim šatorskim naseljima, poljima, u šumama, gradskom parku, kamo god se čovjek okrene. Okupirali su im trgovine, pošte, banke, opustošili vrtove, povrtnjake i konobe. Kladušani više vani ne drže cipele i ne suše odjeću jer im i to pokradu, ne ručaju u sjenicama ispred kuća jer će gladni migrant najlakše doći do hrane ako im se zatrči u dvorište, zgrabi komad mesa iz tanjura i otrči.

Na problem koronavirusa samo odmahuju rukom, tko bi se tamo još zamarao epidemiološkim mjerama? Prekipjelo je i poznatom kladuškom poduzetniku Rami Hušidiću - u kuću su mu provalili tri puta, a u lovačko društvo kojim predsjeda čak devet puta. Vozi nas iz središta mjesta u mjesnu zajednicu Polje, tamo ih je najviše.

image
Ramo Hušidić
Robert Fajt/Cropix

Kaže da kladuški poduzetnici više ne mogu računati na kupce iz Hrvatske i Slovenije jer ih odbijaju migranti koji se grupiraju pred trgovačkim centrima i “žicaju” marku, dvije. Turizam je propao i prije negoli je zaživio.

- Evo, prolazimo Miral, ovo je Žalić, to je mjesto na udaru migranata. Problem je i u našim ljudima koji im iznajmljuju kuće pa ih u jednoj zna biti i stotinu. Naplaćuju noćenje pet ili deset maraka pa za jednu noć uzmu mjesečnu plaću. Evo bivše farme, kakve ovce i krave sada, izbaciš životinje, ubaciš migrante. Briga njega što će taj migrant napraviti ostalima. To je sada glavna privredna grana - priča nam usput Ramo i dadeje kako su migranata pune šume, njive, polja.

- Ne postoji nitko na svijetu tko može sada reći koliko ih točno ima, ma ni u tisuću. Vidi ovo, privatna kuća, ovdje ih je 50, i ova tamo gore. Meni su ušla petorica u dvorište, jedan u kuću, a supruga sama i ne može ga istjerati, ne da se van - govori Ramo.

- Ovo je Šiljkovača, granica s Hrvatskom je odavde udaljena oko kilometar. Po ovim šumama ih toliko ima da se to ne može vjerovati, ima ih i s druge strane granice, pa ih onda hrvatska policija vraća, a oni opet pokušavaju prijeći. Eto, onda ovi iz međunarodnih humanitarnih udruženja kažu da smo im morali osigurati smještaj kada su oni dali novac za to, a nismo pa da zato i provaljuju. Ali, nisam ja za to kriv, ni moji susjedi. Nesređena zemlja, politika, država, prepušteni smo sami sebi. Imam dvoje djece, oboje su u Njemačkoj. Ovdje sam dobro situiran, ali vjerujte da razmišljam da odem - priča Ramo.

Zavladao bezobrazluk

Priznaje da je prije bilo drukčije, kupovala im se hrana, on je jednu obitelj primio u kuću i ostavio im ključ da imaju gdje biti, pa i vratiti se ako ih vrati hrvatska policija. A sada, zaključuje, pitanje je dana kada će zapucati jedni na druge.

- U ovoj zgradi ih sada ima 300. S druge strane rijeke Nepeke je šatorsko naselje, tamo ih je oko 500 - pokazuje Ramo usput na napušteni objekt koji se prije rata gradio za toplanu, ali nikad nije dobio svoju namjenu, te rječicu u kojoj se kupaju goli, grade sami mostove i organiziraju si život.

Prolaze pokraj nas u skupinama od pet, deset, pa i njih tridesetak. Kaže Ramo da je grupama pokušao ukazati da ne rade nered, ali nije uspio.

image
Robert Fajt/Cropix

- Oni bi me napali. Jednostavno osjećaju da su sada nadmoćniji i ne moraju se bojati, stidjeti i ne možeš im ništa. Znači, ja shvaćam da su i oni ljudi. Pomagao sam im i opet bih, ali to je toliko prešlo sve granice, takav bezobrazluk je zavladao da tu nema kraja. A nitko nema hrabrosti reći ‘imamo problem i idemo ga riješiti’ - zaključuje Ramo.

Stali smo ispred lovačkog doma, jednom su mu odatle ukrali laptop pa ga prodali nekom Kladušaninu od kojega ga je on onda otkupio.

- Došli su u dvorište, već su mi dizali rolete, ali su shvatili da sam kod kuće pa su odustali od provale, ali su mi pokupili svu obuću, čak i drva za ogrjev. Ljudima kojima su ušli u kuće tu više nije za biti. Ma, ja mislim da ih sada ima sedam na nas jednog - kaže nam Arif Grahović iz Nepeka, koji nam se pridružio u razgovoru.

image
Arif Grahović
Robert Fajt/Cropix

- Ma, nije baš toliko - odgovara mu Ramo.

- Ma, Ramo, u našem selu nema ni 200 stanovnika, a ima 2000 migranata pa računaj. A kako ćeš ih izbrojat? Sada kad smo počeli prosvjedovati, povukli su se u šume. Onda kao da hrvatska policija malo popusti pa ih prođe možda i 1000, to se osjeti. Onda ih opet dio vrati. Vraćaju nam ih iz Austrije i Njemačke - kaže Arif Grahović.

Aldijana Munjaković je mlada profesorica engleskog jezika. Društveno je aktivna, migrantima je bila od pomoći. Sjedimo u sjenici u dvorištu obiteljske kuće. Na teglu cvijeća je naslonjena batina koja sliči na bejzbolsku palicu. Tu je otkako im se jedan migrant zaletio za stol i odnio im bocu Coca-Cole dok su bili na obiteljskom ručku.

