Najgora predsjednička debata u novijoj povijesti', 'Kaotični festival uvreda', 'Epski trenutak nacionalne sramote'; bilo koja od ovih fraza američkog tiska može izdržati nalete sumnjičavaca koji bi u prvoj predsjedničkoj debati Bidena i Trumpa htjeli iskopati nešto hvalevrijedno. No koja je to debata i u kojoj državi, u posljednjih pitaj boga koliko godina, propustila zacrveniti jedan dobar komad nacionalnog obraza? Dapače, da bi uopće bila televizična i gledana to joj se i hoće. Prema tome, ono čemu smo svjedočili u noći s utorka na srijedu pred kamerama Fox Newsa nije ustvari sumrak demokracije nego radije nastavak moderne političke tradicije - na njenoj najspektakularnijoj pozornici - onoj američkoj. Bio je to jednoipolsatni križni put koji je pred milijunima grogiranih hodočasnika opisao muke Tantalove s kojima se susreće nikad podjeljenija supersila.
Važno je započeti razjašnjavanjem sljedećeg: gotovo je sigurno da 'rezultati' debata neće biti odlučujući čimbenik na nadolazećim izborima. Više od 90% Amerikanaca već zna za koga će glasati, a neodlučnih glasača ima jako malo. U ovom trenutku predsjedničke utrke 2016. godine neodlučno je bilo oko 16% biračkog tijela, a sada se barata s brojkom od 3 do 4%. Kakva je onda korist od ovotjedne i nadolazećih debata? Pa, ako ništa, može nam poslužiti da ispitamo nadolazeću strategiju kampanje - koju su u tragovima ponudili i Trump i Biden - a odnosi se na profil biračkog tijela i države koje će u narednih mjesec dana zaokupiti maksimalnu pozornost političkih menadžera. Dakle, u koje države idu ključne poruke kampanje i najveći kolač novca za oglašavanje?
Donald Trump prvi je spomenuo Pennsylvaniju. To, čini se, nije bila slučajna opaska. Pennsylvania je matična država Joea Bidena, 'swing state' na ovim izborima, teritorij koji nosi 20 elektoralnih glasova i Trump nema luksuz izgubiti državu zahvaljujući kojoj je 2016. osvojio većinu u Izbornom kolegiju. Podsjećamo, Hillary Clinton te je godine osvojila gotovo 3 milijuna glasova više od Trumpa, no zahvaljujući uskoj pobjedi u nekoliko "swing saveznih država" Izborni kolegij naposljetku se okrenuo Trumpu. Trump je također u debati više puta spomenuo i Ohio, tvrdeći da zemlja uživa svoj najveći prosperitet valjda još od pamtivijeka. Istini za volju, država Ohio ove je godine upogonila tek 27.300 radnih mjesta, što je najgori rezultat još od krizne 2009. godine i nema sumnje da će se nad 'The Buckeye Stateom' sljedećih mjesec dana voditi zvjezdani ratovi. Biden je, također, neposredno nakon debate jasno dao do znanja gdje leže prioriteti; dok se Trump već vraćao natrag u Washington, Biden je ostao u Clevelandu - gdje se i održavala debata - kako bi pokušao unovčiti posljednje političke žetončiće od tamošnjih skupova. Nakon toga putuje, pogađate - u Pennsylvaniju.
