Europa, a njoj pripada i Europska unija, ali i države koje nisu članice, treba i dalje čvrstu suradnju sa SAD-om. Svako eventualno smanjenje američkog interesa za djelovanje u Europi, bilo suradnjom s Europskom unijom, bilo putem vodeće uloge u NATO-u, bilo bi loše za Europu. Toga su svjesni u Bruxellesu pa se nadaju da će se transatlantski odnosi nastaviti i nakon ovih predsjedničkih izbora.
Ima puno neriješenih pitanja, pa i različitih stajališta, o odnosima Europske unije sa Sjedinjenim Američkim Državama. To je očito i iz pregovora o Trgovinskom sporazumu, najambicioznijem projektu stvaranja praktičke zone slobodne trgovine koja se čak nazivala svojevrsnim “trgovinskim NATO-om”. U mnogim državama EU javno mnijenje se opiralo tom sporazumu, zbog čega su protiv njega negdje počeli govoriti i sami predstavnici vlada. Oni upozoravaju na opasnost od prevelike moći velikih američkih korporacija, pa i od uvoza američke robe koja ne udovoljava strogim standardima EU. Ipak, primjer otkrića da su zapravo europski proizvođači automobila, i to njemački, varali s količinom emisije štetnih plinova, što su prvi otkrili Amerikanci, pokazuje da možda Europljani imaju previsoko mišljenje o sebi kada govore o nekim standardima.
No, u odnosima između Washingtona i Bruxellesa, ili između SAD-a i država članica Europske unije i NATO-a, vidi se i zajednički interes i osjećaj pripadnosti istim vrijednostima demokracije i slobodnog i uređenog tržišta. EU i SAD, čak i kada su jedni drugima slali kritike, uvijek su govorili da nemaju bolje saveznike.
Ujedinjenje
Projekt ujedinjenja Europe bio je i američki projekt. Oni su to pomogli i svojom politikom i novcem. Nakon toga su Amerikanci uz pomoć NATO-a jamčili sigurnost zapadnoeuropskih država u vrijeme hladnog rata, a odigrali su ključnu ulogu i u rušenju komunizma te integraciji istočnoeuropskih država u NATO i EU. Gotovo da nije bilo krize na europskom tlu, a da nije trebalo angažirati američku pomoć da bi se ona riješila. SAD je odigrao ključnu ulogu u okončanju rata u Bosni i Hercegovini i postizanju Daytonskog sporazuma. Nakon toga je imao vodeću ulogu u NATO-ovim napadima na Miloševićev režim u Srbiji, zbog nastavka politike etničkog čišćenja na Kosovu, pa politički i u pregovorima za status Kosova. Danas sudjeluju u misijama i na Kosovu i u BiH, ne samo kroz NATO, nego i u onima koje su pod vodstvom Europske unije, kao što je misija iz područja vladavine prava na Kosovu EULEX. I članstvo Hrvatske i Albanije u NATO-u, a sada i pozivnica za članstvo Crne Gore, umnogome su zasluga američke politike.
Zato, i zbog nastavka procesa dugotrajne stabilizacije situacije na području Zapadnog Balkana te realizacije euroatlantske perspektive tih država, nužno je održati američki angažman u toj regiji. Čak i kad smatra da je to europsko područje, zbog čega je prirodno da EU za to ima vodeću ulogu u angažiranju međunarodne zajednice, sama EU priznaje da teško može bilo što postići na Balkanu bez snažne potpore SAD-a. Sada je to savezništvo važnije nego ikada prije jer od Baltika do Balkana raste strah od utjecaja Moskve, pa i od onoga što i EU naziva “sve agresivnijim ponašanjem Rusije”. Zbog toga ni EU, ni NATO ne vide više Rusiju kao “strateškog partnera”, nego kao “sigurnosni izazov”, a izraz “izazov” ovdje se koristi kao sinonim za prijetnju.
Radikalni islam
Uz percipiranu rusku prijetnju, bila ona zamišljena ili stvarna, EU se suočava i s izazovom borbe protiv terorizma i radikalnog islamizma. Pomoć SAD-a ne samo da je potrebna, nego, kao što se pokazalo na primjeru terorističkih napada u Bruxellesu, i nezamjenjiva. Belgijske službe tek su uz pomoć američkih uspjele otkriti terorističke mreže koje su pripremale i organizirale napade te identificirati počinitelje.
Nije SAD kriv što je EU, u odnosu na svoju gospodarsku moć, preslab po pitanjima vanjske politike i sigurnosti, zbog čega je utjecaj Europske unije na svjetskoj sceni premalen. To priznaje i u EU, pogotovo kada želi osnažiti argumente za jačanje vojnog i obrambenog identiteta EU.
I sam predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker jednom je prigodom slikovito rekao da “i jato pilića izgleda kao borbena postrojba u usporedbi s vanjskom i sigurnosnom politikom Europske unije” kad je prvi put iznio potrebu stvaranja svojevrsne europske vojske. Strah od mogućeg smanjenja američkog interesa za Europu, pa i mogućeg smanjenja spremnosti za nastavak iste razine doprinosa unutar NATO-a, jedan je od razloga zašto EU želi imati i svoju vojsku, iako jasno kaže da će i dalje NATO ostati glavni oslonac euroatlantske sigurnosti.
Međutim, Amerikanci su s pravom poručili europskim saveznicima da nemaju ništa protiv toga, dapače, ali moraju isto tako biti spremni to platiti, što znači odvajati više iz proračuna za obranu.
Bez Britanije
Sjedinjene Američke Države izdvojile su za obranu iz proračuna za ovu godinu čak 664 milijarde dolara, Ujedinjeno Kraljevstvo 38,7 milijardi funti, Francuska 37,6 milijardi eura, a Njemačka 33,7 milijardi eura. Italija troši samo 17 milijardi eura, “samo” u odnosu na broj stanovnika te države.
Tako SAD sa 664 milijarde dolara troši gotovo tri puta više od svih europskih članica NATO-a koje zajedno za obranu izdvajaju samo 238 milijardi dolara, uključujući Tursku i Norvešku koje nisu članice EU. Nakon izlaska Ujedinjenog Kraljevstva države EU imat će još manji udio u ukupnim izdvajanjima jer Britanci u obranu ulažu 60 milijardi dolara godišnje.