Tijekom Hladnog rata uvijek se postavljalo isto pitanje s kojim se morala suočiti svaka nacija u Europi, u NATO-u - ili u svijetu: Ako konvencionalni rat krene nizbrdo, koliko će morati proći vremena dok se ne baci prva nuklearna bomba?
Danas je Putin taj kojem vođenje rata konvencionalnim metodama ide jako loše. Još uvijek drži velika područja ukrajinskog teritorija, ali su trupe u povlačenju, piše Telegraph.
Putin bi mogao mobilizirati neke od ogromnih rezervi ljudstva koje su teoretski dostupne s punom ruskom mobilizacijom, ali i sama mobilizacija, za sada, ide vrlo loše. Novi ročnici neosporno će se suočiti s odlučnim Ukrajincima koji se bore da spase svoj narod od ubojstava, silovanja, mučenja i masovnog nestanka u gulazima. Ukrajinske trupe već su zaustavile najbolje ruske profesionalne vojnike i “kontraktnike” - plaćenike.
Što je još gore, sve dok zapadne nacije ostanu odlučne u slanju financijskih i vojnih paketa, Ukrajinci će biti dobro naoružani i opskrbljeni iz zapravo neiscrpnih izvora novca i materijala.
Dakle, Putin je pod pritiskom. Rat ide loše, a lažni referendumi očito ne pretvaraju Ukrajince u Ruse. Koliko je vjerojatna nuklearna opcija? Ako postoji praktični cilj u tom smislu onda bi isti morao obuhvatiti radikalno sakaćenje i uništavanje ukrajinskih snaga, a ne samo dizanje gradova u zrak. Takvo bombardiranje gradova učinilo bi vrlo malo po pitanju toga kako će se Ukrajinci nositi s ostatkom rata.
Što je važno za napomenuti? Putinova tzv. nuklearna aktovka, "Čeget", nije izravno spojena ni na jednu nuklearnu bombu. Funkcija aktovke je tek potvrditi da je predsjednik izdao naredbe za napad. Predsjednikove zapovijedi ovjerene od strane "Čegeta" proslijeđuju se ruskom Glavnom stožeru koje zatim usmjerava akciju jedinica s nuklearnim oružjem. Dakle, Putin treba suglasnost Glavnog stožera za izvođenje bilo kakvog nuklearnog napada.
Putina mogu dokrajčiti njegovi generali
Pitanje koje bi Putin morao sebi postaviti prije nego što otvori aktovku "Čeget" je: hoće li se Valerij Gerasimov, kao načelnik Glavnog stožera, kao i Glavni stožer složiti s perspektivom da je situacija u Ukrajini takva da zahtijeva radikalne poteze, tj. da je "samo postojanje ruske države u opasnosti".
Očito, ljudi koji proturječe Vladimiru Putinu obično dožive jezive sudbine. Ana Politkovskaja ubijena je još 2006. godine, a poznata je i niska drugih kritičara, menadžera i ostale svojte koja je evo baš nedavno padala s raznoraznih moskvoskih prozora.
No, Gerasimov i generalštab nisu obični Rusi. Čak i diktator poput Putina mora dobro razmisliti prije nego krene protiv vrhovnog vojnog zapovjedništva. U Moskvi već kruže glasine o državnom udaru, a nakon što defenestrirate određeni broj generala, drugi vas mogu odlučiti dokrajčiti dok za to još imaju vremena.
Putin mora biti siguran da će se njegove naredbe poštovati prije nego što ih izda, inače bi se mogao naći u opasnosti za vlastiti život. Ali recimo da Gerasimov i vrhovno zapovjedništvo pristanu na ograničenu, taktičku nuklearnu kampanju u Ukrajini, vjerojatno usmjerenu na pokušaj uništenja ukrajinskih borbenih snaga.
Taktičke nuklearke namijenjene su za pobjedu u bitci, a ne da bojno polje učine nenastanjivim i neprohodnim. Ako se nuklearke postavi tako da eksplodiraju znatno iznad zemlje, opasnost od radijacije na tom području neće biti ozbiljna. Ako ih postavi da eksplodiraju u dodiru sa zemljom, to bi doista izbacilo velike količine radioaktivnog materijala i proizvelo oblak radioaktivnih padalina - ali bi znatno otežalo zauzimanje i osvajanje zemlje. Smjer vjetra se također može promijeniti, moguće je raspršiti padaline i po Rusiji ili Bjelorusiji. Ne bi imalo puno smisla.
Dakle, ruska bi uporaba taktičkih nuklearnih bombi promijenila vojnu sliku, ali ni približno toliko koliko bi se moglo misliti. Kad bi Ukrajinci - možda uz savjete američkih obavještajaca - uspjeli zauzeti ispravne položaje, bilo bi im teško nanijeti udarce koje bi ih potpuno onesposobili, čak i uz prilično raskalašenu upotrebu taktičkih nuklearki.
Također, mora se razmišljati i o neizvjesnosti eventualnog američkog odgovora. Bidenova je administracija, ne iznoseći detalje, upozorila da bi uporaba nuklearnih bombi podrazumijevala "katastrofalne posljedice za Rusiju."
SAD tu ima mnogo opcija. Mogao bi povećati opskrbu, financiranje i oružje za Ukrajince. Ekonomske i diplomatske karte tek treba odigrati. Ali opcije definitivno uključuju djelovanje konvencionalnih snaga kako bi se poništila svaka ruska nuklearna prednost.
Igra drugačije sume
Primjerice, uz slobodu djelovanja iznad Ukrajine, zapadne zračne snage mogle bi ruskoj vojsci učiniti isto što su učinile iračkoj i libijskoj vojsci: uništiti gotovo svaki tenk, oklopno vozilo ili topničko oružje koje se usudi pokazati. Ruska bi vojska bila uništena, a Ukrajinci bi napredovali do bilo koje crte koju bi SAD povukle: vjerojatno do granice prije 2014. godine.
General Gerasimov i njegovi drugovi sve to znaju. Neće ih biti lako uvjeriti da je provociranje takvog odgovora dobra vojna ideja. Kolike su vjerojatnosti da Putin situaciju eskalira bacanjem strateške nuklearke - na London, recimo, kao što već mjesecima prijete njegovi portparoli po državnim medijima.
London bi bio posebno loš izbor. Velika Britanija je nuklearno naoružana nacija i cijela bi Rusija prestala postojati bez potrebe da ostatak NATO-a išta učini. Ruski gradovi ne bi preživjeli, kao što nisu ni Hirošima i Nagasaki. Strateško megatonsko oružje je igra drugačije sume. Sve to znaju i Gerasimov i drugi moćnici u Moksvi. Također znaju da ako Putin naredi, a oni se eventualno ne slažu - moraju ga ukloniti prije nego on ukloni njih.
A također znaju da je i Putin taj koji bi nosio biljeg ruskog poraza u Ukrajini - a ne oni.