Svi mi koji smo išli za Afganistan prošli smo i Domovinski rat. Znao sam da tim dečkima mogu povjeriti život, ali taj način ratovanja tamo, protiv toga nema borbe i nema obuke koja te na to može spremiti, to je podmetanje eksploziva, auto-bombe, bicikli-bombe, nikad ne znaš gdje te što može zadesiti - priča nam o svojim misijama u Kabulu Zagrepčanin Zoran Kos, 56-godišnji umirovljeni časnički namjesnik Hrvatske vojske koji je u svojoj karijeri odradio tri ture u Afganistanu u sklopu NATO-ovih misija.
Od 2003., kada je prvi put dobrovoljno otišao za Kabul u sastavu Pukovnije Vojne policije, pa do 2007., kada je završio misiju na sjeveru, u malom mjestu Pol E Khomri, i zadnji put boravio u Afganistanu, Zoran Kos doživio je i preživio svašta. Kako sam priča, svjedočio je eksplozijama, stradavanju, otmicama, ali i izvana-i-iznutra upoznao jednu posve drugačiju kulturu i život. - Miris... - kaže. Kad je tek došao, trebalo mu je mjesec dana da se navikne na to da većina grada nema kanalizaciju i da su mesnice na otvorenom.
- Ali nema odbijanja hrane, to je nekulturno - ističe.
Njegov je posao u Kabulu bio obučavanje lokalnih policijskih snaga. Bilo je ukupno 26 policijskih postaja. No, Kos je osim toga, radio i s trupama iz drugih zemalja na patroliranju, osiguravanju i opservaciji šireg područja Kabula. Kako sam svjedoči, situacija se u samo nekoliko godina tamo počela jako brzo zaoštravati, a napadi talibana postajali su sve češći.
- Sjećam se da je prve godine kada sam došao u Kabul bilo oko 40 napada ukupno, a za nekoliko godina to je skočilo na nekoliko tisuća napada i stotine stradalih vojnika - govori.
Iznenađenje
Komentirajući trenutačnu situaciju, iznenadilo ga je, veli, da su talibani tako jednostavno preuzeli vlast. Posebno s obzirom na to da su afganistansku vojsku i policiju obučavale specijalne brigade iz cijelog svijeta. Međutim, odmah daje i mogući odgovor koji dobro ilustrira da za većinu Afganistanaca, kada treba preživjeti, uvjerenja i politika dolaze na kraj.
- Imali smo situacije da su policajci koje smo obučavali za borbu prelazili na stranu talibana. Njih po dvojica ili trojca, samo se ne bi pojavili na idućoj obuci, a prozivali smo ih po imenima. Govorilo se onda da talibani bolje plaćaju nego policija - prepričava.
Što se opservacija terena tiče - nije bilo predaha. Patroliranje, pratnja konvoja i pregledi automobila radili su se 24 sati u komadu.
Svakih osam sati
Međunarodne ekipe vojnika, sastavljene od Mađara, Rumunja, Nijemaca i Hrvata, rotirale bi se svakih osam sati, tako da je jedna ekipa bila na terenu, druga u pripravnosti, a treća na odmoru. I sve su to bili čvrsti momci. Ali neki, veli Kos, usprkos višegodišnjoj pripremi, nisu se mogli naviknuti na te uvjete.
- Bilo je slučajeva da bi dečki odradili super obuku u Hrvatskoj, prošli fizičku i psihološku pripremu koja je trajala tri godine, ali kada bi došli tamo i vidjeli kako ti ljudi žive, posebno djeca, to bi ih slomilo - govori.
Ljudima u centru Kabula, veli, nije ništa nedostajalo, bio je opremljen "kao Pantovčak": veleposlanstva, predsjednička palača, restorani, hoteli, kao u Europi, nema razlike. Ali kada se malo izađe iz centra, posve druga priča. Ljudi žive u blatu, bez kanalizacije, jašu na devama, vuku ovce, bez automobila...
- Znali smo pomagati djeci, kupiti im vodu, bilježnice, bojice za crtanje, računala za školu ili televizore. Tako smo se povezivali s lokalnim stanovništvom - priča.
Metež u gradu
No, ružniju stranu priče nije mogao izbjeći, stradavanja, napade bombaša, ranjavanja. U gradu s 4,4 milijuna stanovnika, a površinom veličine Zagreba i okolice, vladao je metež. Nemoguće je ponekad bilo odrediti tko je taliban, tko civil, i gdje bi bombe mogle biti. A on je za to obučen, specijalac, časnički namjesnik, dragovoljac Domovinskog rata, prošao akcije Bljesak i Oluja...
- Jednom prilikom prolazili smo radove na cesti. Bila je velika rupa i hrpa iskopanog pijeska sa strane. Unutra su talibani ugurali bombe i čekali da se vojnici približe, a onda - detonacija. U tom napadu, srećom, nije bilo ozlijeđenih, ali dobro pokazuje kako oni to rade. Jedan od njih cijelo vrijeme prati situaciju na terenu, a onda mobitelom, na daljinu, aktivira bombu. Bili su tehnološki vrlo vješti, što i ne čudi, Amerikanci su ih tome podučavali - govori Kos.
Osim toga, bombe su talibani vozili motociklima, biciklima, taksijima. Bombaš samoubojica motociklom bi uletio u napučeno područje i eksplodirao. Kao kamuflažu bi koristili i kabulske žute taksije, Toyote, kojih je u gradu bilo na tisuće. Kako odrediti koja je žuta Toyota taksi, a koja auto-bomba?, pita se. Također, intenzitet napada i eksplozija je, sjeća se, uvelike ovisio i o godišnjim dobima.
- Talibani bi se preko zime obično primirili, ali s prvim suncem, kada makovi počnu cvasti, oni izlaze. Engleske su postrojbe tu bile glavne za zapljenu i uništavanje opijuma. Nanijeli su im velike štete pa su tako Englezi i njihovi terenci često bili i prva meta napada - priča.
Nije mu jasno kako je NATO, koji bi mogao, kako kaže, "pojesti Afganistan" dopuštao da se te borbe i dalje odvijaju, a ljudi, uglavnom civili, stradavaju.
- Tko to može znati... neki kažu da je u pitanju opijum, neki kažu da je Afganistan bogat mineralima, rudama, vodom i da se oko toga bitke biju. Jedino je pitanje, na koje nemam odgovor, kako će svi oni sada živjeti? - zaključuje.