DEKOLONIZACIJA

Ovo je možda jedini način za uništavanje ruskog imperijalizma: ‘To smo trebali napraviti 90-ih‘

Prekomjerna centralizacija nije Rusiju učinila mirnom i prosperitetnom zemljom pa bi raspad zemlje bio dobar za mnoge Ruse i susjede

Dekolonizacija Rusije

 Profimedia, Afp/

Invazija ruskog predsjednika Vladimira Putina na Ukrajinu pokazala je svijetu da Rusija koja odluči ponovno se visoko uzdignuti nužno znači imperijalističku Rusiju. To je oživjelo i rasprave o tome treba li Rusiju 'dekolonizirati' ili možda 'defederalizirati' kako bi zatomila svoje imperijalističke ambicije i obuzdala svoju vojnu prijetnju, navodi u svojoj analizi Leonid Beršidski, novinar i komentator Bloomberga.

Raspad današnje Rusije, sličan raspadu Sovjetskog Saveza, smatra se mogućim, a za neke čak i najpoželjnijim ishodom neuspjele invazije na Ukrajinu, navodi se dalje. Mogu se čuti izrazi žaljenja što SAD to nisu postavile kao cilj još 90-ih godina, kada je postsovjetska Rusija ostala 'u ruševinama' i borila se da zadrži jednu, malu secesionističku regiju - Čečeniju.

Ove rasprave izazivaju osjećaj književnog deja-vua - Rusiju pretvorenu u nakupinu građana bilo je gotovo previše lako zamisliti otkako se Sovjetski Savez raspao s tako prividnom lakoćom. U romanu "Telurija" iz 2013. godine Vladimir Sorokin, jedan od fascinatno preciznih 'proroka' koji su 'predvidjeli' okretanje Rusije fašizmu, dao je jednom od likova pisati o Ruskom carstvu: Da je ona, ovaj raskošno nemilosrdan ženski div sa svojom dijamantnom dijademom i svojim snježnim plaštom, zgodno kolabirala u veljači 1917. i raspala u nekoliko država 'upravljive' veličine, sve bi ispalo u duhu moderne povijesti, a narodi sputani carskom vlasti konačno bi došli u posjed svojih post-imperijalnih identiteta i živjeli u slobodi.

No, stvar nije išla tako. U "Teluriji" je Rusija napokon podijeljena na uglavnom autokratske kneževine 'upravljive veličine', nakon niza domaćih razdora. Čak ni Sorokin nije vidio izgubljeni rat nakon invazije kao okidač za raspad Rusije.

Pa ipak, poraz u Ukrajini, popraćen ekonomskim pritiskom Zapada, realno bi mogao dovesti do ekonomske katastrofe, poput one koja je pokrenula raspad Sovjetskog Saveza, te bi tako mogao ojačati centrifugalne, raspršujuće tendencije za koje je Putin tako ponosan da ih je ugušio uspostavljanjem svoje 'vertikale moći'.

Raspravu u raspadu Rusije pokrenuo sam Putin

Postoje dobri razlozi zašto bi to moglo imati smisla čak i za Ruse - osobito one koji ne žive u središnjoj Rusiji.

Na neki način, Putin nije tek pokrenuo raspravu o razbijanju zemlje svojim iracionalnim napadom. On je to također intelektualno omogućio govoreći o "povijesnoj Rusiji", koja po njegovom mišljenju uključuje veći dio moderne Ukrajine.

Ukoliko je moguće raspravljati o središnjoj ruskoj državi, a ne o zemlji u njezinim sadašnjim granicama, onda se može ustvrditi da je ta jezgra zapravo mnogo manja od današnje Rusije, ako se 'ogule' sva imperijalna osvajanja zemlje, od kojih su neka, uključujući preuzimanje većeg dijela Sibira, prije 1721. godine, kada je Rusija službeno postala carstvo.

Na neki način, uključivanje nekih teritorija u Rusku Sovjetsku Socijalističku Republiku - tvorevinu koja je postala Ruska Federacija kada je Sovjetski Savez doživio kolaps - jednaka je nesreća proizašla iz sovjetskog doba kao i državnost višeg stupnja bivših sovjetskih republika poput Ukrajine, Uzbekistana ili Moldavije.

Tatarstan, naseljena ruska regija na Volgi, primjer je za to. Prošle godine 55 posto školaraca u tamošnjem glavnom gradu Kazanu odabralo je tatarski kao materinji jezik. Autor se pita je li to područje, koje je osvojio Ivan Grozni 1552. godine, doista dio jezgre Rusije na neki značajniji način od, primjerice, Kazahstana te komentira da bi mnogi mještani tvrdili suprotno.

Dalje se pita je li Tuva, koja je priključena Sovjetskom Savezu tek 1944. godine i proživjela separatističke nemire početkom 90-ih, dio ruske povijesne jezgre ili te je li to Dagestan, osvojen početkom 19. stoljeća, gdje manje od 4 posto školaraca uči ruski kao maternji jezik. Te ne bi li sva ova područja danas bila neovisne države da su ih komunistički osnivači Sovjetskog Saveza konstituirali kao "savezne republike", a ne "autonomne republike" unutar Rusije, pita se autor.

Sva su ova pitanja 'hrana' za kreatore politika ruskih geopolitičkih suparničkih nacija. Poticanje nacionalističkih (ili antikolonijalističkih, kako se to također može uobličiti) osjećaja u Rusiji oslabljenoj ne baš uspješnim ratom, imalo bi smisla na nekoliko razina – svakako više smisla nego u 90-ima. Agresivni, iracionalni vođa koji je pronašao put do vrha u Moskvi više nije teoretska opasnost i lako je uočiti kako se to može ponovno dogoditi.

