Dobro se sjećam prvog susreta s Amerikom. Dok je taksi s washingtonskog aerodroma Dulles prolazio križanjem koje formira mali trokutni trg na međi ulica Champlain i Columbia, u slikovitoj četvrti Adams Morgan, na pješačkom otoku policajac je upravo bio oborio korpulentnog crnca i, klečeći na njegovim leđima, vezao mu ruke lisičinama.
Nikad nisam saznao što je srušeni skrivio, ali izgledao je kriv, a situacija je izgledala opasno. Je li policajac bio bijelac? Ne sjećam se, ali zato se sjećam prve upute koju sam dobio nakon izlaska iz taksija - nikad sam ne prelazi North Capitol Street, ulicu koja grad dijeli na njegov sjeverozapadni i sjeveroistočni dio. Na sjeveroistoku kao bijelac ne želiš biti sam, rekao mi je kolega i objasnio: “U ovom gradu žive političari i posluga. Političari su bijeli, svi ostali su posluga”. Nije bio posve u pravu, ali to je bio dobar uvod za početnika u Washingtonu.
Puno sam puta kasnije bio u Washingtonu, kao i u drugim dijelovima SAD-a. Ne jednom prešao sam na drugu stranu Capitol Streeta, ako ni zbog čega drugog, onda zato što je tamo, na samom početku crne polovice grada, Union Station, washingtonski željeznički kolodvor građen po uzoru na rimske Dioklecijanove terme, otkud vlakovi voze dalje prema jugu ili prema New Yorku. Naučio sam da podjela grada nije toliko striktna, ali i da postoje četvrti gdje se bijelac neće osjetiti dobrodošlim (pa i na “sigurnom” sjeveroistoku), kao i one druge, gdje to vrijedi za ljude drugih nijansi kože.
Naučio sam i da se najbolje jede u Adams Morganu, etnički miješanoj četvrti iznad “intelektualnog” Dupont Circlea, gdje je i Bill Clinton povremeno znao navratiti na pizzu kad je bio predsjednik (s osiguranjem, ali bez pompe i bez dislokacije gostiju), kao i da u Alexandriji, gradiću odmah preko rijeke Potomac, zapravo washingtonskom predgrađu, ali u drugoj državi, Virginiji, i danas živi stari američki Jug, i da će crnac, čak i ako je umjereno imućan, tamo teško unajmiti kuću.
Prosvjed u Washingtonu
Amerika se, naravno, mijenjala, a u to vrijeme (jesen 1995.) mijenjala se brzo i nabolje. Već u vrijeme Clintonova prethodnika Georgea Busha (starijeg) crni general Colin Powell držao je najvišu vojnu poziciju u Pentagonu i upravljao operacijom Pustinjska oluja. Mlađi Bush, nasljednik Billa Clintona u Bijeloj kući, postavio ga je za svojeg ministra vanjskih poslova (prvi put da je na toj funkciji bio crnac) i to je, nažalost, Powella stajalo reputacije jer upravo je on UN-u objasnio da treba krenuti u rat s Irakom, posluživši se, kasnije se pokazalo lažiranim, CIA-inim snimkama kao dokazom Sadamova gomilanja oružja za masovno uništenje.
Powella je u drugom Bushevu mandatu naslijedila Condoleezza Rice, kao prva crna žena na toj funkciji (mjesto prve ministrice vanjskih poslova pripalo je ipak Čehinji Madeleine Albright u kabinetu Billa Clintona, Hillary Clinton je pak naslijedila Rice u vladi prvog crnog predsjednika Baracka Obame, u ženskom nizu koji je kasnije inspirirao CBS-ovu TV seriju “Madam Secretary”, u kojem su sve tri dobile cameo uloge).
Ključni paradoks
Washington je kao glavni grad SAD-a ujedno i metropola crnih Amerikanaca. Štoviše, samo dvojica od sedmero gradonačelnika Washingtonskog distrikta u nizu započetom 1975. (prije toga distriktom su upravljali povjerenici) nisu bili Afroamerikanci.
