Petak 20. siječnja ujedno je i 331. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Pri tome, nakon nekoliko dana suhog i ponešto toplijeg vremena na prostorima Ukrajine gdje se vode borbe, u nadolazećim danima opet slijedi lagano zahlađenje prema temperaturama ispod 0 stupnjeva. Protekli su dani ondje bili obilježeni žestokim borbama, ukrajinskim pritiskom prema mjestima Svatove i Kremina na sjeveru Donbasa, te ruskim napredovanjem – kako u središnjem dijelu bojišta oko Bahmuta, tako izgleda i južnije. U srijedu se tako iz ruskih izvora čulo da je zauzeto selo Silj, sjeverno od Bahmuta te neposredno sjeverozapadno od Soledara (i dalje u dnu riječne doline, ispod prometnice T-0513 te ukrajinskih utvrda na zapadnom grebenu), dok je jučer isto tako bilo govora o zauzimanju sela Klišćivka oko 5 km jugozapadno od Bahmuta - gdje se već dugo vode borbe koje su blokirale ruski pristup širem zaokruživanju grada s juga. Naravno, ni jedna od ovih novosti nije potvrđena s ukrajinske strane, te se zapravo ne može sigurno reći da li su ta mjesta tek ostala ispražnjena i mijenjaju ruke, ili su stvarno okupirana.
Slična neizvjesnost vrijedi i po pitanju događanja na jugu, uzduž duže vremena relativno mirne bojišnice u Zaporižju, gdje se sredinom ovoga tjedna s ruske strane čulo o nizu agresorskih napada uzduž oko 35 km bojišta od ukrajinskog uporišta Orihiv (Mala Tokmačka) do rijeke Dnjepar i tamošnjeg uporišta Kamjanske – koji su navodno danas za posljedicu imali i zauzimanje minijaturnog sela Lobkove na oko 6 km istočno od Kamjanske, o čemu i dalje nema vijesti s ukrajinske strane – baš kao ni o stanju u Marinki kod okupiranog Donjecka, za koju Rusi opet tvrde kako samo što nije zauzeta, dok je Ukrajinci tretiraju i nadalje obranjenom. Pa ipak, i uz sve mjere osiguranja operativne sigurnosti, jasno je da se proteklih dana uzduž čitave crte fronte žestoko borilo, da se intenzivno razmjenjivalo topničku vatru i da su (što inače nije tipično) ukrajinska precizna topnička i raketna oružja iznimno često djelovala i protiv točki okupljanja protivničkog ljudstva, a ne prvenstveno prema dosadašnjim primarnim ciljevima ruske pozadinske logistike.
Manjak struje i druge nesreće
Iako je vrijeme i dalje bilo neuobičajeno toplo za ovo doba godine, Ukrajinu i dalje intenzivno muče problemi u opskrbi stanovništva strujom. Naime, tamošnji je elektroopskrbni sustav tako oštećen ustrajnim ruskim napadima da ga postaje teško popravljati na rate. Time onda većina radova izgleda da samo održava postojeću i nedovoljnu razinu opskrbe umjesto da postupno povećava dostupne resurse. Zato su širom države učestale i redovite te izvanredne redukcije struje – koje su posebno vidljive u Kijevu, glavnome gradu koji dnevno na raspolaganju ima oko 950 MW struje, i kojem konstantno nedostaje oko 40 posto potreba. Sve to će ostati tako loše još i u nadolazećim tjednima – pod uvjetom da u međuvremenu ne bude još i dodatnih ruskih napada koji bi dalje pogoršali situaciju. No, gubici u strujnoj mreži definitivno nisu jedini koje se moglo zapaziti ovoga tjedna.