Neugodan osjećaj, ali...

Najbolji način zaštite od te mogućnosti je poraz Putina - i vojno i ideološki. Korištenjem istih povijesnih točaka koje koristi Putin kako bi opravdao ruske imperijalne ambicije, bilo bi moguće okrenuti glavno ideološko oružje protiv njega. Istodobno, dosadašnja kampanja u Ukrajini pokazuje da se ruska vojska muči s opskrbom svojih vojnika i učinkovitom borbom na golemom ukrajinskom prostranstvu. Stoga se autor pita što bi Putin učinio s višestrukim secesionističkim pobunama u zemlji tako golemoj kao što je Rusija.

Moglo bi se, navodi, tvrditi i da se u rascjepkanoj Rusiji zapravo ne bi uklonilo njezinu revanšističku sposobnost da se ponovno uzdigne nakon teških poraza i velikih teritorijalnih gubitaka - i ponovno postala prijetnja svojim suparnicima. Učinila je to nakon boljševičke revolucije i kažnjavajućeg sporazuma u Brest-Litovsku s velikim silama, a to je učinila i nakon što je propao sovjetski projekt.

Raskomadana Rusija ne bi nužno ostala takva - ekstremne nacionalističke i populističke snage mogu čak biti dodatno osnažene takvim poniženjem, a k tome bi naslijedile ruski nuklearni arsenal, koji neće naprosto nestati čak i ako se Rusija raspadne. No, oni koji se zabavljaju raspravama o 'dekolonizaciji' Rusije, ne razmišljaju nužno stoljećima unaprijed. Nekoliko desetljeća moglo bi biti dovoljno za integraciju ruskih susjeda u zapadni svijet i izgradnju jače obrane od daljnjeg imperijalističkog ruskog uzdizanja.

Kao Rus, ističe Beršidski, ima neugodan osjećaj od svih tih rasprava o mrvljenju svoje zemlje, kao da je Rusija pacijent obolio od karcinoma koji leži u polusvijesti na operacijskom stolu, a samo višestruke amputacije mogu zaustaviti daljnje metastaziranje tumora. Navodi kako mrzi ideju kako je jedini način da Rusija prestane biti prijetnja susjednim zemljama njezino razbijanje te se nada da se neće pobuniti imperijalist u njemu na samu tu pomisao. Prostranstvo i raznolikost Rusije, piše autor, temelj su ruske nacije kakva postoji danas. 'Upravljiva veličina', navodi, nije narod.

'Moskva je crna rupa'

Pa ipak, na intelektualnoj razini, kako kaže, razumije da bi raspad Ruske Federacije mogao biti dobra stvar za mnoge Ruse. Dok je Putin jačao svoju 'vertikalu' nakon što je njegov prethodnik Boris Jeljcin ponudio ruskim regijama "suvereniteta koliko god ga možete progutati", recentralizacija je 'iscijedila' rusku periferiju.

Tek 23 od 85 ruskih regija ove godine nisu financirane federalnim subvencijama, većina njih s pretežno etničkim ruskim stanovništvom, pri čemu je Tatarstan iznimka. To stvara dojam da bi većina pokrajina, a posebno onih s izrazitim nacionalnim identitetima, bile bespomoćne ako bi se odvojile od središnje države. Ali upravo tako funkcionira Putinov sustav, isisavajući novac s periferije, a zatim 'velikodušno' redistribuirajući dio toga natrag.

Viktor Suslov, vrhunski ekonomist Ruske akademije znanosti, napravio je niz radova koji pokazuju način na koji se to događa. U radu iz 2018. godine on i njegovi suradnici tvrde da ruska središnja federalna regija, koja uključuje Moskvu, djeluje poput 'crne rupe' koja guta oko 35 posto više resursa iz drugih regija nego što ih tamo vraća. Sibir, Uralska regija, Daleki istok i sjeverozapad - što uključuje Sankt Peterburg - pridonose 10 do 13 posto više nego što primaju. Suslov je iz Novosibirska, središta jedne od regija čiju krv 'sisa' velika moskovska pumpa.

Nije jasno može li se pravednija preraspodjela resursa - i prestanak masovne migracije ljudi, nakon novca, u Moskvu - postići bez radikalne decentralizacije, možda čak i potpunog raspada zemlje. Neki od sastavnih dijelova Rusije možda bi čak završili s razumnijim političkim sustavima od kvazimonarhije kojoj se, kako se navodi, Moskva stalno vraća - iako mnogi neće, kao što se pokazalo 90-ih, kada su regionalni 'šerifi' postali daleko autoritarniji od nestabilnog čovjeka u Kremlju.

Na Uralu, u Sibiru i na Dalekom istoku još uvijek je živ neposlušni duh pionira i bivših robijaša. Tu je i zastava omskog umjetnika Damira Muratova "Sjedinjene Države Sibira" - bijele snježne pahulje na polju plavih, zelenih i bijelih pruga.

Beršidski kaže kako se još uvijek nada, unatoč nekim suprotnim nadanjima, da su demokracija, kraj agresivnog imperijalizma, predanost ravnopravnom razvoju teritorija i istinska jednakost svih etničkih skupina, mogući unutar sadašnjih granica Rusije. No, ta nada, međutim, kako kaže, može biti samo atavizam. Rusija, zaključuje, ne nosi dobro svoju veličinu, a možda to nikada neće ni naučiti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. srpanj 2022 03:29