Jedan od lidera njemačke radikalno desne stranke Alternativa za Njemačku (AfD), Alexander Gauland, u subotu je izjavio da se protivi ideji Stephena Bannona, bivšeg savjetnika američkog predsjednika Donalda Trumpa, o ujedinjavanju europskih desnih i populističkih stranaka.
Naime, Bannon je krajem prošlog mjeseca najavio početak djelovanja Pokreta (Movement), političke akcije kojoj je cilj davanje snažne podrške europskim populističkim strankama. Za sjedište Pokreta izabrao je Bruxelles, a objavio je da želi postati kontrapunkt Otvorenom društvu, projektu Georgea Sorosa, koji je nedavno protjeran iz Mađarske i koji od pada Berlinskog zida potiče liberalne političke ideje (ured u Hrvatskoj s vremenom je ugašen). Gauland je izjavio: “Mi nismo u Americi. Interesi stranaka koje se protive postojećem europskom establišmentu prilično se razlikuju. Mislim da sami moramo preuzeti odgovornost u srednjoročnom razdoblju”.
Steve Bannon
Novi krajobraz
Riječ je o važnoj političkoj poruci koja će imati ozbiljne reperkusije, posebno kad je riječ o europskim izborima sljedeće godine. Naime, u protekle četiri godine došlo je do ozbiljnog preslagivanja na europskoj političkoj sceni u kojem su populističke, prije svega desno orijentirane stranke, doživjele značajan skok u popularnosti. Velik je broj politoloških, socioloških, pa i filozofskih rasprava koje pokušavaju proniknuti u razloge otklizavanja europskog biračkog tijela udesno.
Svima je zajednički nazivnik globalna financijska kriza koja je poharala europski kontinent izazvavši duboke društvene promjene, vidljive u osiromašenju srednje klase, dovođenju u pitanje države blagostanja i širenju jaza između bogatih i ostalih. Etablirane stranke, dakle europske tradicionalne stranke lijevog i desnog centra nisu znale (kao ni sada) reagirati na novonastale okolnosti i ponuditi politički, možda je bolje reći ideološki narativ koji bi zadržao biračko tijelo.
Uz to je došlo do snažnog napretka u tehnologiji koja počinje dovoditi do gubitka radnih mjesta, na što značajan dio europskog pučanstva, prije svega oni slabije obrazovani, ne znaj kako odgovoriti, što izaziva strah. Neki filozofi ističu da su ti slojevi stanovništva izgubili smisao jer im nitko nije ponudio svjetlo na kraju tunela. U takvim su okolnostima posebno stradale socijaldemokratske, najstarije europske stranke, koje se i dalje ponašaju kao da su u 19. stoljeću - zato i propadaju, dovoljno je samo pogledati nestanak francuskih socijalista s političke scene. Stranke desnog centra zasad su se održale kao vodeće, ali i one trpe stalno nagrizanje biračkog tijela. U takvim okolnostima ideološki su vacuum ispunile populističke stranke.
AfD je tu specifičan jer se kao politička snaga pojavio 2014. godine, pred izbore za Europski parlament, s političkom platformom izlaska Njemačke iz eurozone pravdajući takav stav plaćanjem dugova južnih članica - zanemarujući, jasno, zarade koje ostvaruju njemačke banke zahvaljujući euru i, primjerice, grčkoj dužničkoj krizi. I ušli su u Europski parlament. A onda im se kao na pladnju ponudila prilika: njemačka je vlada otvorila vrata migrantima i AfD je prigrabila antiimigrantsku retoriku koja je, što je posebno interesantno, uhvatila korijenje na istoku zemlje gdje migranata gotovo da i nema.
A onda je uz taj narativ uslijedilo i lagano koketiranje s dotad zabranjenim povijesnim temama pa se počelo pričati o “slavnoj njemačkoj povijesti i u moderno doba” te “vojnim uspjesima”. AfD je sada treća stranka po snazi u njemačkom parlamentu, treća i po svim anketama i gotovo izjednačena sa SPD-om kojem je otela velik broj radničkih glasova i sasvim je razumljivo da ima velike europske planove: kao što je kancelarka Angela Merkel primarni europski lider, tako i Gauland vidi AfD kao lidera europske opozicije.
Tko će biti lider?
U ostvarenju tog plana Bannon mu samo smeta. Jer, europski populisti i desni radikali očekuju trijumf na izborima 2019. godine (desne stranke uvijek dobro prođu na tim izborima, primjer može biti i Ruža Tomašić na listi HDZ-a s velikim brojem preferencijalnih glasova), ali veliko je pitanje hoće li moći uspostaviti zajedničku frakciju u Europskom parlamentu.