Osim činjenice velikih šteta na infrastrukturi, Ukrajina se našla u situaciji da mora investirati iznimna sredstva u svoju obranu – tako da je od veljače 2022. do kraja godine oko 45% svih rashoda državnog proračuna (oko 1003,5 milijardi grivni ili oko 27,3 milijardi američkih dolara) završilo investirano u obranu. Uz te klasične vojne ugroze, aktivna je bila i virtualna sfera ratovanja, tako da se iz ukrajinskih državnih izvora moglo čuti da je u 2022. godini bilo registrirano oko 2194 kibernetička napada - od toga njih 1655 od 24. veljače do kraja godine. Četvrtina napada izgleda da je bila usmjerena protiv vlade i lokalnih vlasti, dok se ostatak ticao ugrabljivanja podataka o građanima, sustavima, te logistici unutar zemlje, uključujući napade na kritičnu infrastrukture, kao i mjere informacijskog i psihološkog utjecaja na stanovništvo. Na sve takve stvari lako se nadovežu i raznolike druge vrste nesreća – gdje ovoga tjedna ipak treba posebno istaknuti pad državnog helikoptera u zapadnom predgrađu Kijeva Brovari.
Dok istrage tog događanja još itekako traju, nesporno je da je ondje u srijedu ujutro helikopter Državne hitne službe Eurocopter EC-225 Super Puma imao nesreću tijekom niskog leta po gustoj magli u urbanom prostoru. Na službenom putu iz Kijeva u Harkiv, piloti možda nisu registrirali pojedine zgrade, ili je došlo do zaplitanja letjelice u kablove, ili je na djelu bio neki drugi uzrok – a spominje se svašta: od potencijalnih napada na letjelicu, preko diverzija, sve do teorija zavjere o unutarnjim obračunima unutar redova vlasti u Kijevu. No ono što je sigurno – tom je prilikom zapaljena letjelica pala na prostor tamošnjeg dječjeg vrtića, pa je osim čitavog vrha Ministarstva unutarnjih poslova Ukrajine (ministar Denis Monastirski, njegov prvi zamjenik, državni tajnik Ministarstva, kao i načelnici „Patronažne službe“, unutarnje sigurnosti i komunikacija) te posade helikoptera, stradao i veći broj roditelja te njihove djece koja su tog kobnog jutra upravo dolazila u vrtić. Ukupno je do 11 sati u srijedu 18. siječnja utvrđena smrt 15 osoba (među kojima 3 djece), te ranjavanje ukupno još 25 osoba - od toga 15 odraslih i 10 djece. Naravno, koliko god to tragično bilo, rat u Ukrajini nastavio je još istog tog dana zaokupljati pažnju kako tamošnjih medija, tako i svjetske javnosti – koja je bez riječi pratila pripreme ukrajinskih saveznika za današnji skup „Kontaktne skupine za pomoć Ukrajini“ u američkoj vojnoj bazi u njemačkom Ramsteinu.
Vojna pomoć zapadnih saveznika
U danima koji su prethodili osmom po redu sastanku država saveznica Ukrajine u tzv. „Ramstein formatu“ već je bilo jasno kako ovo baš i neće biti standardni takav skup. Naime, iako se i ranije odlučivalo o velikim pošiljkama savezničke pomoći, uoči današnjeg skupa moglo se čuti kako se tu radi o prijelomnome skupu – okupljanju koje prethodi vjerojatnim i ruskim i ukrajinskim ofenzivama, koje bi lako moglo biti prijelomno u omogućavanju napadnutoj Ukrajini da izdrži predstojeće napade, a onda i krene u vlastite operacije daljnjeg oslobađanja okupiranih dijelova svoje države. Upravo zbog svega toga, naglasak skupa stavljen je na tri osnovne kategorije vojne opreme: (1) sustave protuzračne obrane, (2) oružje za napadne operacije (tenkovi, haubice, streljivo), te (3) uspostavu sustavne opskrbe streljivom te mehanizma za održavanje i popravak naoružanja i druge donirane opreme.