Popis stanovništva iz 2018. navodi da Afroamerikanaca u Washingtonu ima 47 posto, tri postotka više od bijelaca (od kojih, pak, samo 36 posto nisu Latinoamerikanci), četiri posto crnih ili smeđih Latinoamerikanaca (oni drugi broje se kao bijeli), dok je, unatoč zavidnom broju indijskih, kineskih, tajlandskih, nepalskih… restorana, stanovnika azijskog porijekla navodno tek malo više od četiri posto. Zanimljiv detalj: Indijanci, kao izvorni stanovnici Amerike, čine samo 0,6 posto populacije Washingtona. SAD se voli predstavljati kao globalni “melting pot”, ali cenzus pažljivo bilježi tko je odakle stigao.
Washington je treći najobrazovaniji grad Amerike, nakon Seattlea i San Francisca, gdje su tehnološki giganti usisali kremu s vrhunskih sveučilišta, ali daleko ispred Bostona kao globalne sveučilišne metropole koja je udomila Harvard i MIT i još 33 manje poznata učilišta. Šesti američki grad po broju najobrazovanijih stanovnika je Minneapolis i vjerojatno upravo u tom detalju, čak prije nego u samom mjestu zločina, možemo tražiti razlog zašto je od tamo počela posljednja velika američka pobuna protiv novog rasnog, ali sve više i klasnog raslojavanja SAD-a. Rasizam je ipak društvena bolest slabo obrazovanih. Ili je i to predrasuda?
Prosvjed u Washingtonu
Tri fatalna slučaja
Minneapolis je sa 18,6 posto crnog stanovništva tek 97. na ljestvici afroameričke zastupljenosti u ukupnom broju stanovnika. George Floyd, crni 46-godišnji zaštitar i sitni prijestupnik, nije jedini umro kao žrtva neopravdanog policijskog nasilja. Nije ni prvi kojemu se to dogodilo u Minneapolisu. Nije čak bio ni prvi čija je policijskim nasiljem izazvana smrt prikazana na televiziji. Tri fatalna slučaja prije njega, iz 2015., 2016. i 2017., završena su brzo lokaliziranim protestima koji se nisu stigli pretvoriti u nasilne. Od tri pregruba policajca iz tih mračnih afera, osuđen je samo jedan, Afroamerikanac Mohamed Noor, ali zato što je (greškom?) ubio bjelkinju koja je prijavila silovanje.
“Gradovi blizanci”, kako zovu Minneapolis i Saint Paul, dva nekad susjedna grada izrasla u Minnesoti na ušću rijeke St. Croix u Mississippi (St. Paul je i danas glavni grad Minnesote), u svojoj razvijenoj urbanoj strukturi zadržali su još jedan ključni američki paradoks: iako bogati, napredni, obrazovani i liberalni, rasno su oštro podijeljeni na bijelu većinu (oko 80 posto stanovnika) i crnu manjinu. Ta podjela nije samo teorijska ili svjetonazorska, ona je i fizička, jer crnih dvadeset posto i dalje živi u urbanim rezervatima podignutim za njih početkom prošlog stoljeća, u doba kada je rasna segregacija bila na vrhuncu.
Razlike u imovnom statusu još su opipljivije. Dok prosječno bijelo kućanstvo u gradovima blizancima zarađuje oko 76.000 dolara godišnje, crno se uglavnom zaustavlja na 32.000. Statistika pokazuje i da 32 posto crnog stanovništva tu živi ispod granice siromaštva, za razliku od 6,5 posto bijelih obitelji.
Prosvjed u Washingtonu
Minneapolis i St. Paul jedno su od nekoliko velikih obrazovnih središta Amerike, ali tridesetak visokih škola i sveučilišta s relativno umjerenim godišnjim školarinama (variraju između 11 i 29 tisuća dolara, za razliku od bostonskih 46 tisuća i više samo na Harvardu) dom su pretežno bijeloj studentskoj populaciji. To je bilo vidljivo već prvih dana, kada je protest protiv ubojstva Georgea Floyda nadrastao gabarite lokalne crnačke zajednice i to se na kraju pokazalo izuzetno važnim u širenju pobune na cijelo područje SAD-a.
