Nije čudno da Faidu Hamdi preplave osjećaji kada se pita je li ona zaslužna za sve što se dogodilo nakon trenutka zbog kojeg je postala poznata. Hamdi je bila inspektorica pri gradskom vijeću Sidi Bouzeida koja je prije pet godina zaplijenila uličnom prodavaču Mohammedu Bouaziziju štand s povrćem u tom prašnjavom gradu u središnjem dijelu Tunisa.
U trenutku očaja, Bouazizi se zapalio ispred zgrade u kojoj je Hamdi radila. Za nekoliko je tjedana preminuo, deseci mladih Arapa krenuli su njegovim stopama, također se samospaljujući, izbili su masovni prosvjedi, svrgnut je autoritartni predsjednik Tunisa Zine El Abidin Ben Ali i Arapsko proljeće je počelo.
Dok se svijet prisjeća pete obljetnice početka pokreta, Sirija i Irak su u plamenu, Libija je slomljena, a zla braća blizanci militantnog terorizma i represije proganjaju gotovo cijeli arapski svijet.
'Ponekad poželim da to nisam napravila', izjavila je Hamdi britanskom Daily Telegraphu u jedinom intervjuu koji je odlučila dati povodom obljetnice.
Njezin se glas do sada rijetko mogao čuti. Članovi Bouazizijeve obitelji postali su poznati u tjednima nakon njegove smrti, a tadašnji unezvjereni i uzdrmani Ben Alijev režim uhitio je Faidu Hamdi čim su prosvjedi počeli. Kada je oslobođena svih optužbi, Ben Ali je već bio svrgnut, a medijska se pozornost prebacila na Egipat, Libiju i Siriju.
Odgovorna za sve
'Osjećam se odgovornom za sve', dodaje Hamdi. Njezin glas je drhtao dok je govorila o traumatičnim posljedicama i pet godina koje su transformirale Bliski istok, ali naočigled nisu promijenile dovoljno u provincijskim gradovima kao što je Sidi Bouzeid.
'Ponekad krivim sebe i mislim da je sve to zbog mene. Oblikovala sam povijest budući da sam ja ta koja je bila tamo i moje je djelovanje doprinijelo tome, no pogledajte nas sada, a istovremeno Tunižani pate, kao i obično', kaže Hamdi.
Smrt Mohammeda Bouazizija pogodila je arapski svijet ravno u živac. Mnogi mitovi su ispričani o njegovoj i o priči Faide Hamdi jednako kao što su ispričani i o prirodi pobuna i padova koji su uslijedili, no ostaje osnovna istina koja podcrtava njegovo iskustvo, ali i iskustvo mnogih drugih.
Korupcija, paralizirajuća birokracija i represivne policijske države držale su pod kontrolom i usporavale su razvoj većinom mlade populacije diljem regije, a žrtve takvog sustava vladavine nisu imale puno načina za izražavanje svog nezadovoljstva osim kroz ekstremne aktivnosti.
Studije koje su uslijedile otkrile su da je samospaljivanje već postala česta pojava u Tunisu te da je 15 posto svih pacijenata koji su primljeni u tuniške bolnice s opeklinama svoje rane zaradilo tim putem. Unutar šest mjeseci, više od 100 Tunižana se spalilo, a u tome ih je slijedilo još barem toliko drugih osoba diljem arapskog svijeta, od Maroka do Saudijske Arabije i Iraka.
Unatoč tome, nije bilo mnogo onih koji su mogli zamisliti kaos koji će uslijediti, čak niti kada je predsjednik Ben Ali nakon višetjednih demonstracija popustio te je zajedno sa svojom ženom i tuniškim zlatnim rezervama zrakoplovom zbrisao u Saudijsku Arabiju.
Nakon njega, dugogodišnji egipatski predsjednik Hosni Mubarak sišao je s vlasti poslije 18 dana demonstracija na trgu Tahrir u Kairu. Muamar Gadafi je svrgnut, nakon što su prosvjedi u Libiji prerasli u građanski, a potom i u međunarodni rat u koji su se uključile i zapadne zračne snage. Kada je izboden bajunetom i upucan u listopadu 2011. godine, Sirija je već bila u plamenu, a Zapad je počeo sumnjati u svoju ulogu. Posljedice se i dan danas osjećaju. Libija, Sirija i veći dio Iraka propale su države. Egipat je također na rubu litice.