Protuzračno oružje već je neko vrijeme prioritet, ako ništa drugo - a ono od početka masovnih ruskih zračnih napada na sustave javne infrastrukture u Ukrajini počekom listopada 2022. godine. Od naznaka slanja raznih sustava kratkog dometa i starije tehnike, postupno je došlo do njemačke isporuke sustava IRIS-T u listopadu prošle godine, a onda i sustava NASAMS u studenom, te obećanja i brojnih drugih modernih sredstava kratkog i srednjeg dometa. Konačno, prije koji tjedan na stol je stavljen i sustav Patriot iz SAD i Njemačke, da bi ovoga tjedna tome bile dodane i najave dodatnih takvih oružja iz Nizozemske (zajedno s najavom još instalacija IRIS-T iz Njemačke). Oružje za napadne operacije pokazalo se manjim problemom po pitanju topništava – koje u Ukrajinu masovno stiže već duže – dok se posebno tvrdim orahom pokazalo pitanje modernih oklopnih vozila, posebno tenkova. Nakon mjeseci slanja pretežito zastarjelih oklopnih vozila sovjetskog podrijetla (tenkova i oklopnih vozil), tu su postupno na red došla i zapadna vozila, doduše također s naglaskom na lakše ili starije oklopnjake. Tek zadnjih tjedana došlo je do promjene kada je prvo Francuska najavila svoja laka oklopna vozila AMX-10 RC, da bi onda SAD najavio slanje vozila M2A2 Bradley ODS i Njemačka svojih starih oklopnjaka Marder – što je zadnjih dana otvorilo vrata i daljnjim obećanjima donacija novije tehnike. Najednom se tu priča i o slanju u Ukrajinu dodatnih vozila Bradley te kotačnih oklopnih vozila Stryker iz SAD, vozila Senator iz Kanade, ali i modernih gusjeničara CV-90 iz Švedske.
Sve to samo je uvod u priču o isporuci modernih tenkova u Ukrajinu – koja se zahuktavala posljednjih dana. Riječ je bila o jačanju pritiska na Njemačku, državu nevoljku bilo da sama isporuči tenkove (Leopard 1 ili 2), bilo da drugim državama dozvoli isporuku njemačkih tenkova iz vlastitih zaliha u Ukrajinu. Pritisak na Njemačku posebno je porastao najavom britanske donacije 14 tenkova Challenger 2 (uz još i 30 samohodnih haubica te velike količine njihovog streljiva kalibra 155 mm) – da bi temperaturu onda dodatno podigle najave iz Poljske kako će oni njemačke tenkove iz vlastitih zaliha možda poslati u Ukrajinu ako i ne bude za to potrebne izvozne dozvole iz Berlina. Riječ je tu bila o još barem 14 vozila Leopard 2, na koja se planiralo dodati kvote takvih vozila iz još nekoliko EU država, ne bi li se skupilo ovih tenkova u Ukrajini dovoljno za novu i modernu oklopnu brigadu. Dodatno se onda krenulo spekulirati i o mogućem slanju francuskih tenkova Leclerc, no kako je to danas ispalo, taj pritisak – iako je uspio u Njemačkoj dovesti do smjene ministrice obrane – zapravo nije pomaknuo stvari, budući se isporuku njemačkih tenkova zadnjih dana krenulo uvjetovati otvaranjem pristupa i do američkih tenkova Abrams, na što Sjedinjene Države ipak još nisu spremne.
Time su obećanja razne oklopne tehnike ipak završila ograničena na oko 200 APC Senator iz Kanade vrijednih oko 90 milijuna dolara, paketa vojne opreme vrijednosti oko 113 milijuna USD iz Estonije (više od 1 posto njihovog BDP-a), 419 milijuna USD vrijednog paketa iz Švedske (već spomenutih 50 oklopnjaka CV-90, haubice na kamionu Archer i mnogo streljiva te lake tehnike) i dodatnih 600 projektila Brimstone iz Velike Britanije. Jučer je to sve začinjeno 30. po redu američkim paketom vojne pomoći vrijednim još oko 2,5 milijarde USD – u kojem je po sustavu predsjedničkog slanja opreme iz zaliha državnih vlasti SAD (Presidential Drawdown Authority – PDA) obećano: još 59 vozila Bradley s pripadajućim protuoklopnim raketama TOW i topničkim streljivom kalibra 25mm, 90 vozila Stryker, 53 vozila MRAP i 350 lakših vozila HMMWV, dodatnih 20 tisuća granata kalibra 155mm te oko 600 preciznih granata u istom kalibru, 95 tisuća grana kalibra 105 mm, dodatne rakete za sustave HIMARS, NASAMS, minobacačke granate kalibra 120 mm, 40 raznih logističkih vozila, 8 protuzračnih sustava Avenger, proturadarske rakete HARM, te razno drugo streljivo, eksplozivi i optička oprema.