Iako potaknut institucionaliziranim međurasnim nasiljem, u situaciji kada se zemlja nalazi u izvanrednom stanju zbog epidemije Covida (gdje crni dio populacije zbog prosječno slabijeg imovinskog statusa često nema nikakvo zdravstveno osiguranje i zato je stopa smrtnosti viša nego među bijelcima) i na vratima najveće ekonomske krize od velike depresije koja je obilježila tridesete godine prošlog stoljeća, s galopirajućim rastom nezaposlenosti, opet veće u crnom dijelu populacije, protest je Floyda od sitnog crnog prijestupnika koji je nesrećom sudbine naletio na pogrešnog bijelog policajca, što se dogodilo mnogima prije njega, pretvorio u žrtvu pokvarenog rasnog, ali i okrutnog klasnog sustava i, što je zapaljivije, u simbol otpora protiv politički zalutalog, a od početka epidemije potpuno izgubljenog ultradesnog predsjednika.
Američke statistike su jasne: prosječni Afroamerikanac (da se priklonimo ciničnoj, politički korektnoj terminologiji Ureda za cenzus) u životu može očekivati da će zaraditi jedva tri petine novca koji će si priskrbiti prosječni bijelac (koji nije latinoameričkog porijekla). Podaci iz 2018. pokazuju da je godišnji prihod prosječnog crnog kućanstva bio 41.400 dolara. Bijela obitelj u istom je razdoblju priskrbila 70.600 dolara.
Iako je jaz između crnog i bijelog dijela populacije danas manji nego tijekom velikog buma sedamdesetih, kada su bijelci zarađivali dvostruko više od crnaca (koji se još nisu zvali Afroamerikancima), znatno je veći nego u europskim postkolonijalnim zemljama, u kojima crni dio populacije može očekivati 90 posto razine prihoda bijelog, a i ta se razlika smanjuje kako se etničke skupine izjednačavaju po obrazovanosti. Još je veći američki problem što se i ovo malo smanjivanje razlike od sedamdesetih do danas dogodilo prije 2000. godine, otkad se jaz ponovo povećava.
Novac kojim je vlada zasula stanovništvo kako bi umanjila posljedice Covida djelomično je umanjio tu razliku, ali, pokazalo se brzo, na kratki rok jer Afroamerikanci, kao i većina ostalog nebjelačkog stanovništva, radi na poslovima koji traže niže obrazovanje i radnici se smatraju zamjenjivima. Ukratko, na vrhu su popisa za otkaze. Svježa studija koju su zajednički provela sveučilišta Duke i Chicago pokazala je da je stopa nezaposlenosti među mladim Afroamerikancima 35 posto, što je dvostruka bjelačka, s time da je s Covidom val nezaposlenosti stigao i do bijelog dijela populacije, što je ovih dana bilo vidljivo na ulicama američkih gradova.
Pobuna protiv sustava
Kolona koja se sukobila s policijom u Minneapolisu, a u kojoj je bilo znatno više bijelih nego crnih prosvjednika, jasno je pokazala da je nije riječ samo o protestu protiv zloporabe policijske sile nego i o pobuni protiv sustava koji je zastranio. Za razliku od prije, kada su se crnci borili da se približe bijelcima, sada se bijelci bore da se u siromaštvu ne izjednače s crnim dijelom populacije. Najbrže će uspjeti ako se izbore da budu jednaki i jednako bogati.
Ako netko do sada i nije mislio da je Donald Trump u Bijelu kuću stigao pogreškom, otkad ga je u srijedu njegov bivši ministar obrane Jim Mattis - Ludi Pas, kako su gas zvali dok je još bio general - optužio da se, “kako bi Amerikance okrenuo jedne protiv drugih, koristi metodama kakvima su se u prošlom stoljeću koristili fašisti”, od Trumpa su se jedan za drugim, iako zasad još u sporom ritmu, počeli ograđivati i republikanski kongresnici i senatori, kojima je on jedini predsjednički kandidat na jesenskim izborima.
Prosvjed u Washingtonu
- Trump je prvi predsjednik u mojem životu koji ne pokušava ujediniti američki narod, prvi koji se čak niti ne pravi da to pokušava, rekao je, između ostalog, Mattis u svojem istupu u mjesečniku Atlantic, rijetkom za bivšeg visokog vojnog dužnosnika, nakon što je Trump, kada su ga izveli iz podzemnog bunkera pod Bijelom kućom u koji su ga sklonili od “opasnih prosvjednika”, najavio da će rasporediti vojsku po američkim gradovima.
