Tijekom proteklih 75 godina Nijemci su ponovno izgradili Europu po svome. Poradili su na koalicijskoj politici, merkantilnoj ekonomiji, zelenoj ideologiji, probuđenoj kulturi... Pa zašto je onda Njemačka, koja toliko voli proklamirati svoje liberalne vrijednosti i europske vrline, zaključana u toksičnoj ljubavnoj vezi s ruskim i kineskim autokratima?
Tim se pitanjem pozabavio britanski Telegraph, koji navodi kako je prijem u Berlinu za britanskog kralja Charlesa i njegovu kraljicu-suprugu Camillu početkom ovog mjeseca bio istinski topao. Nijemci se dive britanskoj monarhiji, a mnogi od njih bi čak mogli pozdraviti kraj tog osvetoljubivog odnosa EU-a prema Ujedinjenom Kraljevstvu otkako je došlo do ‘Brexita‘.
Kada je kralj u Bundestagu rekao da su Britanija i Njemačka zajedno pokazale ‘važno vodstvo‘ nad Ukrajinom, zaradio je pljesak njemačkih zastupnika.
Međutim, realnost u Berlinu manje je umirujuća. U Ukrajini se kraljevog domaćina Franka-Waltera Steinmeiera smatra toliko proruskim da mu je prije godinu dana rečeno da je ‘persona non grata‘. Šest mjeseci kasnije ipak je otišao u Kijev.
I dok najkrvaviji rat u Europi od 1945. i dalje traje u Ukrajini, najveće europsko gospodarstvo i dalje nije voljno suočiti se s dvostrukom prijetnjom Putinove Rusije i Xi Jinpingove Kine. Unatoč genocidnoj prirodi ovog rata, piše Telegraph, rusofilija je i dalje prisutna u Njemačkoj. Javna potpora ukrajinskoj borbi za opstanak opada - pola stanovništva zemlje više ne podržava slanje oružja, a četiri od pet Nijemaca misli da je važnije brzo okončati rat nego to da Ukrajina u njemu pobijedi.
Također, njemačka trgovina s Rusijom gotovo se prepolovila u 2022., ali je vrijednost uvoza zapravo porasla za 6,5 posto. To znači da je prošle godine samo Njemačka donijela više od 30 milijardi funti u Putinovu ratnu škrinju s novcem.
Kancelar Olaf Scholz nije uspio dati snažan odgovor na rusku agresiju. Ove godine, kao i prošle, a vjerojatno i iduće, njemačka potrošnja na obranu neće dostići minimum NATO-a, dva posto BDP-a. Pod pritiskom Washingtona i Londona, novi ministar obrane Boris Pistorius poslao je mali broj tenkova Leopard 2 u Kijev. Jedva da je počeo i popravljati jadno stanje njemačke vojske.
S druge strane, iako Njemačka i dalje u potpunosti ovisi o SAD-u što se tiče obrane, antiamerikanizam je rastao. Ekstremi i ljevice i desnice igraju na kartu popularnih strahova od uvlačenja u rat. Sveprisutna u medijima, neostaljinistička demagoginja Sahra Wagenknecht izazvala je reakcije javnosti sa svojim "Manifestom za mir", zahtijevajući prekid isporuke oružja Ukrajini, prekid sankcija Rusiji i razgovore s Putinom.
Njemački kancelar, čini se, itekako je spreman prepustiti se tome da ga Peking blati. Prošlog je studenog Scholz predvodio veliko poslovno izaslanstvo u Kini, kao prvi zapadni čelnik koji se sastao s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom otkako je UN osudio genocidni progon Ujgura u Xinjiangu.
Ipak, sa svojim domaćinom jedva da je potaknuo ovu ili druge neugodne teme, poput Tajvana i Hong Konga. Umjesto toga, Scholz je molio kineskog predsjednika da zatraži od Kremlja da prekine rat u Ukrajini. Sretno s tim.
Prošlog je mjeseca Xijev summit s Vladimirom Putinom jasno pokazao da će Kina nastaviti davati prešutnu podršku ruskoj invaziji u Ukrajini. Autokrati poput Xija ne primaju upute od ‘prodajnih zastupnika‘ poput Scholza.
A onda je u Peking, Scholzovim stopama, stigao i francuski predsjednik Emmanuel Macron. On je uvjerio Xija da Francuska, poput Njemačke, nema namjeru ‘odvojiti se‘ od Kine.