Kako se napominje, među ostalim bi ova američka donacija bila samostalno dovoljna za opremanje barem dvije mehanizirane brigade, dok se od preostalih saveznika planira prikupiti još nekoliko puta toliko u brzome ritmu. Tome se jučer dodalo i najave iz Danske, koja u Ukrajinu planira prebaciti čitavu svoju nacionalnu kvotu od 19 samohodnih haubica na kotačima Caesar francuske proizvodnje – dok se iz Litve čulo o slanju paketa vrijednog oko 125 milijuna eura (među ostalim i protuzračne topove, streljivo te dva helikoptera Mi-8). Kako izgleda, to je dio šireg nastojanja u okviru jučer formaliziranog „Zavjeta iz Tallina“, kojim su se Češka, Danska, Estonija, Latvija, Litva, Nizozemska, Njemačka, Poljska, Slovačka, Španjolska i Velika Britanija u estonskoj vojnoj bazi Tapa obvezale na dodatnu jaku pomoć Ukrajini radi „istiskivanja ruskih trupa s ukrajinskog tla”.
Uz to se danas saznalo i za novi paket vojne pomoći Ukrajini iz Finske, kojeg je jučer temeljem odluke Vlade usvojio tamošnji predsjednik. Biti će to 12. po redu takav paket iz Finske, najveći do sada – vrijedan preko 400 milijuna eura – a sastavljen pretežito od teškog topništva i streljiva. Uz to, a na začuđenje mnogih – danas je bila objavljena i pomoć Ukrajini iz nama susjedne Republike Srbije. Dok se zadnjih dana i usprkos druženju s hrvatskim premijerom Plenkovićem itekako vidjelo izolaciju predsjednika Vučića u švicarskom Davosu (čemu su bitno doprinijele i nedavne aktivnosti ruskog privatnog vojnog poduzeća „Wagner“ u Srbiji) - odlukom tamošnje Vlade izgleda da se odlučilo pokušati barem malo sanirati situaciju. Konkretno, odlučeno je o slanju paketa „humanitarne pomoći Ukrajini“, sastavljenog od „prioritetne opreme za podršku tamošnjem elektroenergetskom sistemu“.
Iako je Srbija tu ipak iznenadila u pozitivnom smislu, iz Mađarske se opet čulo nešto sasvim drugo. Dok je u Budimpešti još trajao službeni posjet hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, iz Bruxellesa se čulo kako je Mađarska opet blokirala još jedan krak EU pomoći Ukrajini. Konkretno, radi se tu o zaustavljanju oko 500 milijuna eura vrijednog investiranja u Europski instrument mirovne pomoći (European Peace Facility – EPF) – o čemu bi se još do ponedjeljka 23. siječnja moglo pregovarati. Time je od oko 5,5 milijardi eura planiranih za ovu svrhu tijekom 2022. godine uspjelo izdvajanje tek oko 3,1 milijarde, čime je kroz ukupno 6 dosadašnjih rata onda kupovana vojna oprema za pomoć Ukrajini. Naravno, budući se „ne želi miješati“ u sukob što bjesni u Ukrajini, Mađarska je i opet tu odigrala svoju ulogu kočničara – dok nije baš ni velika tajna kako se to sve radi u nadi otvaranja pregovora oko svih onih novaca koje EU zadnjih mjeseci blokira toj državi radi njenog odstupanja od demokratskih normi ponašanja u unutarnjoj politici.
A Rusija?
Dok se Zapad ovako organizira, treba napomenuti da je zapadna vojna pomoć Ukrajini od veljače pa do kraja 2022. godine prešla iznos od 150 milijardi USD, što je praktično 2,7 puta više od redovitog državnog proračuna Ukrajine. Od toga je gotovo trećina, 48,5 milijardi USD, bila usmjerena za ukrajinske vojne potrebe, dok je financijska i humanitarna pomoć iznosila preostalih oko 102,2 milijarde USD. S druge strane, ruski su odnosi sa saveznicima uvelike krenuli drugim smjerom. Još se prošloga tjedana čulo o hladnome tušu koji je Ruska Federacija dobila iz Armenije – kada se do daljnjega odbilo provoditi zajedničke vojne vježbe – a ni Kina niti Indija nisu izgleda bile sretne svojim odnosima s donedavno velikim te bitnim saveznikom.
