Na 75. obljetnicu oslobođenja Beograda u Drugom svjetskom ratu te u predvečerje (25. listopada) potpisivanja kontroverznog sporazuma Srbije i proruske Eurazijske ekonomske unije, u goste predsjedniku Aleksandru Vučiću stigao je ruski premijer i najbliži suradnik poglavara Kremlja Vladimira Putina Dmitrij Medvedev.
Bio je to rutinski i ritualni posjet nekog ruskog dužnosnika Srbiji. Više od pet tisuća srbijanskih specijalaca i pripadnika tajnih službi te stotinjak ruskih "sigurnjaka" pazilo je na sigurnost ruskog premijera Medvedeva u Beogradu. Aleksandar Vučić i njemu podložni srbijanski mediji (gotovo svi) dali su tom posjetu, kao i uvijek kada je riječ o dolasku nekog aktualnog kremaljskog dužnosnika, "povijesni značaj". Srbijanska javnost i politički dužnosnici rastapaju se pred ruskom delegacijom gledajući u njoj spasioce, pa su čak potpuno zanemarili bilo čiji drugi doprinos oslobađanju Beograda u listopadu 1944. od njemačke okupacije, prepuštajući taj čin isključivo vojnicima Crvene armije (koji je bio, naravno, presudan).
U ime te "bratske ljubavi" u zapećak bacaju doprinos partizanskih jedinica, među kojima je, recimo, bilo i nekoliko postrojbi partizana iz Hrvatske, poput Prve proleterske divizije, u kojoj je bila i Talijanska brigada, te 28. slavonske brigade (koja će kasnije sudjelovati i u oslobađanju Zagreba) i 13. žumberačke brigade Rade Končar (s većinskim hrvatskim sastavom) uz 6. ličku i 11. krajišku brigadu s većinskim sastavom Srba iz Hrvatske te i svoje srpske partizane. Podsjetimo da je operacijom oslobođenja Beograda zapovijedao Crnogorac Peko Dabčević. No, u svečanoj loži ipak je bilo mjesta samo za visokog gosta iz Rusije, a doprinos ostalih izgubio se u dnevnopolitičkim interesima domaćina.
No, osim ovog obljetničkog dijela, posjet je donio i nekoliko darova i obećanja koji su Vučiću izmamili patnički osmijeh na lice. Naime, Dmitrij Medvedev u svom govoru u srpskoj Skupštini potvrdio je, govoreći o statusu Kosova, rusko zalaganje za zaštitu srpskog suvereniteta i teritorijalnog integriteta smatrajući Kosovo dijelom Srbije. Medvedev u svom govoru nije, recimo, kazao što misli o teritorijalnom integritetu i suverenitetu Gruzije, Moldavije i Ukrajine, na čijim su područjima paradržavne tvorevine koje sponzorira Moskva.
Iz Medvedevljevih riječi može se zaključiti da Rusija na sve načina pokušava "kosovsko pitanje" vratiti u okrilje Vijeća sigurnosti UN-a te Rezolucije 1244 te iz pregovaračkog procesa isključiti Bruxelles, za koji u Moskvi smatraju da "igra za Kosovo", te sebe ugurati za pregovarački stol. Srbija potpisuje sporazum s Eurazijskom unijom (ruskom verzijom postsovjetskog EU s nekim zemljama bivšeg SSSR-a). Time Rusija pokazuje Bruxellesu da ima još dovoljno potencijala za izravan utjecaj u europskom ataru. Medvedev, doduše, kaže kako nema ništa protiv srpskih euroambicija, ali ne slaže se da zato treba pokvariti odnose s Rusijom te je zahvalio Vučiću što Srbija nije uvela sankcije protiv Moskve.
U Bruxellesu su upozorili Beograd da ne potpisuje taj sporazum ako želi u EU, ali, kako kažu neki analitičari u Rusiji - Moskvi odgovara da Srbija uđe u EU kako bi tamo imala još jednog svog trojanskog konja. No, kako Bruxelles odugovlači s politikom proširenja i šanse za ulazak su tek za 10 ili više godina, Vučić sve više prihvaća teški ruski zagrljaj. Osim toga, u angažmanu Moskve vidi i malu šansu za Kosovo, mada i sam kaže: "Vratili smo kosovsko pitanje na velika vrata, ali ne treba biti veliki optimist. Izgledi Srbije nisu veliki".
Time je Vučić čak na neki način izrazio posrednu skepsu o ruskom angažmanu i ne vjeruje previše u njega, premda Rusija na tom pitanju vidi svoj put na europsku scenu. Rusija žudi za tim da se ugura za pregovarački stol i u nekom važnom europskom problemu, na isti način kao što to može sa Sirijom ili Venezuelom. Vučićeva Srbija i problem Kosova prilika su koju ne žele propustiti, pogotovo u trenucima kada Bruxelles još luta.