“Pobuna je jezik onih koji se ne čuju”, citirao je David Remnick, urednik New Yorkera, Martina Luthera Kinga, opisujući prošlotjednu seriju protesta kao “početak američkog ustanka”. Ironija sudbine je dvostruka, piše Remnick, prvo jer je dječačka ambicija Georgea Floyda bila da jednom kad odraste postane sudac Vrhovnog suda (tako je, kada je ubijen, napisala njegova učiteljica), a onda jer je pao kao žrtva policajca s prezimenom Chauvin, koje je zahvaljujući vatrenom nacionalistu, Napoleonovu vojniku Nicolasu Chauvinu, od početka 19. stoljeća povezano s nacionalnom mržnjom, a kasnije, sve do danas, i sa svim drugim vrstama međuljudske (rasne, spolne, nacionalne…) nesnošljivosti. Derek Chauvin, tako se zove policajac koji je tvrdo nagazio vrat Georgea Floyda, već je otprije imao niz prijava za zloporabu dužnosti. Sve do sada ostao je nekažnjen. U srijedu je optužen za ubojstvo, ali pitanje kako će se postaviti sudac i porota. Povijest sličnih slučajeva pokazuje da su uglavnom bili blagi.
Mladi i nasilni
Povijest rasnih nemira, američkih, ali i europskih, gdje najčešće pamtimo one iz pariških predgrađa, redovito se, osim uz pravednički bijes, povezuje s paležom i pljačkom. Tako je bilo u Los Angelesu 1992., kada su nemiri izbili zbog pomilovanja četvorice pretjerano nasilnih policajaca (tada je u višednevnim, ali lokalnim nemirima ozlijeđeno više od 2000 ljudi, tisuće su uhićene, a šteta na imovini procijenjena je na više od milijardu dolara), tako je bilo u Parizu 2005., kada su nemiri potrajali tri tjedna (8000 spaljenih automobila, 2600 uhićenih), slične prizore mogli smo vidjeti i sredinom ovog tjedna u Minneapolisu i nizu drugih američkih gradova.
Razlika je između Los Angelesa 1992. i Minneapolisa 2020. u eksplozivnom širenju prosvjeda na druge dijelova SAD-a, čemu je nesumnjivo pomogao Covid i strah od općeg siromašenja nacije. Druga razlika je YouTube. Sada smo svi mogli vidjeti da je većina najnasilnijih sudionika prosvjeda vrlo mlada, maskirana, kao i da su u pljačkanju trgovina u velikom broju sudjelovali bijelci. Vidjeli smo još nešto - maskiranog krupnog čovjeka pod kišobranom koji uoči prosvjeda šeće još praznim prostorom ispred trgovačkog centra i bez vidljive ljutnje ili bilo kakve druge emocije palicom razbija izloge. Nekoliko minuta kasnije centar je bio u plamenu, a roba opljačkana. Prosvjednici su na društvenim mrežama objavili ime navodnog policijskog službenika koji je pokrenuo val nasilja. Policija se ogradila priopćenjem.
Izvjestitelji s mjesta događaja opisuju iznenađujuću organiziranost prosvjednika koji su, kada je Nacionalna garda oko ponoći na njih krenula suzavcem, gumenim mecima i granatama za zastrašivanje, pokazali da znaju kako se treba suprotstaviti. Materijali za barikade bili su pripremljeni, a zapovjedni lanac funkcionirao je među prosvjednicima jednako kao i u redovima garde. Kratke, glasne i jasne zapovijedi čule su se s obje strane i poštovale su se. Model borbe “uličnih ratnika”, postavljen za vrijeme antiglobalističkih prosvjeda u Genovi, Washingtonu i Pragu na prijelazu stoljeća, bio je ponovo vidljiv i na prosvjedima žutih prsluka u Parizu 2018. i kasnije. Otkad postoji CNN, važna je i scenografija. Dim i vatra na ekranu izgledaju uvjerljivo.
