DESNI UDAR

NJEMAČKA SE SVE BRŽE RADIKALIZIRA, NA DJELU JE POVRATAK 'RUŽNOG NIJEMCA' On nije zadovoljan demokracijom, neće izbjeglice, mršti se i treba mu Führer

Profimedia, Facebook

 

Ubijeni je bio Nijemac Daniel H. (35), kubanskog podrijetla. I on je nakon smrti kratkotrajno postao ikona desničarskog, neonacističkog pokreta u gradu Chemnitzu, na istoku Njemačke, bivšem Karl Marx Stadtu.

Tragična je ironija da bi se Daniel H. sasvim sigurno suprotstavio takvoj zloporabi svog života. I to su otvoreno rekli njegovi prijatelji, objasnivši da je slušao Boba Marleya i podržavao Sahru Wagenknecht, jednu od liderica stranke Die Linke (Ljevica). I na Facebooku je bio prijatelj sa skupinama poput “Nema potrebe za nacistima”. Zapravo, da se nije sukobio s “novim” strancima, i on je vrlo lako mogao postati žrtva neonacista koji su zbog njega izazvali krvave prosvjede u Chemnitzu, sveučilišnom gradu. Koji je krajem kolovoza i početkom rujna postao simbol sukoba raskoljenog njemačkog društva na one koji žele nastavak demokratskog razvoja i one koji snuju drukčiji model: nacionalističku, monoetničku, autoritarnu i iliberalnu Njemačku.

Mračna povijest

Danas ta retorika primarno podsjeća na mađarskog premijera Viktora Orbána i američkog predsjednika Donalda Trumpa, ali kad se zađe malo dublje, vrlo se brzo dolazi i do likova iz najmračnijeg doba njemačke povijesti.

Chemnitz je treći grad po veličini u saveznoj državi Saskoj, iza Dresdena - najveći je Leipzig. Ekonomski pokazatelji relativno su solidni u usporedbi s drugim dijelovima bivše Istočne Njemačke. I zašto je onda upravo Saska postala rasadište radikalno desnog ekstremizma koji je na vidjelo isplivao pojavom pokreta PEGIDA (Patriotische Europäer gegen die Islamisierung des Abendlandes, Patriotski Europljani protiv islamizacije zapada) u Dresdenu? I koji su to ljudi spremni izaći na ulicu i 75 godina nakon nacističkog zla pozdravljati podignutom desnom rukom?

Odgovor je vrlo brzo objavila njemačka policija: riječ je o podzemnoj mreži huliganskih skupina, među kojima istaknuto mjesto imaju nogometni “navijači” lokalnog kluba. No, oni postoje svuda na svijetu i sposobni su samo potući se s policijom ili navijačima protivničkog kluba.

Za razinu prosvjeda u Chemnitzu bila je nužna organizirana skupina s jasnim političkim programom. A to je Alternativa za Njemačku (AfD), stranka koja je nastala prije pet godina kao odgovor na krizu zajedničke valute eura i s glavnom političkom porukom: vratimo njemačku marku.

Pridružila im se različita bratija, a jednu od presudnih formacijskih uloga odigrao je Götz Kubitschek. On je jedan od rodonačelnika identitetskog pokreta koji traži povratak Njemačke njezinim korijenima i odustajanje od stigme povijesne krivnje, a živi u jednom selu u Saskoj, gdje se okupljaju istomišljenici ili znatiželjnici, od kojih mnogi postaju istomišljenici.

Na toj će liniji političku platformu graditi Björn Höcke, istaknuti član AfD-a koji je njemački spomenik holokaustu u Berlinu proglasio “nacionalnom sramotom”.

AfD je, izašavši na ulicu s huliganima i donedavno prikrivenim neonacistima pokazao da više nema podjele na staru i novu desnicu: pod njihovim kišobranom ima mjesta za sve koji podržavaju njihovu politiku.

Poruke su im jasne: borba protiv liberalnog sustava kakav je gradio moderni Zapad, pobuna protiv etabliranih stranaka (posebno Kršćanski demokrati - CDU - i Socijaldemokrati) i birokratskog, odnarođenog sustava (slične su parole bile u “događanjima naroda” koja je organizirao Beograd neposredno prije izbijanja rata u bivšoj Jugoslaviji) te jasno, lažljivih medija. Glavni je problem to što Chemnitz nije bio iznimka, nego samo trenutak koji je AfD čekao kako bi pokazao stvarnu političku snagu. Sličan su prevrat pripremali u saveznoj državi Hessen na zapadu, ali je spektakularno propao: nitko ih nije slijedio.