- Solidarizirali smo se s njima, nosili im odjeću i hranu, ovdje je narod takav, human, i svakoga će primiti kao prijatelja. I oni su bili fer, bili su zahvalni i nisu radili probleme. Mislim da su to na početku bili baš izbjeglice s ratom pogođenih područja. No, nakon nekog vremena priljev se povećao i dogodio se incident kada su blokirali prijelaz Maljevac.

Zato su odmaknuti od granice, otvoren je kamp Miral, ali su počeli pristizati novi, i još više njih. Mi svakodnevno svjedočimo kako pristižu, ali gledamo i one koje vraća hrvatska policija. U ovu kuću stare gradnje preko puta nas je provaljeno tri ili četiri puta. Iznutra je devastirana. Uništili su sanitarni čvor i vršili nuždu tamo gdje su spavali. Ne bismo to niti znali da nije krenula voda iz instalacija na ulicu - priča nam Aldijana, dodajući da ne rade takve stvari samo u napuštenim objektima, nego i u onima u kojima vlasnici spavaju na katu.

image
Robert Fajt/Cropix

Priča nam, kaže, samo ono što je vidjela svojim očima

-  S ljudima na takvoj civilizacijskoj razini nemoguće je živjeti jer oni se ne mogu ili ne žele integrirati ni na koji način. Uvijek sam na strani slabijih i svađala sam se s ocem pokušavajući ih opravdati, ali sada sam shvatila da stvarno prave štetu. Na stranu žene, djeca ili ljudi koji traže kruh, ima tu finih ljudi i sada, ali međunarodne organizacije ih sve tretiraju kao fine ljude, a to naprosto nije tako. Oni brane ljude koji nama rade kriminal, predstavljaju ih kao žrtve. Postoje problematični među njima, ali ne možemo mi mještani sami riješiti taj prpblem - smatra Aldijana navodeći da se migranti prijetećim riječima obraćaju mještanima i na bosanskom jeziku.

Nisu svi isti

Njezin susjed priča nam da je prije mjesec dana njegovu suprugu, koja je uhvatila dvojicu kako u garaži kradu luk, jedan od njih uhvatio za vrat jer im je na tome prigovorila.

- Nemamo se kome žaliti. Oni ne mogu biti osuđeni jer su to ljudi bez imena i prezimena. NN je dok pravi kriminal, a kako nije NN kad diže novac u pošti- ilustriraju paradoks u kojem su se našli ovi Kladušani, koji više ne zamjeraju hrvatskoj policiji što brani svoju granicu, za razliku od prošlih godina.

Migranti imaju svoju priču. Kažu da i sami žele otići iz Bosne što je prije moguće, ali ne mogu zbog hrvatske i slovenske policije. Dvojica Pakistanaca, Bilal i Adi, sjede u parku u središtu mjesta i planiraju novi ilegalni ulazak u Hrvatsku. Prilično su dobro raspoloženi, ručaju ono što su upravo donijeli iz obližnje trgovine.

U Bosni su šest mjeseci, pokušali su doći do Zapada 25 puta, jer žele doći do Španjolske, a u 12 navrata su stigli do Slovenije. Kažu da su otišli od kuće jer su bili presiromašni. Znaju da ih Hrvatska ne voli, ali osjećaju da više nisu dobrodošli ni u Bosni.

- Neki su dobri, a neki loši. Prije deset dana pretukli su me ljudi iz Bosne, njih oko 15, uzeli su mi ruksak s mobitelom i novac. Jednom kad sam vraćen iz Hrvatske, pozvao sam taksi da me vozi do kampa. Kada je taksist došao, udario me u glavu. Zato sada spavamo u džungli - kažu nam Pakistanci.

Ispred trgovine susrećemo Muhameda iz Maroka. Kaže da je migrirao u Englesku prije šest godina, živio je u Liverpoolu i radio kao učitelj plivanja, ali su ga, tvrdi, zbog problema s papirima deportirali u Maroko. Prije četiri godine je krenuo na novu rutu, ali nije stigao dalje od Kladuše. Čak je 27 puta neuspješno pokušao ući u Hrvatsku i dosad je potrošio 25.000 eura na putu. On kaže da ih u Bosni tretiraju kao pse.

image
Mohamed iz Maroka
Robert Fajt/Cropix

- Hrvatska policija nas tuče, crta nam križeve na glavama. Ja sam musliman i vjerujem u Alaha. Zato se ničega ne bojim jer znam da je Alah uz mene. Nisu svi migranti dobri, pola jesu, pola nisu, i to je problem, ali u Bosni sada smatraju da smo svi loši. Ja sam dobar, nisam kriminalac, ne uzimam drogu, idem svaki dan u džamiju i klanjam s bratom muslimanom iz Bosne. Ali, on mi poslije toga na ulici kaže da idem kući, da zašto idem u Europu, da je Europa kršćanska - žali nam se Muhamed.

Dodaje da je Bosna postala pakao isto kao i Hrvatska. Sofian je iz Libije. Tvrdi da je živio u Francuskoj pet godina, ali je deportiran, a tamo ima suprugu i sina kojima se želi vratiti.

image
Sofian Bilal
Robert Fajt/Cropix

- Spavam u šumi, tamo sam najsigurniji jer su se ljudi u Bosni pretvorili u životinje - kaže Sofian.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. rujan 2020 15:36