Izraelski sudovi vratili su se 4. prosinca normalnom funkcioniranju, nakon gotovo dvomjesečne stanke zbog rata u Gazi. Među suđenjima koja će se nastaviti je i ono protiv premijera Benjamina Netanyahua, koji je optužen po jednoj točki za podmićivanje i tri za prijevaru, a on ih sve odbacuje i negira krivnju.
Više od četiri godine od podizanja optužnica, one su predmet intenzivnih rasprava u izraelskoj politici. Netanyahu je odbio dati ostavku za vrijeme trajanja suđenja, tvrdeći da ono neće ometati njegov rad kao premijera. Ipak, sada njegovi odvjetnici traže odgodu, govoreći kako on nema vremena za pripremu - zbog rata.
No, zapravo je pitanje vodi li Netanyahu doista Izrael u njegovim ratnim naporima. Izraelski dužnosnici tvrde da vojne odluke uglavnom donosi ministar obrane Yoav Gallant, zajedno s još dvojicom bivših generala, Bennyjem Gantzom i Gadijem Eisenkotom, dvojicom čelnika centrističke Stranke nacionalnog jedinstva. Obojica su se pridružila vladi ubrzo nakon što je Hamas napao Izrael 7. listopada kako bi služili u novom ratnom kabinetu.
Ova skupina, koja ima ukupno pet članova, donosi sve ključne odluke u vezi s ratom, no Netanyahu je unutar nje uglavnom izoliran, kako piše The Economist. Gallant, član premijerove stranke Likud, nije naklonjen svome vođi još otkako ga je Netanyahu uzalud pokušao smijeniti u ožujku. Netanyahu je također oprezan i prema Gantzu, koji je daleko ispred njega u ispitivanjima javnog mnijenja - tri četvrtine Izraelaca nedavno se izjasnilo kako žele da Netanyahu podnese ostavku, bilo odmah ili nakon što rat završi.
U klopci tvrdolinijaške koalicije
Tri bivša generala u ratnom kabinetu puno su bliža generalima Izraelskih obrambenih snaga (IDF) nego Netanyahuu, na koje je on pokušao prebaciti svu krivicu za debakl 7. listopada, kada je Hamas uhvatio Izrael nespremnim u iznenadnom napadu koji je odnio oko 1200 izraelskih života.
Među odlukama na koje je Netanyahu imao malo utjecaja bio je ‘tajming‘ kopnene ofenzive u Gazi. Druga je bila prihvaćanje jednotjednog prekida vatre u zamjenu za oslobađanje 110 talaca, većinom žena i djece, prema riječima visokih izraelskih dužnosnika.
A u međuvremenu se izraelski premijer nalazi u svojevrsnoj klopci unutar tvrdolinijaške koalicije, u kojoj su mu ruke dobrim dijelom vezane. Prije rata glavne centrističke stranke odbile su biti dio vlade koju vodi premijer kojem se sudi za korupciju. Tako se prije godinu dana Netanyahu vratio na vlast nakon 18 mjeseci provedenih u oporbi tako što se prepustio na milost i nemilost krajnje desnim i ultraortodoksnim strankama kako bi formirao većinu. A sada one drže njegovu političku sudbinu u svojim rukama.
Kao rezultat toga, Netanyahu ima vrlo malo utjecaja kada je u pitanju proračun, koji kontroliraju vjerske stranke u njegovoj koaliciji. One su, pak, odvojile milijarde šekela za židovska naselja i vjerske škole na Zapadnoj obali. Također, on ne može blokirati druge desničarske politike, kao što je masovno izdavanje dozvola za oružje od strane ministra nacionalne sigurnosti Itamara Ben-Gvira, koji vodi ekstremno desnu stranku Židovska snaga.
Politička paraliza Benjamina Netanyahua znači da ne može planirati što će učiniti s Gazom kada borbe prestanu. Ekstremno krilo njegove koalicije želi trajno zadržati izraelske oružane snage na tom teritoriju, ali SAD, ključni izraelski saveznik, želi da se Izrael potpuno povuče i ostavi revitaliziranoj Palestinskoj upravi (PA) da preuzme kontrolu. Međutim, pod pritiskom svojih krajnje desničarskih ministara, Netanyahu je morao staviti veto na suradnju s PA, kojoj njegov ministar financija uskraćuje sredstva.
Pobuna u Likudu
Netanyahu također vidljivom čini svoju političku slabost nesposobnošću da obuzda mlađe ministre koji daju zapaljive i štetne komentare i izjave. Među njima su ministrica obavještajnih službi - ima zvučnu titulu, ali zapravo nema ovlasti nad izraelskim obavještajnim službama - koja je pozvala na preseljenje ljudi iz Gaze u Egipat, i ministar za pitanja Jeruzalema i baštinu, koji se javno bavio mišlju o bacanju nuklearne bombe na Gazu.
Unutar vladajuće stranke Likud, pak, u tijeku je svojevrsna pobuna. Gallant i Nir Barkat, nezavisni ministar gospodarstva, među onima su za koje se smatra da razmišljaju o preuzimanju vodstva. No, Netanyahu ipak još uvijek kontrolira svoju stranku i bilo bi ga teško smijeniti.
Postoje dva načina za smjenu premijera. Jedan je putem mjere "konstruktivnog nepovjerenja" pri čemu većina u Knessetu, izraelskom parlamentu, glasa za novog premijera među svojim članovima. Uskoro bi mogla nastati parlamentarna većina koja bi bila protiv Netanyahua, ali manje je vjerojatno da će se Knesset dogovoriti o smjeni s obzirom na brojne frakcije u parlamentu.
Vjerojatniji ishod je da, nakon što se smanji intenzitet rata u Gazi, dođe do brzog raspuštanja Knesseta. U tom bi slučaju šesti izbori u Izraelu u manje od šest godina bili održani do sredine iduće godine, a glavna tema ponovno bi bila politički opstanak Benjamina Netanyahua.