Duboko u utrobi njemačkog rudnika srebra nazvanog Sreća vjeruje se da leže umjetnička djela koja su nekoć bila namijenjena Hitlerovu muzeju, još jednom bolesnom projektu o kojem je Führer, opsjednut umjetnošću, a na tom polju nikad realiziran, sanjao. Uskoro treba početi kopanje, a nađu li se tamo djela Moneta, Maneta, Cezannea, Renoira…, za koja se vjeruje da su skrivena u rudniku nedaleko od češko-njemačke granice, 90 minuta vožnje udaljenom od Dresdena, bit će to zbirka vrednija od 600 milijuna eura. Traga se za slikama koje su nekoć bile bitan dio artističke kolekcije vodećeg židovsko- mađarskog industrijalca i poznatog umjetničkog mecene, baruna Ferenca Hatvanyja. Neka od djela u njegovu vlasništvu i danas vise po svjetskim muzejima, a oko njih se spore nasljednici. Hatvany zbirka odnesena je iz trezora banke u Budimpešti 1945., kad je u grad ušla sovjetska vojska. Dijelovi su poslije vraćeni obitelji, neke je njemu ukradene slike sam Hatvany kasnije kupovao od sovjetskih oficira.
Renoir i Cezanne
Veći dio Hatvanyjeve kolekcije ukraden je po naredbi Adolfa Eichmanna. 1944. je po Mađarskoj hvatao mnoge ugledne Židove, a potom ih puštao u zamjenu za novac i umjetnine. 400.000 onih manje imućnih Eichmann je poslao u Auschwitz. Dijelovima kolekcije zameo se trag, no istraživači smatraju da je i dalje tamo rijedak perzijski tepih vrijedan više od milijun i 200.000 eura te nekoliko Cezanneovih i Renoirovih djela, od kojih je svako procijenjeno na više od 3,5 milijuna eura.
Venecijanski historičar Burkhart List (62) proučio je dokumente iz Wehrmacht arhiva koji govore o prenošenju Hatvanyjeve zbirke u dvije velike podzemne galerije u području Erzgebirge planina. Uz dopuštenje gradonačelnika nedalekog Deutschkatherinenberga, List je tražio tajne odaje u rudniku Sreća pomoću neutronskog generatora, ručne naprave koja se koristi u istraživanjima nafte i plina i koja daje trenutne podatke o strukturnim pogreškama u naslagama. U slučaju rudnika Sreća dobio je podatke koji navode na zaključak da tamo postoji prostor pravokutnog oblika veličine 1800 puta 1400 metara.
Izlazna viza
“Dokumenti bilježe da je u zimu 1944. na 1945. na ovo područje stigao tajanstveni transport iz Budimpešte. Jedna od fotografija iz nacističkih arhiva pokazuje veliku zgradu ispred rudnika za koji vjerujem da čuva zbirku. Pokazuje i veliki kontingent SS-ovaca. No, nije bilo vojnog ni državnog razloga da tolika vojska bude ovdje, osim da - dostave umjetničku zbriku u dvorane rudnika ”, komentira List.
Poznato je da je Hitler, među ostalim, u austrijskom Linzu kanio napraviti veliki umjetnički muzej. “To će učiniti Linz svjetskom prijestolnicom kulture”, govorio je ozareno nacistički vođa ekspertu dr. Karlu Kerschneru. “Imat ću najbolju umjetničku zbirku cijele Europe. Učinit ću da se oni nezahvalni bečki seljaci osjećaju kao da žive u siromašnom predgrađu”, tako se povrijeđeni Hitlerov ego kanio osvetiti Beču u kojem je dva puta uzaludno pokušavao upisati umjetničku akademiju i arhitektonski fakultet te naposljetku životario slikajući razglednice koje je prodavao po kavanama.
Nacionalni umjetnički muzej što ga je planirao Hitler nikada nije zaživo, ali zato su nacisti na njegov račun pokrali sve bitno što im je došlo pod ruku. Hitler je osnovao i posebnu vojnu jedinicu, Sonderauftrag Linz, “licencirane” kradljivce umjetnina, kojima je bio cilj pribavljati djela za kolekciju. Pljačkalo se diljem okupirane Europe, u prvo vrijeme i kupovalo od Židova u zamjenu za izlaznu vizu iz Njemačke. Dr. Hans Posse iz dresdenskog muzeja umjetnosti bio je Hitlerov konzultant, savjetovao ga je o svemu - od knjiga i tapiserija do skulptura i slikarstva.
Zlato u jezerima?
Čak i nakon 1943. i bitke za Staljingrad, unatoč teškim gubicima koje je Hitlerova vojska tamo preživjela, kad je već postalo jasno da neće dobiti rat, najmanje je 60 specijalnih vlakova mjesečno iz okupiranih zemalja odvozilo umjetnine za Linz projekt.
No nije sve opljačkano blago stiglo do “prave” adrese. Neki od članova režima i sami su poslije pljačkali to opljačkano blago. Među najvećim ukradenim umjetninama je Jantarna soba cara Petra Velikog. Rastavljena i deponirana u dvorcu Koenigsberg u istočnoj Pruskoj težila je šest tona. Nikada nije pronađena. Najviše je toga blaga čuvano u rudnicima soli izvan Linza. Bilo je tu i puno drugih predmeta, uključujući i dijelove iz Hatvany kolekcije, koja je rasuta po okupiranoj Europi. Neke umjetnine locirane su u alpskim jezerima kao što je austrijski Toplitz za čije dubine se govori da kriju zlato, po aktualnim cijenama, vrijedno 460 milijuna eura.