Plaža Lanžeron u Odesi i ovog je ljeta prepuna. Na 30 stupnjeva ljudi leže zbijeni jedni uz druge na ležaljkama i ručnicima. Djeca se brčkaju u vodi, a mladi skaču u more s molova. Iz barova na plaži odjekuje glasna glazba.
U hladu kraj štanda sa sladoledom sjede trojica vojnika. Samo nekoliko metara dalje stoji njihovo vozilo s mobilnim sustavom protuzračne obrane. Rusi bi u svakom trenutku mogli napasti lučki grad dronovima ili krstarećim projektilima, piše Deutsche Welle.
Na kraju jednog mola stoji 16-godišnja Alina. Prodaje sušenu ribu, u Ukrajini omiljen zalogaj uz pivo. No ovih dana posao ide slabo. „Ovaj je tjedan bio stvarno težak zbog stalnih napada“, kaže ona. Više je puta morala ostaviti robu i potražiti zaklon. Srećom, najbliže sklonište nije daleko. „Samo ideš ravno, pa desno i uz stepenice gore. Tamo je sklonište.“
Nedugo zatim doista se oglašavaju sirene: zračna opasnost. No gotovo nitko ne reagira. Većina kupača ostaje ležati na plaži, a djeca se i dalje igraju u vodi. Uzbuna je u međuvremenu prečesto postala dio svakodnevice.
‘Ovdje je mirno prema onome što je kod nas‘
Srećom, ovaj put se ništa ne događa. U Odesi se nekih dana više od deset puta čuje sirena za zračnu opasnost. Ruska meta su često lučka postrojenja grada, udaljena tek oko kilometar od plaže.
Serhij je sa svojom obitelji ponovno došao ovamo, prvi put nakon šest godina. Dolazi iz Nikopolja, koji je bliže bojišnici. „Kod nas u Nikopolju je strašno“, kaže. „Svaki dan imamo napade dronovima i topničko granatiranje. Ovdje se čini nešto mirnije.“ Obitelji je to prvi dan u Odesi. „Djeca se trebaju odmoriti“, kaže Serhij.
Viola na svom malom štandu sa suvenirima prodaje ogrlice, magnete za hladnjak i nezaobilazne kapetanske kape za turiste. Ljudi u Odesi, kaže ona, naučili su živjeti sa stalnom prijetnjom. „Mi smo ljudi od krvi i mesa. Naravno da se bojimo“, kaže. Ali, dodaje, čovjek se s vremenom donekle navikne.
„Psiha se nauči prilagoditi“, kaže Viola. „Još jučer smo prodavali unatoč žestokom granatiranju. Napadi su bili vrlo snažni, i raketama i ‘Šahedima’.“
Duh Odese i dalje živi
Unatoč tome, ljudi su se zaustavljali kod štanda. „Ostajali su, baš kao i mi, nepokolebljivo na svom mjestu. Pitali smo neke od njih odakle dolaze. ‘Iz Kijeva’, odgovorili su. A mi smo rekli: ‘Onda smo valjda supatnici’.“
Koliko god to zvučalo proturječno, Odesa je unatoč ratu sačuvala dio svoje bezbrižnosti. Kada navečer popusti vrućina, ponovno se pune kafići i barovi u staroj gradskoj jezgri.
Ljudi šeću pokraj raskošne zgrade opere, preko Primorskog bulevara do Potemkinovih stuba. Odatle se pogled pruža preko Crnog mora sve do lučkih postrojenja koja su česta meta ruskih napada. U Odesi radost života i prijetnju često dijeli tek nekoliko stotina metara.
Opasnost je ipak stvarna
Dmitro Barinov, predsjednik Ukrajinskog udruženja luka, upravo zato voli svoj grad. Divi se ljudima koji su unatoč ratu sačuvali optimizam i otpornost. Ipak, upozorava da se situacija ne smije podcijeniti.
Mnogi turisti koji dolaze iz Harkiva ili drugih istočnih dijelova zemlje imaju samo Odesu. Grad je razmjerno lako dostupan. Tako djeca barem mogu vidjeti more.
„Da uživaju na suncu i odu na plažu“, kaže Barinov za Deutsche Welle. „Nažalost, ljudi često zanemaruju stvarnu situaciju. Imamo mnogo tužnih primjera u kojima su ljudi u napadima bili ranjeni ili ubijeni. To se ne bi smjelo događati.“
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....