BIZARAN SUSRET NA VISU

OTKRIVAMO TAJNU AVIJATIČARSKE SVILENE MARAME IZ DRUGOG SVJETSKOG RATA Ovo je špijun koji je Tita nazivao ženom debelih nogu: 'On je lezbijac!'

    AUTOR:
    • Edi Jurković

  • OBJAVLJENO:
  • 09.01.2017. u 23:15

Rijetka svilena pilotska marama iz Drugoga svjetskog rata na kojoj je otisnuta karta NDH poslužila je kao materijal za neobičnu izložbu fotografija “Vi ste sada ovdje”, koja je postavljena u Plavom salonu na prvom katu zgrade Grada Rijeke.

Vojko Obersnel, riječki gradonačelnik, tako pri dolasku na posao svako jutro prolazi pokraj enormno uvećanog detalja geografske karte sa svilene marame na kojem je posebno istaknuta upravo Rijeka.

Mapa na šalu za Obersnela: Mapa na svilenom šalu koju voda nije mogla uništiti, a nosili su ih engleski i američki avijatičari da se lakše snađu u slučaju pada aviona

 

- Ta mi je karta bila najseksi - objašnjava Vuk Ćosić, autor izložbe i jedan od voditelja projekta Rijeka - Europska prijestolnica kulture 2020.

Ćosić je privlačnost te rijetko viđene karte objasnio njenim porijeklom, jer je riječ o mapi na svili koju voda nije mogla uništiti. Takve su marame nosili engleski i američki avijatičari u Drugom svjetskom ratu da se lakše snađu na terenu u slučaju pada aviona.

Marama čiji je uvećani detalj izložen u Rijeci pripadala je engleskom pilotu i piscu Evelynu Waughu koji je 1944. negdje na području Petrove gore preživio pad aviona. Tom je prilikom originalnu kartu za avijatičare darovao doktoru Zdravku Kučiću koji ga je spasio, a nasljednici dr. Kučića posredstvom arhivista Mladena Urema darovali su maramu dimenzija 86 x 77 cm Državnom arhivu u Rijeci.

- Riječ je o originalnoj ‘escape map’ kakvu su nosili engleski piloti - potvrđuje nam u razgovoru Mladen Urem, čija je supruga unuka dr. Zdravka Kučića.

Urbana legenda

Na pitanje odakle marama Evelyna Waugha u Rijeci, Urem objašnjava da je riječ o “urbanoj legendi” koja ipak ima posve realne temelje. Sam Waugh doista je preživio zrakoplovnu nesreću 1944. na području Petrove gore, a na tom području je dr. Zdravko Kučić bio načelnik saniteta IV. armije. Doktor Kučić nakon 1945. postao je ravnatelj riječke bolnice, koja je nakon njegove smrti neko vrijeme nosila i njegovo ime.

- Uostalom, sam Waugh je događaje u Hrvatskoj 1944. opisao u romanu - podsjeća Urem na najzanimljiviju činjenicu vezanu uz priču o jednoj svilenoj marami.

 

Evelyn Waugh (1903. - 1966.), nesporno jedan od najzanimljivijih i najboljih engleskih pisaca 20. stoljeća, 1939. javio se kao dobrovoljac u vojnu službu. Prvih godina rata borio se kao komandos u zapadnoj Africi, na Bliskom istoku, na Kreti, a 1943. ozlijedio se pri padobranskom skoku, nakon čega djeluje kao obavještajni časnik. U tom svojstvu 1944. na poziv Randolpha Churchilla, sina britanskog premijera, pridružio se britanskoj vojnoj misiji pri Glavnom štabu NOV-a i PO Hrvatske.

Njegovi izvještaji nisu bili po volji ni Titu s kojim se porječkao još na Visu, ni vrhu partizanskih vlasti pa je dva puta protjeran kao nepoželjan, i to najprije potkraj 1944. iz Topuskog, a potom u veljači 1945. i iz Dubrovnika, nakon čega se nije više vraćao u Hrvatsku.

Njegova veza s Hrvatskom ipak ne prestaje 1945. jer se 1953., kada je Tito posjetio Winstona Churchilla u Londonu, potrudio javno agitirati protiv predsjednika SFRJ.

Tito mu nije ostao dužan pa njegova djela nisu do 1980. bila prevođena na hrvatski, a kapitalna trilogija “Počasni mač” (Sword of Honour) morala je čekati dolazak devedesetih kada je Zlatko Crnković preveo i objavio u biblioteci Hit najbolji engleski roman o Drugom svjetskom ratu po ocjenama britanskih književnih kritičara.

