Odbrojavanje je počelo, Turska 14. svibnja izlazi na predsjedničke i parlamentarne izbore. Nakon njih bismo mogli dobiti novu vladu nakon 20 godina vlasti Recepa Tayyipa Erdoğana i proislamske stranke Pravde i napretka (AKP). Povratak sekularnosti i pune ruke posla da se sredi situacija u zemlji koju obilježava primarno visoka inflacija - sada 48 posto. Da se vratim na tezu o odnosu unutarnje i vanjske politike, moguća nova turska vlada morat će se fokusirati na unutarnja pitanja, što sugerira da bi na vanjskopolitičkom planu mogla u određenoj mjeri zadržati Erdoğanove politike. Bobby Gosh u Bloombergu podsjeća da Kemal Kılıçdaroğlu "dijeli Erdoğanov svjetonazor u nizu područja u kojima se razlikuje od zapadne perspektive".
Zbog toga, a i zato što je parlament u Stockholmu donio novi antiteroristički zakon, bilo koja će vlada nakon izbora ratificirati ulazak Švedske u NATO. Erdoğanu ne treba taj sukob jer je blokada ionako bila samo predizborni alat.
Kontrola Crnog mora
Ostanak na vlasti Erdoğana i AKP-a predmnijevat će nastavak stava prema međunarodnim odnosima koji je trasiran promjenom globalnog poretka u fragmentirani multipolarni. Model je to koji otvara veći prostor djelovanja srednjima silama, dovoljno je pogledati samopouzdaniju Saudijsku Arabiju. Turska, zemlja izuzetne geopolitičke važnosti ne samo zbog kontrole ulaska u Crno more, još je ulaskom u rat u Siriji, a poslije i Libiji, pokazala da će maksimalno koristiti regionalnu moć koju podupire i ekonomska snaga. Kılıçdaroğlu će nastaviti sultanove politike obnavljanja odnosa s Izraelom i Egiptom, neće se, iako tvrde, tako lako lišiti utjecaja u Libiji, a vjerojatno će tražiti i turski upliv u sudansku krizu. Sadašnja je vlada pokrenula i poboljšanje odnosa sa Sirijom - s Damaskom dijele nesklonost kurdskoj autonomiji na sjeveroistoku zemlje - u što će i eventualna nova vlada i dalje ulagati napore. Istodobno će nastojati vratiti što više sirijskih izbjeglica kući (u Turskoj ih je 3,6 milijuna), uz nastavak kontrole područja oko Idliba.
Može se očekivati da bi nova vlada krenula u smjeru ublažavanja oštrih sultanovih stavova prema SAD-u, pri čemu bi jačanje suradnje u NATO-u bio prvi korak, a spremanje ruskih proturaketnih sustava S-400 u neko spremište izuzetno važan.
Kad je riječ o EU, dvije bi strane trebale jedna drugoj priznati da turskog članstva u dugoročnom razdoblju neće biti te da odnose treba graditi na novim osnovama. Trgovina i ulaganja se dobro razvijaju, a dijalog treba intenzivirati na pitanjima migracije i energije i tu bi nova vlada ostvarila brže uspjehe, sa sultanom bi to trajalo.
Globalni uspjeh
Odsudno pitanje trenutka ruska je agresija na Ukrajinu. Ankara, bio na čelu Erdoğan ili Kılıçdaroğlu, gotovo sigurno neće mijenjati politiku otvorenih kanala i veza s Moskvom. Nacionalni je imperativ izbjeći bilo kakav sukob s Rusijom iz koje stiže velik udio energije, a istodobno je cilj sačuvati djelomično neutralnu poziciju kako bi u pravom trenutku Turska mogla stupiti na scenu kao medijator (to bi bio velik, globalni uspjeh Kılıçdaroğlua) jer odnose s Kijevom nije zametnula (poput Narodne Republike Kine).
Rusko promišljalište Valdai Club piše: "Erdoğan je izjavio da dok on vlada Turskom, Zapad neće moći njegovu zemlju uvući u vojno-politički sukob s Rusijom. Istodobno, Kılıçdaroğlu je jasno poručio da se kurs prema Rusiji neće mijenjati, a njegov cilj na ruskom putu je jačanje i razvoj bilateralnih odnosa te jačanje povjerenja između dviju zemalja".