Nezadovoljna navodnim izostankom prethodnog obavještavanja o predstojećoj ruskoj vojnoj avanturi u Ukrajini, Kina nije otvorila puninu svoje podrške, izgleda da se ograničila na standardni izvoz i kupovinu ruskih energenata s popustom. Indija je napravila i korak dalje, spominjući mogućnost da se pridruži zapadnim sustavima ograničenja maksimalne cijene ruske nafte – mjeri sankcije koju su za veljaču najavile EU i zemlje skupine G7.
Jednako su neugodne vijesti i iz Irana, države koja zadnje vrijeme Ruskoj Federaciji prodaje pojedine na bojištima ključno bitne tipove naoružanja. Usprkos procvatu vojne suradnje, Iran je jučer smogao snage javno poručiti kako ipak priznaje „suverenitet i teritorijalni integritet zemalja, uključujući Ukrajinu“, čime se njihov ministar vanjskih poslova tijekom svog posjeta Turskoj aktivno suprotstavio ruskoj aneksiji četiri ukrajinske oblasti u sastav Ruske Federacije.
Nije mnogo bolje ni u ruskim odnosima s Kazahstanom ili Gruzijom. I dok su širom Ukrajine krenule nicati „jurte neuništivosti“, koje ondje postavljaju privatni pokrovitelji iz Kazahstana – od čega se ta država požurila javno ograditi – ovoga se tjedna ipak čulo kako je ta Rusiji susjedna zemlja najednom ograničila ulazak na svoj prostor svima bez viza. Posebno se čuje da su nove mjere Kazahstana – boravak koji tako može trajati samo po 30 dana u komadu, i po 90 dana u svakih pola godine – uvedene izričito u očekivanju budućih krugova mobilizacije u Rusiji, gdje službena Astana pokušava spriječiti ostanak u državi očekivane mase ruskih bjegunaca od mobilizacije. Što se tiče Gruzije, tamošnja potpredsjednica vlade Teya Tsulukiani oglasila je da Gruzija ne planira prebacivati nikakvo oružje u Ukrajinu (pa ni vratiti protuzračne sustave Buk koje im je Ukrajina ustupila 2008. godine) – niti će na tu stranu pružati ikakvu pomoć „vojnoga tipa“ – na što se onda odmah nadovezala i izjava Salome Zurabishvili, predsjednice Gruzije, kako njena zemlja ipak osuđuje ruske raketne napade na Ukrajinu, posebice onaj na grad Dnjepropetrovsk gdje su civilne žrtve u raketom pogođenom neboderu bile „neprihvatljiva demonstracija nasilja nad civilnim stanovništvom, te kršenje svih normi međunarodnoga prava“.
Za kraj, vratimo se još malo i na Republici Hrvatskoj susjednu Srbiju – jednu od rijetkih zemalja ovog kontinenta koja nije uvela sankcije Ruskoj Federaciji. Naime, nakon što je krajem prošle godine bilo riječi o otvaranju „poslovnice“ privatnog vojnog poduzeća „Wagner“ u Srbiji – o tome se na kraju čulo da je riječ o „Rusko-srpskom kulturno-informativnom centru“, koji doduše surađuje s „Wagnerom“, ali nije „predstavništvo“. Pa ipak, i takva je organizacija onda izgleda krenula novačiti tamošnje ljude za ratovanje u Ukrajini – o čemu je prošloga tjedna i službeno tamošnje vlasti usred Beograda upozorio Derek Chollet, savjetnik aktualnog američkog državnog tajnika Blinkena. Da stvari postaju ozbiljne vidjelo se i početkom ovoga tjedna, kada je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić demonstrativno pozvao Ruse da „ne zovu” Srbe u vojne redove poduzeća „Wagner“, napominjući kako je svako sudjelovanje u takvom ratnom sukobu ujedno protivno pravnim odredbama same Srbije. Iako nije tajna da u Ukrajini na ruskoj strani ratuje i ponešto Srba, pa ih se na takve aktivnosti i poziva putem reklama u ruskim medijima (koji većinom imaju i svoja izdanja na srpskom jeziku) – za Vučića su sve takve naznake „očigledna laž“ – dok je Srbija „zemlja slobode koja sama odlučuje“, što je činjenica koju se brzo krenulo podebljavati i već spomenutim naglim slanjem humanitarne pomoći u Ukrajinu.