I tu se, međutim, obrasci ponavljaju.
Kada je 1955. bijesna gomila u gradiću znakovitog imena Money 14-godišnjeg čikaškog crnog dječaka Emmeta Tilla, koji je došao ljetovati kod obitelji uz Mississippi, zatukla samo zato što je zazviždao za njihovom bijelom susjedom, to, doduše, nije bilo policijsko, nego građansko nasilje, ali njegova majka pobrinula se da slike sprovoda s otvorenim lijesom dopru do medija u cijeloj zemlji.
Cijeli svijet, jer su fotografiju sprovoda na kojem su bile tisuće ljudi prenijeli i dnevnici s druge strane oceana, tada je svjedočio brutalnosti rasizma u Americi. Crna zajednica je pobjesnjela, ali podrška bijelaca je izostala. Segregacija je bila na vrhuncu, a bijela porota optužene je oslobodila nakon kratkog suđenja. Sedam godina kasnije Emmet Till opjevan je u baladi mladog protestnog kantautora Boba Dylana, ali Columbia Records, današnji CBS, snimku nije objavio sve do prije nekoliko godina. Smatrali su je prezapaljivom, premalo u duhu nacije.
Dio povijesti međurasnih odnosa u Americi koji je odavno potisnut u zaborav pokazuje kako su crni stanovnici Amerike prvi put zakonski stekli punu slobodu ukidanjem ropstva, odmah nakon završetka Građanskog rata 1865. i usvajanjem 13. ustavnog amandmana, koji im je jamčio građanska prava jednaka bijelcima. Amandman je preživio, ali je prljava politička trgovina između washingtonskih demokrata i većinom demokratskih guvernera južnjačkih država 1877. godine dovela do usvajanja zakona kojim je crna populacija razdvojena od bjelačke. Danas konzervativni republikanci tada su bili jedina podrška crnim Amerikancima (između ostaloga i zato što su među njima tražili nove birače).
Segregacija je preživjela do 1964., kada je predsjednik Lyndon Johnson progurao prijedlog Zakona o građanskim pravima koji je predložio njegov ubijeni prethodnik John Fitzgerald Kennedy. Godinu dana kasnije izglasan je i Zakon o pravu glasa, ali nijedan od dva zakona nije zaživio u praksi do velikog vala građanske pobune na kraju šezdesetih. Još 1967. država Virginia osudila je na godinu dana zatvora bračni par Loving, crnkinju Mildred i bijelca Richarda, jer je sud zaključio da su vjenčanjem povrijedili Zakon o rasnom integritetu iz 1924. Vrhovni sud tada je poništio tu presudu. Nepovjerenje u sustav ipak je preživjelo. Štoviše, usporedo sa slabljenjem ekonomske moći SAD-a povećavao se pesimizam nebjelačke populacije.
Sve više pesimizma
Gallupovo istraživanje objavljeno 2014. pokazalo je da 58 posto bijelaca smatra da će sustav u relativno brzom razdoblju pronaći rješenje za problem odnosa između crnaca i bijelaca. U crnom dijelu populacije to je uvjerenje dijelilo znatno manjih 48 posto. U vrijeme kada su stvari bile daleko lošije, 1963. kada je Kennedy tek pisao svoj Zakon o ljudskim pravima, u skoro poboljšanje vjerovalo je 70 posto crnih, a samo 53 posto bijelih stanovnika Amerike. U također Gallupovu istraživanju 1990. obje su se skupine u pozitivnom odgovoru na isto pitanje izjednačile na suzdržanih 44 posto.
Još jedno Gallupovo istraživanje, o percepciji rasne i etničke strukture SAD-a, pokazuje značajnu razliku između percepcije i realne situacije na terenu. Većina Amerikanaca (njih 56 posto), neovisno o rasi i porijeklu, uvjerena je da je 33 posto stanovništva SAD-a crno, čak 17 posto ih misli da je udio Afroamerikanaca u ukupnom stanovništvu SAD-a 50 posto ili veći. Samo 7 posto približilo se točnom odgovoru - da Afroamerikanci čine između 10 i 14 posto ukupnog stanovništva Amerike (svježe statistike taj odnos određuju na 13,4 posto).