Prvi je problem pitanje liderstva jer na poziciju vođe europske antiestablišmentske opozicije računa i mađarski premijer Viktor Orbán koji je, treba mu priznati, prvi proglasio želju za neliberalnom demokracijom, a prošlog je mjeseca istaknuo da kršćanstvo, koje zdušno brani kao i svaki bivši komunist, zapravo i ne traži demokraciju (interesantno je da je sličnu tezu imao i Hugo Chávez, bivši lider Venezuele koji je pozivao javnost da ukine izbore jer zašto on ne bi bio predsjednik do smrti; stavovi desnih i lijevih radikala u pravilu su isti, razlike su u retorici i nijansama). Potpredsjednik talijanske vlade Matteo Salvini u nekoliko je mjeseci od ulaska u vladu postao najpopularniji političar u zemlji, kojem se okreće i katolička većina zanemarujući pozive pape Franje, pa i njegova ambicija raste.
Rogovi u vreći
Drugi je problem razlika u političkim prioritetima pa je sasvim razumljivo da Gauland nikako ne bi mogao formirati koaliciju sa Salvinijem jer se protivi talijanskom državnom dugu, a nova talijanska vlada najavljuje da neće voditi restriktivnu politiku kad je riječ o rashodima. S Orbánom će biti teško jer on želi biti blizak Bannonu ne toliko da mu pomogne - Orbán je uvjeren da zna bolje od njega - nego da mu otvori vrata Trumpova ureda. To silno želi kako bi se potvrdio kao ključni partner i ruskog predsjednika Vladimira Putina i Trumpa u EU.
No, postoji još jedan problem: Orbánova stranka Fidesz je i dalje članica Europske pučke stranke, one u kojoj sjede stare, establišmentske europske partije među kojima je i njemačka Kršćansko demokratska unija (CDU) koju vodi Angela Merkel, glavni AfD-ov protivnik (Gauland je bio dugi niz godina član CDU-a). Tu je i pitanje poljske stranke Pravo i pravda (PiS), koju vodi Jarosław Kaczyński, navodno teško bolestan, a s kojim Orbán uspješno surađuje, a Gauland ne bi mogao nikakozbog povijesnog odnosa dviju zemalja. Zaključno, Bannon je svojom pojavom na europskoj sceni zasad postigao suprotno od željenog: nije ujedinio nego je dodatno razjedinio desničare i popliste.
Hrvatska je desnica u idejnom raskoraku s europskom
Hrvatska i dalje ima problem o kojem smo pisali u doba ulaska u EU: tada nije postojala niti jedna ozbiljnija stranka koja se protivila ulasku u EU, iako su se mnogi potiho bunili da olako pro(e)dajemo svoj teško stečeni suverenitet. Sada tako nemamo etabliranu desnu, populističku stranku.
Most je konzervativan, pokušava biti populistički, ali uvijek je nekako na rubu, daleko je od talijanske Lige ili austrijskih Slobodaraca. Prava snaga desnice i populizma u Hrvatskoj pomno je skrivena u inicijativi U ime obitelji koju vodi Željka Markić uz snažnu podršku crkvenih krugova te, što je ključni politički problem naše zemlje, u desnoj struji HDZ-a (tko misli da tomu nije tako neka posluša bilo koji saborski istup Steve Culeja ili Josipa Đakića).
Ova je stranka još u doba mandata Ive Sanadera uspješno razbila sve hrvatske pravaške pokrete koji su nestali sa scene (HSP je 2003. godine imao osam zastupnika u Saboru), a u doba Tomislava Karamarka HDZ je konačno otvoreno rekao da želi biti okupljalište cijele hrvatske desnice. Ta i takva hrvatska desnica ima jedan ozbiljan problem. Naime, oni nikako da pronađu lidera formata Viktora Orbána koji bi im omogućio da zbace krinke i poveo ih u osvajanje vlasti (iz javnosti potpuno nestali Davor Ivo Stier možda gradi svoju kandidaturu). Željka Markić to ne može biti jer nije kapacitet Marine Le Pen s jedne strane, a s druge hrvatski desničari teško da bi prihvatili ženu na čelu pokreta: zato u tom projektu neće proći ni Bruha Esih, a ni Zlatko Hasanbegović koliko god se zanosio idejom da su muslimani “cvijeće hrvatstva”.
Drugi je problem anakronost i ideološka alijenacija u odnosu na europske desničare, što ih onemogućava u dobivanju potrebne podrške i artikuliranja vjerodostojnosti. Europska desnica raste na tri političke teme: antiimigracija i islamofobija, borba protiv eura te uređenje EU kao zajednice nacionalnih država i zaštita domaće ekonomije kroz protekcionizam. Ništa od toga nije tema hrvatskih desničara koji su zabavljeni Srbima, Drugim svjetskim ratom, a uređenje EU ih ne zanima.