Veliki skup u Varšavi prošle nedjelje je privukao na ulice glavnog grada do 800.000 pristaša oporbe, od kojih su mnogi mahali zastavama Poljske i EU. Prevladavala je atmosfera miroljubive zabrinutosti za sudbinu zemlje, piše The Guardian.
Kao jedan od najvećih prosvjeda u novijoj povijesti Poljske, bio je to zadivljujući iskaz potpore oporbenoj Građanskoj koaliciji i njezinom vođi, bivšem premijeru Donaldu Tusku, dok se priprema suprotstaviti desnoj populističkoj vladajućoj stranci Pravo i pravda na izborima 15. listopada.
No unatoč uspjehu marša i svemu što je on simbolizirao, poljska autoritarna putanja jača je nego što je ikad bila. Posljednjih osam godina vlada jedne zemlje članice EU-a bila je u zagrljaju neprestanog populizma. Ukida se sve više institucionalnih elemenata liberalno-demokratskog sustava, dok su neovisni mediji stavljeni na metu, a prava manjina značajno oslabljena.
Umjesto da bude demokratsko natjecanje – trenutak u demokratskom ciklusu kada ljudi trebaju od vlasti tražiti odgovornost – ova izborna kampanja je još jedan izraz neliberalizma. Upozorenja oporbe o prijetnji demokraciji ismijana su ili odbačena. Neutraliziranje političkih skandala postalo je umjetnost.
Cijeli državni aparat koji je preuzela stranka Pravo i pravda iskorišten je da prevagne vagu na stranačku stranu. Poljska je na dobrom putu prema visokotehnološkom autoritarizmu, s provladinom propagandom koja izbija iz svake platforme društvenih medija. Nasilje je također zasjenilo kampanju.
Od 1989. nije bilo brutalnijeg predizbornog razdoblja. Više od 64% ispitanih ovu kampanju opisuje kao nasilniju od prethodnih, a 58% smatra da je za ovo pogoršanje odgovorna vladajuća stranka. Oporbeni zastupnici uhićeni su i napadnuti fizički ili verbalno u javnosti. Obični građani su pretučeni na ulicama zbog nošenja simbola opozicije. Na internetu se vode brutalne kampanje trolanja, u kojima često sudjeluju političari, uključujući ministre.
Očito je da su sukobi i denuncijacije dio političkih previranja u drugim europskim zemljama. Razlika je u tome što se u ovoj kampanji, jedna po jedna, prelaze crvene linije i dehumaniziranje protivničke strane se podrazumijeva. Ono što je ključno, populisti više ne osuđuju nasilje koje je naneseno njihovim političkim protivnicima. Mirni marš u središtu Varšave stoga je bio iznimka od te “nove normalnosti”.
Dodatnu dimenziju donosi rat u Ukrajini. Susjedne zemlje duboko su pogođene ratom, a ratobornost je postala, posredno i neposredno, dio svakodnevnog iskustva. Strah od prelijevanja sukoba preko granice potaknuo je prvi val poljske solidarnosti s ukrajinskim izbjeglicama. Zemlje ove regije su više puta izbrisane sa zemljovida, pa je njihov odnos prema suverenitetu posttraumatski. Iz tog su razloga Poljaci jedva čekali ukrajinske izbjeglice u svojim domovima; prepoznali su se kao potencijalne buduće žrtve Rusije.
“Mi ćemo biti sljedeći” postala je krilatica kao odgovor na invaziju i poziv na solidarnost s Ukrajinom. Povijest je dugo dijelila Poljsku i Ukrajinu, ali u postsovjetskoj eri prevladalo je pomirenje, djelomično zahvaljujući zajedničkom strahu od Rusije, ali i takvim događajima kao što je nogometni turnir Euro 2012., koji su zajedno organizirale dvije nacije, kao i poljska podrška za Euromajdan pokret sljedeće godine.
Ipak, 18 mjeseci nakon ruske invazije na Ukrajinu, rat koji bjesni s druge strane istočne granice Poljske je normaliziran. Ovo je paradoks ukrajinske izvanredne vojne otpornosti: njezina je protuofenziva trenutno možda u zastoju, ali je rusko napredovanje zaustavljeno, barem zasad. Ali kako je strah od Moskve kao neposredne prijetnje nestao, a umor od rata proširio se u poljskoj javnosti, kao i u vladinim krugovima, solidarnost je također oslabila. Populizam na vlasti vratio se na svoju pouzdanu "prirodnu" putanju čistog poljskocentrizma.
Ovo je novi geopolitički kontekst u kojem je Pravo i pravda – jedan od najglasnijih zagovornika zapadne vojne pomoći Kijevu u početnoj fazi rata – mogao doći do točke da kaže da će prestati pružati poljsku podršku Ukrajini oružjem zbog spora oko uvoza ukrajinskih žitarica i posljedičnog pada cijena za poljske poljoprivrednike.
U tijesnim izborima, vladajuća stranka očajnički juri za svakim nacionalističkim glasom. Ukrajinsko žito niske cijene bilo je kontroverzno među poljoprivrednicima u cijeloj regiji. Ipak, ton ovog spora između Varšave i Kijeva bio bi nezamisliv prije samo nekoliko mjeseci. U jesen 2023. strah od gubitka vlasti očito je jači za poljsku vladajuću stranku od straha od Rusije.
Sa srcem globalne diplomacije u Kijevu i transatlantskim savezom formiranim oko njega, nacionalističkoj vladi u Varšavi teško je ostati nekritički saveznik. Dvije zemlje više izgledaju kao suparnice za ulogu regionalnog lidera nego kao bliske saveznice. Važnost Poljske kao jedne od najvećih država članica EU-a i članice NATO-a je jasna, ali ravnoteža snaga odmah bi se promijenila kad bi Ukrajina bila primljena u obje organizacije.
Ako se poljski populizam sada vratio na svoje stare staze, što je na kocki za Europu na ovim izborima? Za početak, pobjeda stranke Pravo i pravda značila bi da bi podrška proširenju EU-a na uključivanje Ukrajine sigurno bila ublažena. Mogli bismo očekivati i novi val protekcionizma, suverenizma i beskompromisnog pristupa prema susjednim zemljama.
Unutarnji problemi Poljske sada su europski, ako ne i globalni. A osim slabljenja međunarodne solidarnosti, neliberalna Pandorina kutija sadrži i mnoga druga neugodna iznenađenja. Vrijeđanje Europske unije, Bruxellesa ili Njemačke bilo je obilježje ove kampanje, a Varšava bi nakon pobjede na izborima bila još okrutniji partner unutar EU.
Poljska pod populističkom vladavinom neće raditi za kolektivnu europsku agendu, nego – zajedno s Mađarskom pod Viktorom Orbánom, Slovačkom pod Robertom Ficom i drugima – za primat nacionalne države. Neliberalna putanja gotovo uvijek vodi nacionalnom egoizmu i međunarodnoj konfrontaciji.
Veliki oporbeni skup prošle nedjelje barem nudi posljednju nadu u trenutku kad su druga monstruozna stvorenja napustila Pandorinu kutiju.
Građanska koalicija Donalda Tuska ima samo male šanse za pobjedu. Ali demonstracije su pokazale da postoji snažna potreba među ljudima koji se protive ovoj populističkoj vladi da se okupe, da dijele atmosferu bez ljutnje, podjela i agresije. Naredni tjedni pokazat će nam koliko ove nade mogu preživjeti u godinama koje dolaze, piše The Guardian.