Zadah luckastog čiče
Pitanje s kojim su se svi probudili u srijedu ujutro jest - tko je pobjednik debate? Činjenično je stanje - Biden je na sučeljavanje stigao poprilično zahrđan. Nekako je izbjegao sliniti u cipelu premda se moglo naslutiti da su se lijekovi počeli trošiti kako se bližio kraj rasprave. Nastojao se ponašati kao da je jedina odrasla osoba u prostoriji i čini se da mu je bilo dovoljno demonstrirati da nije izgubio svoje mentalne sposobnosti - što je, budimo realni, postalo sve teže povjerovati. Koliko se god, u dijelovima, pokušavao autoritativno obraćati prvoj kameri, iz Bidena se širi zadah luckastog čiče, nemoćnog, nepokretljivog gafera čiji se izlazak pred mikrofon pretvara u noćnu moru svakog PR-ovca. Što su Demokrati radili 4 godine? Umjesto da nađu a) kandidata i b) program čije bi rezultate taj kandidat mogao sačekati živ, načeli su najnemirniju tranziciju vlasti u recentnoj povijesti američke demokracije. Muellerova istraga, Bret Kavanaugh, financijski skandali, impeachment, sve je bilo važnije od pronalaženja relevantnog protivnika koji će moći sabrano izaći na megdan Trumpu. Jedino postignuće ispada da je osvajanje Zastupničkog doma, donjeg doma američkog Kongresa, što je, razumije se, Pirova pobjeda - odlukama Gornjeg doma i Senata, kojeg drže republikanci, svaka neželjena politička akcija u startu će biti blokirana. Demokrati su jalovo potrošili sve godine Trumpova predsjedništva. Ugrizli su ga, izgrdili i, konačno, 'isprofilirali' mu kandidata koji je šenuo i jednom nogom u grobu.
Trump je, s druge strane, tijekom 4 godine poprilično spektakularno ratovao po Twitteru ili ordinirao kaosom u američkom javnom životu - kojeg je, u dobroj mjeri, i sam pažljivo zalijevao. Pokazao je da neće propustiti nijednu priliku 'stisnuti šamar' Bidenu i opetovano je petljao s najskliskijim teorijama o njegovoj obitelji, dovlačio u kontekst ukrajinske tajne račune, Bidenova sina i Elenu Torbarinu, moskovsku 'miss novca'. Problem je što je glavninu vremena pokazao gotovo faraonski nedostatak empatije prema zemlji koja je dugo vapila za 'glavnim iscjeliteljem'. U te njegove emotivne pukotine spremno je uskakao Biden praktički pišući nekrologe obiteljima koje su tijekom pandemije izgubile člana obitelji - i to je bilo efektivno. Ono što je alarmantno jest da Trump nije pokazao da ima plan kako zamijeniti Obamacare kojeg, kako se te noći prisjetio, želi eliminirati. Milijuni Amerikanaca imaju koristi od ovog zakona koji je pristup zdravstvenoj zaštiti učinio jeftinijim i pristupačnijim. Eliminirati ga, usred pandemije, a da pritom ne postoji osnova drugog programa koji bi ga zamijenio, čini se kao nevjerojatno glupa i opasna ideja.
Format sučeljavanja također je bio problem - kako za gledatelje, tako i za Trumpa. Moderator Chris Wallace, uzgred budi rečeno registrirani demokrat, inzistirao je na tome da svaki kandidat odgovara na njegova pitanja, umjesto da osigura malo mesa i dopusti živahniju situaciju u kojoj će rasprava dobiti fluidniju dinamiku. Iako je debata bila podijeljena na šest segmenata, pitanja je u suštini pojela djetinjasta zezancija i rasprava je ubrzo ispražnjena od svakog značenja. Da tako strukturirani format na svojim leđima iznese sam Trump, uz nikakvu pomoć 'pospanog' Bidena, bilo je nerealno za očekivati, kao što je - i od jednog i od drugog - nerealno za očekivati bilo kakve uravnotežene odluke.
Politbiro američke politike
Ono što gledamo u Americi krvoločan je obračun dvaju establišmenta koji se prelamaju preko kičme nekolicine metuzalema. Proširenje političke participacije na tešku gerontologiju nekima izaziva smijeh, nekome gađenje, drugima suosjećanje, a ne bi bilo zgorega da izazove i zabrinutost. Američka elita sada je dobno ustvari vrlo slična Politbirou Brežnjeva ili Černekova. Nancy Pelosi, predsjednica Kongresa, ima 80 godina. Biden ima 77. Bernie Sanders 78. Mitch McConnell, republikanski vođa Senata 78. Trump bi eventualno kraj drugog mandata dočekao u 78. Ljudi te dobi u pravilu su na lijekovima i od njih bi bilo suludo očekivati bistre poteze.
