Pet mjeseci nakon što je obilježio stoti rođendan, umro je Branko Mamula, admiral flote, načelnik Generalštaba Jugoslavenske narodne armije od 1979. do 1982. i bivši savezni sekretar za narodnu obranu SFR Jugoslavije od 1982. do 1988. godine. Mamula je bio vodeći zagovornik tvrdolinijaša koji su uvođenjem vojne diktature htjeli spriječiti uvođenje višestranačja, a posebno konfederalizaciju ili raspad Jugoslavije.
Svojih uvjerenja Mamula se nije odrekao do smrti - štoviše, o tome je ostavio pisane zabilješke, a govorio je i u nekoliko intervjua.
Ustaše mu pobile obitelj
Branko Mamula potječe iz obitelji krajiških Srba, duge vojne tradicije. Njegovi preci su ratovali za Habsburge, pa Napoleona, a 1848. i uz bana Josipa Jelačića. On je rođen 30. svibnja 1921. u Slavskom Polju kod Vrginmosta. Godine 1940. učlanio se u Savez komunističke omladine Jugoslavije, a 1941. se pridružuje partizanima. Iduće godine doživio je tragediju jer su mu ustaše ubile majku, dvije sestre i brata. U ratu je bio politički komesar bataljuna, a 1945. već je bio potpukovnik. Brzo je napredovao - bio je politički komesar flote, Vojnopomorskog školskog centra, eskadre, te pomorske zone. Također je bio i pomoćnik zapovjednika armije, zapovjednik Vojnopomorskog područja, a od 1979. do 1982. bio je načelnik Generalštaba Jugoslavenske narodne armije. Godine 1982. postavljen je za saveznoga sekretara za narodnu obranu (ministra obrane). U najviši vojni čin admirala flote (četiri generalske zvjezdice) unaprijeđen je 1983. godine.
Potom se našao u velikom skandalu kada se otkrilo da je u Opatiji izgradio privatnu vilu uz pomoć besplatne radne snage u obliku podređenih vojnika. Tjednik Mladina objavio je članak o izgradnji i prodaji oružja Etiopiji pod naslovom "Mamula go home!". Jugoslavija je poduzela mjere protiv Mladine, Mamula je dao ostavku, a mnogi opisuju taj događaj kao prvu veliku stijenu u klizištu koja je pokrenula neovisnost Slovenije i Hrvatske.
Na kraju je ostao i bez vile, iako je 2003. podignuo tužbu kojom od Općinskog suda u Opatiji traži vlasništvo nad trećinom nekretnine. Dvije godine poslije opatijski je sud odbio njegov zahtjev, a Županijski sud u Rijeci je u listopadu 2008., uz neznatnu preinaku, potvrdio prvostupanjsku odluku, čime je presuda postala pravomoćna.
Pokušaj državnog udara
Međutim, za Hrvatsku je puno važnija njegova uloga u pokušaju državnog udara 1991,, i uspostavi vojne hunte, koja bi, valjda, stabilizirala situaciju u Jugoslaviji. Krajem osamdesetih, najveći utjecaj na i u JNA – službeni i neformalni – imali su tri generala, Veljko Kadijević, Blagoje Adžić i Branko Mamula, iako je on formalno bio u mirovini. No, i on je predlagao da armija „sredi“ probleme i uvede vojnu upravu: „Ako država nema političke mehanizme da spriječi urušavanje poretka, onda oružanim snagama države ne preostaje ništa drugo nego da stvari uzme u svoje ruke i spriječi urušavanje državnog sustava. Republike su se morale međusobno dogovoriti, jer nikome nije dano pravo da napusti Jugoslaviju“, bio je Mamulin moto.
Zapravo su u njegovoj glavi još sredinom osamdesetih postojale ideje o vojnoj intervenciji, što je objasnio u knjizi „Slučaj Jugoslavija“ (objavljenoj u Podgorici, 2000. godine), gdje piše „Zaključio sam da rukovodstvo gubi kontrolu nad događajima i da je ugrožen integritet zemlje i postojeći društveni poredak’. Mamula otvoreno piše da se u JNA još 1984./’85. razmišljalo o političkom angažmanu: "Postepeno smo izgrađivali procjene mogućeg ponašanja subjekata društva i najznačajnijih vanjskih političkih i vojnih faktora, ukoliko se stigne do Rubikona, i JNA bude primorana otvoreno izaći na političku pozornicu i preuzeti odgovornost za sudbinu Jugoslavije".
To se moglo vidjeti još u studenom 1989., kada je general Veljko Kadijević otvoreno zaprijetio tadašnjem vodstvu Socijalističke republike Hrvatske da im ne padne na pamet uvoditi višestranačje. Prema stenogramu sastanka, Kadijević je smatrao potrebnim istaknuti da JNA neće mirno i pasivno promatrati uspon nacionalne/nacionalističke opozicije u SR Hrvatskoj (uostalom, kao ni bilo gdje drugdje u SFRJ). Pomalo je cinično ustvrdio da vojska, sasvim sigurno, neće pitati papu Wojtylu kako se treba ponašati i kako treba djelovati u vremenima koja dolaze, a onima kojima smeta politički angažman JNA - tj. ulaženje vojske na teren čiste politike - poručio je, opet s naglašenom notom cinizma: “...pokušaji da se nama zbog toga što nosimo uniforme zapuše usta, izvinite, neće proći”.
Razlaz s Kadijevićem
Na kraju – kada su se razbuktali ratovi u Hrvatskoj i BiH – razišli su se Mamula i Kadijević. Ovaj drugi se priklonio ideji Velike Srbije, dok je Mamula tvrdio da je JNA mogla spasiti Jugoslaviju. Na pitanje zašto nije, odgovarao je „zbog nesposobnog Kadijevića“.
A što bi bilo s hrvatsko-slovenskim „separatistima“, Mamula je precizno izložio u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji iz 2010., kada je rekao: „Zatvor ili kućni pritvor za republička vodstva bilo je pitanje za raspravu. No, to je bilo propušteno poduzeti. Trebalo je razoružati i Knin. Da se krenulo u akciju uklanjanja republičkih vođa, Franjo Tuđman bi vjerojatno pobjegao“.
Žrtve ga nisu zanimale, jedino je žalio zbog izgubljenog rata: „Strateški i vojno gledano, Vukovar nije bio značajna točka. Ne mogu razumjeti zašto je Armija upotrijebila tolike snage u napadu na strateški nebitan grad, a mogla ga je samo zaobići i zaustaviti se u Zagrebu. Nije bilo vojne logike u napadu na Vukovar“, rekao je u jednom intervjuu.
Sumnjamo da će itko žaliti za Brankom Mamulom.