S vremenom su narodni ustanci prerasli u sukob između islama, djelomično miroljubivog i djelomično nasilnog te sekularnih vlada i političara. Uz to, religiozne sekte šijita i sunita počele su se međuosobno sukobljavati.
Uspješan primjer
Usprkos očaju Faide Hamdi zbog siromaštva koje je još uvijek prisutno u Tunisu, na tu se državu još uvijek gleda kao jedinu uspješnu. U Tunisu su održana dva ciklusa općih izbora gdje je u prvima pobijedila umjerena islamistička stranka Ennahda prije nego što je bila prisiljena otići u oporbu kada je na drugim izborima prošle godine pobijedio savez sekularnih stranaka, koji je uključivao i članove bivšeg režima.
Veći dio tog uspjeha duguju glavnom čovjeku Ennahde Rachedu Ghannouchiju koji je odlučio odreći se vlasti unatoč snazi koju je njegova stranka posjedovala nakon izbora.
Ghannouchi je ovaj tjedan rekao The Telegraphu da su se on i njegovi kolege odlučili na kompromis nakon što su promislili o tome što za njih u fundamentalnom smislu demokracija znači. 'Većinska vlast, odnosno 50 posto glasova, jednostavno nije dovoljna', rekao je Ghannouchi. Dodao je da je uvijek znao da će od početka tuniške političke 'tranzicije' biti potrebno tražiti saveze i suradnike te je tako u prvoj vladi nakon tranzicije Ennahda vladala uz sekularnu stranku lijevog centra.
'Mislili smo da će vlada s većinom biti dovoljna', rekao je. 'Onda smo otkrili da će nam biti potrebno više. Bio nam je potreban konsenzus'.
Razlika između Tunisa i Egipta u tom pogledu je drastična. Ghannouchi kaže da su oni smanjili utjecaj islamističkih zahtjeva na ustav te da je on u skupštini izglasan s 94 posto glasova.
U Egiptu, Muslimansko bratstvo čiji je kandidat osvojio predsjednički mandat s 52 posto glasova, pokušalo je dekretom uvesti islamistički ustav. Režim je srušen nakon sedam mjeseci državnim udarom. Sirija i Libija istovremeno pokazuju da trenutno nemaju sluha za kompromisno rješenje.
Može li arapski svijet čekati?
'2011. godine arapski se svijet oslobodio tiranije', kaže Ghannouchi. 'Povijest pokazuje da tranzicija u demokraciju nije uvijek linearna - Francuskoj i Velikoj Britaniji trebalo je više od 100 godina'.
Može li arapski svijet toliko dugo čekati? Obitelj Bouazizi nije mogla. Mohammedova majka i jedna sestra su odselili u Kanadu, a njegova druga sestra Samia sada radi u glavnom gradu Tunisu. Ona će prva priznati da je smrt njezina brata ideologizirana i politizirana.
'Njegova smrt je sudbina i ja to prihvaćam', rekla je. 'No, da je on još ovdje bio bi prvi na ulicama te bi tražio više dostojanstva. Moj brat je stvorio nešto što pohlepnici iz regije pokušavaju uništiti. Moj brat je volio život i svakako bi se protivio i glupim političarima i ekstremistima koji vole i siju smrt. Moj je brat umro za dostojanstvo, a ne za bogatstvo i ideologiju.'
Hoće li se na kraju ratova ljudi sjećati njega i Faide Hamdi? Premda su započeli na suprotnim stranama, oboje je povijest čini se gurnula u stranu.
'I Mohammed Bouazizi i ja smo žrtve', kaže Faida Hamdi. 'On je svoj život izgubio, a moj nikada poslije nije bio isti. Kada pogledam cijelu regiju i moju zemlju, svega mi je žao. Smrt je svugdje, ekstremizam cvjeta i ubija prelijepe duše.'