Situacija na terenu
Situacija na terenu jasno se očituje u poslovnoj strukturi korporativne Amerike. Na novoj ljestvici magazina Fortune među 500 lidera najvećih američkih kompanija samo su četiri CEO-a Afroamerikanci, što čini 0,8 posto ukupnog broja. U povijesti Fortuneove ljestvice, koja počinje 1999., izredalo se do danas samo 17 crnih top-menadžera. “Najcrnija” godina bila je 2012., kada ih je bilo šest.
Značajan dio Amerikanaca, ali i svijeta, bio je uvjeren da je s dolaskom Baracka Obame u siječnju 2009. rasno pitanje u SAD-u napokon ostavljeno po strani. Moglo se reći da je tako bilo i na terenu, sve do potkraj njegova mandata (iako su mu zamjerali svašta, od toga da nije “pravi Amerikanac” jer rođen je na Havajima, a baka po ocu mu je iz Kenije, do toga da nije “dovoljno crn” jer majka je bjelkinja iz Kanzasa). Američka ekonomija 2015. godine, na kraju njegova mandata, bila je najbolja od pretkrizne 2005., ali Obami su zamjerali preoštar politički zaokret ulijevo, ali i preizdašnu pomoć bogatim bankarima u vrijeme velike krize koju su oni sami izazvali.
Tada su stvari krenule nizbrdo. Britanija je, u strahu od migranata iz postkomunističke Europe, odlučila otići iz EU, Europa se našla pod pritiskom velikog vala migranata iz Azije i Afrike, a Amerika (SAD) se, birajući novog predsjednika, između socijalista Bernieja Sandersa, liberalne Hillary Clinton i tvrdo desnog populista Donalda Trumpa odlučila za vjerojatno najlošije rješenje.
Trumpova poruka
Pod egidom zaštite od migranata (“nećemo dopustiti da nam se dogodi to što i Europi”) i s nacionalističkim sloganom “Učinimo Ameriku ponovo velikom”, Trump je rasno i nacionalno pitanje vratio među prioritete američke, ali i svjetske politike. Počelo je s raskidom trgovinskog ugovora s Latinskom Amerikom, nastavilo se pokušajem zabrane useljavanja muslimanima, zasad nedovršenim projektom gradnje zida prema Meksiku…
“Danas Amerika ima predsjednika koji razumije hitnu potrebu da se okrene rješavanju problema institucionaliziranog rasizma koji je postao vidljiv cijelom svijetu izravnim prijenosom pametnim telefonima i svima otkrio rasne mane pravosuđa”, napisao je povjesničar Julian Zelizer u mjesečniku Atlantic još u prvoj godini Trumpova mandata, nakon što je pomahnitali razvojačeni crni snajperist Micah Xavier Johnson ubijen u pohodu na bijele policajce u Dallasu. Trump je tada napisao: “Moramo vratiti zakon i red. Moramo obnoviti povjerenje naših ljudi kako bi se mogli osjećati sigurnima i čuvanima, kako u svojim domovima tako i na ulici.”
Četiri godine kasnije, Trump je na izlasku iz skloništa u Washingtonu uputio poruku pobunjenicima u Minneapolisu: “Kad počne pljačka, kreće i pucnjava”. Bilo bi dobro da to ne ostane rečenica po kojoj ćemo ga pamtiti.
Washington se sprema za veliki prosvjed, ljudi se počeli okupljati
Tisuće prosvjednika okupljaju se na prosvjedu protiv rasizma i policijske brutalnosti u Washingtonu, dvanaestog uzastopnog dana prosvjeda u SAD-u, dok vlasti jačaju prisutnost snaga sigurnosti na ulicama.
Prosvjedi širom SAD-a ali i u drugim dijelovima svijeta potaknuti su smrću Georgea Floyda koji je preminuo 25. svibnja u Minneapolisu nakon što je policajac klečao na njegovom vratu gotovo devet minuta, iako mu je Floyd govorio da ne može disati.
Aktivisti su na društvenim mrežama pozvali da se u američkoj prijestolnici u subotu okupi milijun ljudi. Lokalni mediji predviđaju da će prisustvovati deseci tisuća.
