Kremlj je počeo drugu fazu tzv. projekta Afrika i već je pronađena zamjena za Jevgenija Prigožina, dosadašnjeg Putinova "pustinjskog princa" koji je nedavno poginuo u vrlo sumnjivoj avionskoj nesreći.
Rusija pojačava svoju prisutnost u Africi, pogotovo se želi jače pozicionirati u Libiji, odnosno na Sredozemnom moru. Wall Street Journal (WSJ) navodi da se Moskva želi nagoditi s libijskim pobunjeničkim vođom, generalom Kalifom Haftarom, kojemu pruža političku, vojnu (na njegovoj se strani bori oko 1200, a neki izvori navode i 1600, plaćenika Wagnera) i financijsku podršku u zamjenu za vojno korištenje dviju važnih libijskih luka na Sredozemnom moru - Tobruka i Benghazija.
To su luke velike propusne moći i samo su oko 400 milja udaljene od grčke i talijanske obale, važnih članica NATO-a, a podsjetimo da Rusi imaju vojnu bazu i u sirijskoj luci Tartus.
Zanimljivo je da je ruski predsjednik Vladimir Putin u posjet Haftaru, a potom i šefu vojne hunte u Burkini Faso Ibrahimu Traoréu poslao zamjenika ruskog ministra obrane, generala Junus-Beka Jevkurova, bivšeg predsjednika ruske republike Ingušetije. Vrlo je znakovito da se to dogodilo dan prije pogibije Jevgenija Prigožina, šefa plaćeničke vojske Wagner. Može se reći da je Putin zapravo Jevkurova imenovao svojim novim osobnim gubernatorom za Afriku.
Jevkurov je završio rusku (sovjetsku) prestižnu vojnu akademiju Frunze, kao i Haftar, a k tome je i musliman, što mu treba biti dodatni plus u komunikaciji s onim snagama u Africi s kojima Kremlj želi ostvariti partnerske odnose i nametnuti svoj "pogled na rat u Ukrajini". Rusiji su potrebni saveznici u trenutku kada je sve izoliranija na međunarodnoj sceni, a trebaju joj i sredstva za sve oskudniju blagajnu. Rat puno košta, kao i održavanje socijalnog mira u samoj Rusiji. Prema navodima WSJ i neovisnog portala bloknot.ru, unatoč svojim dobrim odnosima s Turskom, Rusija pomaže Haftaru baš u borbi protiv frakcija koje podržava Ankara.
Jevkurov je tako tijekom posjeta pristao na rusku pomoć Haftaru u rezervnim dijelovima i popravcima, ali i ponudio remont njegovih zastarjelih zrakoplova iz sovjetskog vremena. Naime, istočna Libija, područje koje kontrolira Haftar, vitalna je za tranzit ruskih zrakoplova koji lete iz Rusije ili Sirije u subsaharsku Afriku. Mnogi ruski i zapadni analitičari, ali i diplomati smatraju da raspoređivanje Wagnerovih i ostalih ruskih "državnih" plaćenika u Maliju i Srednjoafričkoj Republici ne bi bilo moguće bez pristupa Haftarovim aerodromima. S obzirom na sve ono što se na globalnoj razini događa oko rata u Ukrajini, Rusija želi ostvariti veći utjecaj u Africi kako bi pokušala odande istisnuti ili ograničiti utjecaj Zapada, ali i pridobiti te zemlje na svoju stranu u međunarodnim odnosima i institucijama.
Osim toga, za Ruse je važan i energetski i mineralni potencijal tih država. Jevkurov je poslan u Afriku da preuzme Prigožinovljeve poslove, i vojne i "ekonomske", ali i da gotovo šest tisuća Wagnerovih plaćenika rasporedi po drugim "plaćeničkim skupinama" koje dolaze na smjenu rasformiranog Wagnera.
Uz Junus-Beka Jevkurova bio je i Konstantin Mirzojanc, bivši zapovjednik jedne od ruskih specijalnih postrojbi, a sada vodeći čovjek privatne vojske Redut koja bi trebala postati Wagner nakon Wagnera, a za koju neovisni ruski portal gulag.ru tvrdi da su joj "sponzori" glavni Putinovi oligarsi i kremaljski financijeri Genadij Timčenko i Oleg Deripaska. Portal bloknot navodi da "dok Kina provodi isključivo gospodarsku ekspanziju u Africi, bez uplitanja u politiku, Rusija je, koju je predstavljao Prigožin (sada se to nastavlja s drugim ljudima), stvorila potpuno drugačiji model, nudeći afričkim elitama neograničenu moć koja bi se temeljila na ruskom oružju u zamjenu za preuzimanje kontrole nad prirodnim resursima afričkih zemalja".
Azerbajdžanski portal haqqin.az, pak, tvrdi da se wagnerovci, kojih na Bliskom istoku i u Africi ima najmanje oko šest tisuća, sada okupljaju u novu vojnu "aglomeraciju" pod kodnim imenom "Ruski ekspedicijski korpus", a nadzor nad njim, kao i nad poslovnom stranom Wagnera (Prigožin je bio vlasnik ili suvlasnik rudnika zlata i uranija te naftnih i plinskih polja po afričkim državama i u Siriji) preuzima baš general Jevkurov.
Stoga nije na odmet zamijetiti da su Jevkurov i šef hunte Burkine Faso između ostalog, kako navode ruski mediji, razgovarali i o "suradnji u sferi nuklearne energije". I WSJ piše kako se očekuje da će uskoro "američka diplomatska i vojna misija posjetiti Libiju kako bi izvršila pritisak na Haftara da "otkaže" Wagnerove plaćenike i potakne ga na ujedinjenje svoje pobunjeničke vojske s onima koje podržava Zapad".
Očekuje se da će se Michael Langley, zapovjednik američkog zapovjedništva za Afriku, i Richard Norland, američki specijalni izaslanik za Libiju, odvojeno sastati s Haftarom i Abdulom Hamidom Dbeibahom, šefom vlade sa sjedištem u Tripoliju koju priznaje većina međunarodne zajednice.
Naime, u svojoj analizi WSJ smatra da je Zapad u defenzivi u Africi, pa tako Cameron Hudson, član američkog tima za Sudan, kaže da su Rusi sve agresivniji u širenju svog utjecaja na Afriku, a "SAD ih samo pokušava obuzdati". Analitičari kažu da bi ruski napredak omogućio Moskvi kontrolu nad ključnim energetskim koridorima koji bi mogli poslužiti kao alternativa vlastitoj opskrbi Europe.
To bi također omogućilo Kremlju da proširi svoju globalnu konfrontaciju sa Zapadom, piše WSJ. Zbog svega toga i NATO je pojačao svoju prisutnost u Sredozemlju. No, Jevkurov, pišu neovisni ruski mediji, ne namjerava stati samo na Libiji i Burkini Faso te se uskoro može očekivati jedna njegova obimna afrička turneja, od skoro mjesec dana, tijekom koje bi posjetio čak desetak država, poput Alžira, u kojem je bilo puno sovjetskih vojnih savjetnika, Angole, DR Konga, Etiopije, Sudana, Malija, Srednjoafričke Republike, Nigerije, Madagaskara i Kenije. Bitka za utjecaj u Africi se očito nastavlja s novim žarom.