Premda je u plodnom književnom opusu najpoznatije Waughovo djelo “Ponovno u Brideshadeu” (Brideshead Revisited) po kojem je 1981. snimljena i dobro prihvaćena TV serija s Jeremyjem Ironsom u glavnoj ulozi, nama je “Počasni mač” posebno zanimljiv jer su neki akteri Hrvati, a važan dio radnje odvija se u Hrvatskoj.

Čime se zapravo ovaj moderni engleski klasik zamjerio Titu i jugoslavenskim vlastima?

Nema sumnje da su nam prijevodi njegovih djela godinama bili uskraćeni ponajprije jer je negativno, kritički pisao o partizanima i partizanskom ratovanju, a kao antikomunist i praktični katolik nije krio antipatiju prema Titu.

Ratna trilogija “Počasni mač” sastoji se od tri romana: “Ljudi pod oružjem”, “Časnici i gospoda” i “Bezuvjetna predaja”, u kojima pisac opisuje svoj ratni put. Upravo u posljednjem dijelu trilogije, “Bezuvjetnoj predaji”, Waugh opisuje boravak među partizanima u drugoj polovici 1944. i početkom 1945. najprije u Topuskom, a onda u Dubrovniku.

 

Grupa neradnika

Glavni junak romana Guy Crouchback, evidentno sam autor, iz talijanskog Barija 1944. dolazi “na oslobođeni teritorij” u izmišljeno mjesto Begoy, no iz opisa lječilišta, bazena i perivoja lako je shvatiti da je riječ o Topuskom. Crouchback daje i nimalo romantične opise života u gradu koji su mještani uglavnom napustili, a partizansku vlast opisao je kao grupu neradnika koja se ponajprije bavi špijuniranjem.

Primjerice, u poglavlju “Želja za smrću” (str. 196) ovako opisuje Glavni štab:

“Glavni štab je radio obično noću. Cijelo su dopodne drugovi spavali. Popodne su jeli, pušili i besposličarili, u sumrak bi tek živnuli.”

U odličnoj epizodi opisan je i pokazni napad partizanske brigade na domobransku utvrdu nedaleko od Topuskog koji je Glavni štab osmislio da uvjeri savezničke promatrače u svoje mogućnosti. Najprije se partizanska jedinica izgubila pa je greškom zapucala na svoje suborce, nakon čega su se svi razbježali, a u propalom napadu pogiba samo jedan britanski časnik nesvjestan da ga više nitko ne prati.

Nimalo smiješne su zato epizode sa skupinom od stotinjak Židova koji su u Topuskom (pre)dugo čekali spas i tragičan kraj bračnog para Kanyi koji je stradao ni kriv ni dužan od komunističke ruke.

Slavni britanski pisac kao časnik u Topuskom: Kao obavještajni časnik 1944. na poziv Randolpha Churchilla, sina britanskog premijera, pridružio se britanskoj vojnoj misiji pri Glavnom štabu NOV-a i PO Hrvatske

Avionska nesreća opisana u romanu slična je stvarnoj nesreći koju je Waugh doživio kod Topuskog sa svojim prijateljem Randolphom Churchillom, a može se pretpostaviti da liječnik koji se u romanu pojavljuje s injekcijom morfija može biti već spomenuti dr. Zdravko Kučić.

U stvarnosti, avionska nesreća dogodila se 16. srpnja 1944. na letu Bari - Topusko. Randolph Churchill i Evelyn Waugh jedva su tada izvukli živu glavu iz zapaljenog aviona. Randolph je šepao, a Evelyn je imao ogrebotine po cijelome tijelu.

Premda je sam Waughov roman mjestimično vrlo neugodan za Tita i partizanski pokret, treba reći da “Bezuvjetna predaja” nije bila glavni uzrok netrpeljivosti jugoslavenskih vlasti prema piscu, već i stoga što je djelo napisano tek 1961. godine. Pravi razlozi leže u službenim izvještajima koje je Waugh slao britanskom ministarstvu vanjskih poslova 1944. i 1945. Tako se u izvještaju (o kojem je prvi opširno pisao književni povjesničar iz SAD-a Ante Kadić) “Crkva i država u oslobođenoj Hrvatskoj” otvoreno okomio na novi režim za koji je tvrdio da pokazuje značajke nacizma, a o svemu je na privatnoj audijenciji Waugh izvijestio i papu Pija XII. 2. ožujka 1945. godine.