Jedan od njih, 27-godišnji građevinski radnik Delonno Carroll, na stepenicama Lincoln Memoriala ističe kako se odazvao jer „jednostavno ne može“ sjediti doma i pratiti prosvjed izdaleka.
„Naši glasovi moraju se čuti“, govori Carroll.
Na teritorij Bijele kuće je rano u subotu stiglo šest autobusa s vojnicima, a na ulicama američke prijestolnice parkirani su vojni džipovi Humvee.
Gradonačelnica Washingtona Muriel Bowser dan ranije je preimenovala trg ispred Bijele kuće u „Black Lives Matter plaza“, te je naredila ispisivanja par stotina metara dugog murala s istim sloganom na ulici koja vodi prema sjedištu američkog predsjednika. Donalda Trumpa je pozvala da povuče vojsku s ulica tog grada.
Do podneva se u Washingtonu kod Lincoln Memoriala okupilo oko tri tisuće prosvjednika, a isti broj je stigao ispred Bijele kuće, objavila je vašingtonska policija. Još jedna skupina prosvjednika nalazi se pred američkim Kongresom. Veće okupljanje očekuje se kasnije tijekom dana.
Prosvjednike je trubljenjem podržao dio automobila koji prolaze, a neki građani su im donijeli vodu i hrane kako bi im olakšali boravak na vrućini. Temperatura u američkoj prijestolnici u subotu je prešla 30 stupnjeva Celzija.
Stotine prosvjednika marširalo je pored Sveučilišta George Washington, uzvikujući parole poput „Ruke gore, ne pucaj!“, „Marširamo za nadu, ne za mržnju“, te „Ne mogu disati“, što je referenca na Floydove posljednje riječi.
Ekstremne taktike
U subotu se za Floyda u Sjevernoj Karolini, saveznoj državi u kojoj je rođen, održala i druga komemoracija. Stotine ljudi prisustvovalo je misi u gradu Raefordu, a kasnije tijekom dana održat će se privatna ceremonija za članove njegove obitelji.
Tisuće ljudi izašlo je i na ulice Europe i Australije, kao i nekoliko stotina u Tokiju i Seulu. U SAD-u su se u petak prosvjedi održali u Atlanti, Los Angelesu, Minneapolisu, Miamiju, New Yorku i Denveru, između ostalog.
Noćni prosvjedi većinom su bili mirni, no i dalje traje napetost dok dio lokalnih vlasti najavljuje da će reformirati policijske procedure.
Sudac u Denveru naredio je gradskoj policiji da prestane koristiti suzavac, plastične metke i druga „nesmrtonosna“ oružja poput topovskih udara, a u svojoj se presudi pozvao na primjere ozlijeđenih prosvjednika i novinara.
„To su mirni prosvjednici, novinari i medicinari koji su postali meta ekstremnih taktika za gušenje nemira, ne prosvjeda“, napisao je sudac R. Brooke Jackson.
U Minneapolisu, gradu u kojem je Floyd stradao, demokratski čelnici obećali su da će zabraniti policijsku praksu klečanja na uhićenima. Guverner New Yorka Andrew Cuomo najavio je da će ta savezna država biti predvodnik u reformiranju policije. Primjerice, planira se objavljivanje zapisa o policijskom djelovanju.
„Ubojstvo gospodina Floyda bila je točka preokreta“, kazao je demokrat Cuomo.
„Ljudi govore kako je previše previše“.
Optuženi policajci iz Buffala
Aktivisti skupine Black Lives Matter pozivaju na smanjenje sredstava za policiju. Gradonačelnik Los Angelesa Eric Garcetti, demokrat koji je u travnju predložio povećanje izdvajanja za policiju, ovaj je tjedan odustao od tog prijedloga i najavio da će smanjiti ta sredstva za 150 milijuna dolara.
U državi New York je u petak izbio novi policijski skandal nakon što je u javnost izašla snimka kako dva policajca guraju 75-godišnjeg mirnog prosvjednika u gradu Buffalu.
Policajci su u subotu suspendirani i bit će im suđeno, dok je teško ozlijeđen 75-godišnjak koji je udario glavom u tlo i dalje u bolnici u kritičnom stanju. (Hina)