Male razlike

Saska im je bila rezervna varijanta jer su bili sigurni da će ondje uspjeti. AfD u toj saveznoj državi po anketama ima oko 25 posto podrške i samo je CDU ispred, ali razlika je sve manja. Hans Vorländer, profesor političkih znanosti na dresdenskom Tehničkom sveučilištu, za Der Spiegel objasnio je da je riječ o uvjerenju stanovnika Saske da su oni nevine žrtve preko kojih se prelamaju povijesne nepravde.

Klasični je primjer savezničko razarajuće bombardiranje Dresdena iako nije bio važan vojni cilj. Taj su narativ pothranjivali nacisti, a nakon njih i istočnonjemačke vlasti kako bi potvrdile svoju politiku raskola sa Zapadom. A onda su, nakon 1990. godine, došli Zapadnjaci, džepova punih maraka i zauzeli vodeće pozicije. Pa su Sasi opet postali žrtvom.

A treća je točka, prema analizi profesora Vorländera, 2015. godine kad su se pojavile izbjeglice, većinom muslimani, što je za mnoge u Saskoj predstavljalo raspad sustava. I tako u Dresdenu nastaje PEGIDA.

Ovoj analizi treba dodati da je upravo u Chemnitzu tijekom komunističke vladavine boravio znatan broj studenata iz “bratskih zemalja” (tako je u Njemačku s Kube došao i otac Daniela H.). Tadašnje su ih vlasti primale iz ideoloških razloga, ali su ih doslovce držali u getu kako ne bi došlo do integracije, za razliku od bivše Jugoslavije. Dostupni podaci potvrđuju da je od 1975. godine pa do ujedinjenja Njemačke zabilježeno 40 napada na centre u kojima su boravili strani studenti. U isto doba na Zapadu nije zabilježen niti jedan napad na slične centre koji, među ostalim, nisu tretirani kao geto. Većina napada nije ni procesuirana, a kazni nije bilo.

Merkel ih je izdala

A taj se mehanizam nastavio i nakon 1990. godine. U rujnu 1991. došlo je do prosvjeda pred hostelom za strance u Hoyerswerdi u Saskoj i scena koje su nalikovale na nedavna zbivanja u Chemnitzu. Tadašnji predsjednik Saske Kurt Biedenkopf (CDU) sve je to zataškao kako ne bi naškodilo njegovu ugledu u vladi i slici Saske te je nastavio graditi ideal lokalnog patriotizma, prelijepe zemlje u kojoj žive pametni i ponosni ljudi (ovo podsjeća na jednu zemlju sa sličnom prošlošću). Koliko je pak javnost u Saskoj zbunjena zbog sadašnje situacije, pokazuje ljetna anketa iz prošle godine.

Prema njoj, većina stanovnika smatra da se Saskom dobro upravlja, ali ne vjeruju političarima. Žele izravnu demokraciju, ali nisu skloni politički se aktivirati. Sve je to usporilo razvoj civilnog društva, dovelo do umrtvljenja srednje klase, što je stvorilo politički vakuum koji je samo čekao snagu odlučnu da preuzme vodeću poziciju - AfD.

Koji traži vraćanje Leitkultur (vodeća kultura) u kojoj nema mjesta za manjine, odavanje počasti Heimatu (njemačkoj domovini) i protivi se kozmopolitizmu, liberalnim idejama i multikulturalnosti pa čak i kad je riječ o europskim narodima. I Angeli Merkel jer ih je ona, koja je također došla s Istoka, prema njihovu mišljenju, ostavila na cjedilu. I još im dovela imigrante te općenite krivce za sve nedaće u Saskoj. Koje su huligani i zato spremni spaliti kao mi Fašnika.

Što misle birači AfD-a: “Izbjeglice donose nasilje i nered”

Forsa institut proveo je istraživanje o tome po čemu se pobornici i glasači AfD-a razlikuju od ostalih Nijemaca.

52% nisu zadovoljni demokratskim sustavom ustanovljenim njemačkim Ustavom nakon Drugog svjetskog rata (20 posto ostalih Nijemaca misli isto).

59% smatra da se Nijemci moraju boriti za svoju zemlju jer izbjeglice donose nasilje i nered (8% ostalih Nijemaca misli isto).

33% smatra da Njemačka opet treba snažnog vođu; ponuđeni je termin glasio FÜhrer (nema podrške kod ostalih Nijemaca).

 

Izdvajamo