Nakon završetka sučeljavanja, u anketi koju je proveo CBS, 48% anketiranih pobjedu je dalo Bidenu, 41% Trumpu, a 11% ih se opredijelilo za neriješeni ishod. Većina mainstream medija donose - par poena gore-dolje - sličan 'score' u postdebatnim anketama. Ton rasprave samo je 17% Amerikanaca ocijenilo pozitivnim, a isti postotak ispitanih debatu je doživio informativno. Po završetku sučeljavanja 69% gledatelja imalo je 'osjećaj iritacije', a u njih 19% izazvala je osjećaj 'teškog pesimizma'.
U svakom slučaju, najupečatljiviji trenuci ovog kaotičnog obračuna Bidena i Trumpa nisu uvrede koje su jedan drugome napakirali. Ono što ćemo pamtiti, prije svega, jest makabrističko upozorenje koje je ostalo visjeti u zraku nakon što je Trump napustio pozornicu: 'Ovo neće dobro završiti!', rekao je. Prije nekoliko tjedana otišao je i dalje, preispitujući pritom ne samo legitimitet izbora nego i mirni prijenos vlasti. U ovom denunciranju izbornog procesa obilato participira i druga strana. Neposredno pred debatu, Hillary Clinton dala je zloslutan savjet Bidenu, savjetujući mu da 'izborne rezultate ni u kojem slučaju ne bi smio priznati'. Njezin scenarij: izborna noć nije zaključna, a glavni razlog tome je činjenica da će više od 80 milijuna Amerikanaca glasati poštom - sve usred straha da bi biračka mjesta mogla postati nova žarišta koronavirusa. Slučaj je to bez presedana i u svjetskim gabaritima.
Ustavna kriza u nastanku
Za usporedbu, riječ je o duplo većem broju poštanskih glasova nego na izborima 2016. godine. A da bi stvari dobile i dodatnu težinu: prema najnovijim anketama čak 78% Amerikanaca planira izaći na izbore čime će se probiti svi rekordi izlaznosti. Inače, odaziv birača u SAD-u obično varira između 52-57%, a slavni rekord drži 1968. godina, kada je 60% birača iznijelo Nixonovu pobjedu nad Herbertom Humphreyjem. U Trumpu ima malo ili ništa sumnje kada kaže: 'Situacija s poštanskim glasovima bit će prijevara kakvu svijet još nije vidio!' Kao i uvijek, sve što kaže 'Bad Tan Man' većina medija uzme sa zrnom soli. No, bilo bi nevjerojatno glupo tvrditi da tu nema neke istine ili da je prostor za eventualnu izbornu manipulaciju sveden na nivo statističke greške.
U SAD-u ne postoji nijedan dokument na saveznoj razini koji bi funkcionirao kao registar birača, već svaka federalna država dolazi s nekom verzijom svojeg. Što mislite, sa 13 milijuna ilegalnih imigranata u zemlji, koliko bi se brisanog prostora trebalo ostaviti za 'kozmetičke' dopune registra pred poštansko glasovanje? Konačno, ako je nekome trebalo dokaza da se već 3. ili 4. studenoga neće znati ime novog ili novog starog stanovnika Bijele kuće, mogao se uvjeriti na tzv. 'primaries' izborima u New Yorku, 23. lipnja. U jeku pandemije, Izborni kolegij bio je naprosto zasut poštanskim glasovima, glasačkih listića bilo je puno previše nego se inicijalno očekivalo, hrpetina ih je potpuno bespravno odbačena kao nevažeća, a prošli su i tjedni prije nego smo saznali pobjednika. Dakle, legitimno se postavlja pitanje o državnoj sposobnosti da točno i ekspeditivno broji glasove putem pošte. Kao šlag na tortu, sasvim opravdana sumnja u moguću ustavnu krizu i krizu vlasti stiže, primijetit ćete, u najgorem trenutku; zemlja se gotovo raspada na balvane, pale se zgrade policijskih sindikata, organiziraju komune tobože nezavisne od federalne vlasti, ljudi se kolju na cesti i sve u svemu podsjeća na imaginarij koji smo navikli gledati na nekim trećesvjetskim pašnjacima. Što će tek biti ako nitko od kandidata ne prihvati izborni rezultat..?