Sklon porocima

Što se doista događalo 1944. i 1945., Waugh je otvoreno opisao u svojim “Dnevnicima” iz kojih doznajemo mnoge zanimljive detalje.

Waugh nije pisao dnevnik s namjerom da ga objavi, već kao podsjetnik na datume i dojmove koje bi mogao zaboraviti prije pisanja romana. Materijal je ipak objavljen, i to najprije 1973. u nastavcima na stranicama Observera, a 1976. kao zasebna knjiga.

Dnevnički zapisi Waugha predstavljaju kao teškog čovjeka sklonog porocima, a puni su neformalnih opisa mjesta i ljudi.

Susret s Titom na Visu spada u prilično neobična upoznavanja jer je pisac domaćina koji je sjao u novoj uniformi, sav nakićen, opisao kao “lezbijca”. Točnije, tvrdio je da je Tito žena sasvim zgodna u licu, ali da ima debele noge. U susretu kojem je svjedočio šef britanske misije Sir Fitzroy Maclean, Tito je glasno pitao kapetana Waugha “zašto mislite da sam žena”, ali je pisac izbjegao odgovoriti i nastavio Tita oslovljavati u ženskom rodu.

Tito 'lezbijac': Susret s Titom na Visu spada u prilično neobična upoznavanja jer je pisac domaćina koji je sjao u novoj uniformi, sav nakićen, opisao kao 'lezbijca'. Točnije, tvrdio je da je Tito žena sasvima zgodna u licu, ali da ima debele noge

 

Ovo bizarno iskustvo sigurno nije pridonijelo dobrom odnosu Waugha s partizanima, ali je on ipak još neko vrijeme bio u sastavu britanske misije na oslobođenom teritoriju.

Sam boravak u Topuskom za Churchilla i Waugha bio je razmjerno ugodan. Boravili su u seoskoj kući izvan centra, kupali se u toplicama, šetali perivojem i opijali. Waugh je kao praktični katolik svako jutro odlazio na misu koju je povremeno služio mons. Rittig, a družio se i s haesesovcima Augustom Košutićem i Brankom Radićem, Stjepanovim sinom. Od partizana najviše se družio s Leom Matesom, službenim prevoditeljem.

Za Rittiga je Waugh napisao da je bio “vrijedna veza između partizana i pristojnosti”, dodajući da je branio svog nadbiskupa (Stepinca) “iako ne previše uvjerljivo”.

Partizanske vlasti

Početkom prosinca 1944. Waugh je pod pritiskom partizanskih vlasti prvi put morao napustiti misiju u Topuskom. Put do Barija vodio ga je preko Slunja i Plitvica u Liku za koju kaže da je opustošena, bez civilnog stanovništva, osim par jedva ljudskih bića koja istrče iz kuće te bulje u prolaznike. Preko Obrovca, Biograda na Moru i Šibenika napokon je stigao u Split, gdje je čuo za grube postupke partizana čija tajna policija sumnjiči i hapsi građane.

Zabrinut za sudbinu katolika i Hrvata, Waugh je uspio isposlovati da ga Britanci pošalju u još jednu vojnu misiju pa je potkraj 1944. i početkom 1945. proveo dva i pol mjeseca u Dubrovniku.

Što je doživio, ilustrira dnevnički zapis od 22. prosinca.

“Grad Dubrovnik ostao je u ratu potpuno neoštećen, ali djeluje depresivno; dućani su prazni, tržnica je puna manjih skupina ljudi koji trampe ručne radove za krumpire i domaći sapun, svi su blijedi i zaplašeni, gladni i mrzovoljni. Partizani izgledaju odvratno - spodobe koje su se doimale vjerodostojno u Lici djeluju apsurdno ovdje na ulici, a profinjena arhitektura teško podnosi teret crvenih zvijezda i partizanskih natpisa: Živio Tito! Živio Staljin!”

Waugh je i u Dubrovniku redovito odlazio u crkve gdje je upoznao brojne svećenike pa je dva tjedna nakon dolaska u Dubrovnik zapisao da su mu dominikanci priopćili da su partizani strijeljali četrnaest svećenika.

Nekoliko dana nakon feste Sv. Vlaha, Waugh je drugi i posljednji put izgnan iz Hrvatske. Lokalne vlasti (“cretin” Antorević) izdale su naredbu da se preseli u Trebinje, što je on odbio i vratio se u Bari, odakle je preko Vatikana došao do Londona.

Ponio je sobom poprilično ružna sjećanja, a ostavio nam lijepu svilenu maramu.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo