Rusija je provela skoro 50 godina u izgradnji svog energetskog tržišta u Europi. Predsjednik Vladimir Putin je to uništio u manje od 50 tjedana. Pronaći zamjenu će biti gotovo nemoguće, piše Bloomberg.
Iako je Rusija pronašla alternativna tržišta za svoju sirovu naftu i to većinom u Indiji, za pronalaženje kupaca visokorafiniranih proizvoda, a pogotovo prirodnog plina će biti potrebne godine i to će izrazito koštati. I to ukoliko uopće bude moguće pronaći tržište s obzirom da se svijet okreće od fosilnih goriva.
Kad su ruski vojnici napali Ukrajinu 24. veljače, europski kupci energije su se uplašili. Tržište koje troši skoro 2,5 milijuna barela sirove nafte na dan i još milijun barela naftnih derivata te 155 milijardi kubičnih metara prirodnog plina godišnje je skoro pa nestalo.
Priljev sirove nafte iz Rusije u dijelove Europe je počeo nestajati nedugo nakon što su Putinovi vojnici prešli granicu. Do petog prosinca, kad je Europska unija zabranila prekomorski uvoz ruske sirove nafte, ona je već stizala na kapaljku, a Bugarska, koja je za sebe osigurala privremeno izuzeće je ostala kao jedino preostalo tržište. Priljev naftnih derivata očekuje isti scenarij kad se 5. veljače uvedu slične sankcije.
Rusko europsko tržište za njezin prirodni plin je također izgubljeno. Radi se o velikoj mreži plinskih polja i plinovoda, koja je kreirana uz troškove u visini od milijarde dolara od dana kad je prvi put plin prešao granicu Austrije 1968., a koja je sada odbačena.
Suvišne investicije
Procjena iz 2017. godine tvrdi da je 100 milijardi dolara već uloženo u razvoj plinskih rezervi na ruskom poluotoku Jamalu, a većina njih je povezana s Europom kroz plinovode, uključujući one koji prolaze ispod Baltičkog mora i povezuju Rusiju i Njemačku. Očekivalo se da će se do 2025. ta brojka udvostručiti. Veliki dio tih investicija se sada čini suvišan.
I dok bi Rusija mogla zadržati neki oblik energetskog odnosa s Europom nakon završetka rata, a što će se nedvojbeno dogoditi, nije vjerojatno da će države članice Europske unije ikad više sebi dozvoliti da budu onoliko ovisne o ruskom plinu kao što su to bile još prije godinu dana. A možda im to neće biti ni potrebno.
Vlade i korisnici u Europi napokon postaju ozbiljniji u vezi s ograničavanjem potražnje i energetskom efikasnošću, dok su rekordne cijene koje su plaćene za plin i struju potaknule investicije u obnovljive izvore, a isto tako i prve ozbiljne pokušaje da se promijeni način kako se kreiraju maloprodajne cijene, uzimajući u obzir smanjeni udio fosilnih goriva u energetici.
Ruske naftne kompanije su uspjele u preusmjeravanju dostave sirove nafte koju više ne kupuju uobičajeni europski kupci, dijelom zahvaljujući potrebi indijske industrije za jeftinim sirovinama. Ali promjena je stigla uz veliki trošak za Rusiju i njenu industriju nafte. Veliki popusti, koji su po svemu sudeći bili u iznosu i do 35 dolara za barel, što je ekvivalent za rezanje cijene od 40 posto, su bili potrebni da bi se stiglo na indijsko tržište.
Pri kraju prošle godine ruski bareli su činili oko jedne četvrtine indijskog uvoza sirove nafte, zamjenjujući pošiljke iz uobičajenih dostavljača nafte kao što su Saudijska Arabija, Irak, UAE i Kuvajt.
Preusmjeravanje sirove nafte na ‘žedno‘ tržište koje ima jaki prerađivački sektor koji može preraditi sirovu naftu kakvu izvozi Rusija je jedna stvar, a preusmjeravanje naftnih derivata na to tržište je sasvim druga stvar. Sigurno će biti država koje će biti voljne da ugrabe jeftini ruski dizel, a pritom će izvoziti svoje lokalno proizvedeno gorivo nazad u Europu, ali će im biti potrebni popusti koji su dovoljno veliki da bi trgovanje učinili profitabilnim, a to je još jedan trošak kojeg će imati Kremlj i njegove kompanije.
Okretanje prema Istoku
Ali nafta, bez obzira radi li se o sirovoj ili o prerađenoj ima veliku prednost pred prirodnim plinom: može biti lako i jeftino transportirana pomorskim putem.
Veći dio zadnjih 55 godina Rusija je na Zapadu tražila kupce plina. Veliki plinovodi dugački tisuće kilometara su povezivali plinska polja, najprije u Sibiru i u novije vrijeme na poluotoku Jamal s kupcima u Europi.
U prošlom desetljeću Rusija se počela okretati prema Istoku u potrazi za novim tržištima i plinovod Snaga Sibira sada prenosi gorivo do Kine. Ali ovaj plin dolazi iz novih spremišta, više od 2000 kilometara istočno i 1000 kilometara južno od polja na Jamalu koja su snabdjevala Europu, a sada ih se slabo koristi.
Ruski državni plinski gigant Gazprom PJSC je postavio službeni iznos troškova Snage Sibira i s njime povezanih plinskih polja na 55 milijardi dolara. Neovisna procjena je došla do brojke koja je skoro dvostruko veća, a to je investicija, koja prema njoj nikad neće biti vraćena.
Postoji ograničenje količine ruskog plina kojeg će Peking kupiti. Iako su kineske potrebe za energijom velike, vjerojatno će oklijevati da naprave iste pogreške kao neke europske države koje su postale previše ovisne o Moskvi. Rusija će morati drugdje pokušati nadomjestiti izgubljeno europsko tržište.
Rusija bi željela opskrbiti Indiju, drugu naglo rastuću ekonomiju s veliikim i sve većim potrebama za energijom. Ali dovođenje prirodnog plina do Indije će biti još teže nego do Kine. Plinovodi bi morali prelaziti neke od najviših planina na svijetu ili prolaziti kroz Afganistan i Pakistan. Svaki od tih pravaca bi morao prolaziti kroz više različitih zemalja, što čini konstrukciju i korištenje plinovoda skupljim od povezivanja dvije države koje imaju zajedničku granicu.
Putinov rat u Ukrajini je koštao Rusiju njenog europskog tržišta. To neće biti lako nadomjestiti. Bez obzira kakav sporazum na kraju postignu Moskva i Europa, Rusi će u narednim generacijama zbrajati troškove ovog rata, piše Bloomberg.