Idući tjedan njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock posjetit će Kinu. Iz kineske perspektive, njezin će posjet, baš kao i njihov, samo naglasiti činjenicu da Xi nije platio ni ekonomsku ni diplomatsku cijenu. Kada bi Kina izvršila svoju prijetnju invazije na Tajvan, ne bi se imala razloga bojati Europe u kojoj Berlin određuje ton.
Pa zašto Njemačka onda i dalje ima tako toksičan odnos s autokracijom? Kratak odgovor je - jer je to bila cijena ponovnog ujedinjenja Njemačke. Pitanje bi se moglo činiti provokativnim, čak i uvredljivim, s obzirom na potporu Savezne Republike demokraciji i ljudskim pravima.
Osim među neonacističkim rubnim skupinama, nema nostalgije za Trećim Reichom. Ali mnogi bivši istočni Nijemci smatraju se građanima drugog reda, a neki žude za sigurnošću komunističkog doba.
Iz njemačke pozicije, ruska vojna, politička i kulturna dominacija nije tako daleko sjećanje. Za njih je sovjetska okupacija završila tek prije jedne generacije.
Činjenica da je Savezna Republika uspjela apsorbirati Istočnu Njemačku bez primjene nasilja smatrana je čudom, što je omogućila nevoljkost Mihaila Gorbačova da upotrijebi vojnu silu. Quid pro quo došao je s katastrofalnom ‘Ostpolitik‘ Gerharda Schrödera i Angele Merkel, koja je Njemačku ostavila ovisnom o ruskoj energiji i gotovo bespomoćnom.
Nova povijest Njemačke Demokratske Republike Katje Hoyer, "Beyond the Wall" ili na hrvatskom "Iza zida", objašnjava da Staljin nije želio podijeljenu Njemačku, već neutralnu i demilitariziranu.
Hladni rat dogodio se jer se Zapad nije htio zadovoljiti njemačkom neutralnošću. Berlinski zid, vidljiva manifestacija te borbe, pao je čim su Rusi odustali od Staljinovih ambicija, prihvativši da će Njemačka, a s njom i Srednja Europa, pripasti Zapadu. Ali neki se Rusi nikad nisu pomirili s gubitkom Ukrajine. Za razliku od Nijemaca, Poljaci znaju o čemu se tu radi. Prije jednog stoljeća, maršal Pilsudski je rekao: "Bez neovisne Ukrajine, ne može biti neovisne Poljske."
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski posjetio je Britaniju prošle godine i Poljsku prošli tjedan, ali tek treba posjetiti Njemačku. Ako i kada to učini, sigurno će još jednom podsjetiti Nijemce da je Putin zapravo uskrsnuo Berlinski zid u Ukrajini.
Ipak, ima dosta Nijemaca koji misle da bi Zelenski trebao sklopiti dogovor - bilo kakav dogovor - s Putinom, čak i ako bi velik dio njegove zemlje tako dospio u ruske ruke. Uostalom, misle oni, to je i Njemačka trpjela 40 godina.
I dok Njemačka nije imala izbora nego prihvatiti podjelu svoje zemlje i naroda, Ukrajinci se bore ne protiv, već uz potporu Zapada. Stoga Ukrajina, s pravom, još uvijek ima izbora, piše britanski Telegraph.
Ono što Berlin vidi kao uobičajeno poslovanje, iz Moskve ili Pekinga djeluje više kao krotko pristajanje na autoritarni imperativ, a starogrčki povjesničar Tukidid to definira kao ‘jaki čine ono što mogu, a slabi trpe ono što moraju.‘
Scholz pak implicira da si Njemačka ne može priuštiti odvraćanje Rusije. A ipak, njegova je zemlja prikupila rekordnih bilijun eura od poreza prošle godine. Poljska, s gospodarstvom veličine jedne šestine onog njemačkog, od nje ima i veću i bolje opremljenu vojsku.
Krajnje je vrijeme da Scholz prekine taj toksičan odnos Njemačke s autokracijom. Umjesto da se zavarava da će ovisnost o Kini završiti bolje od oslanjanja na Rusiju, trebao bi barem udvostručiti svoj fond od 100 milijardi eura za modernizaciju vojske. Kako zaključuje Telegraph, Scholz bi mogao otkupiti svoj kredibilitet vođe pretvaranjem Njemačke u europski arsenal demokracije.