ZAGREB - Internetom je počelo kružiti potresno i iskreno pismo majke psihički poremećenog 13-godišnjaka, u kojem poziva na otvoreni razgovor o načinu na koji društvo tretira psihičke bolesti i opcijama koje roditeljima oboljelih stoje na raspolaganju.
Na pismo ju je potakla nedavna tragedija u Newtownu, gdje je 20-godišnji Adam Lanza ubio svoju majku te još 26 ljudi, među njima 20 djece u dobi od 6 i 7 godina. Nakon takve tragedije, tvrdi ona, lako je razgovarati o oružju, no potrebno je razgovarati o mentalnim oboljenjima.
Pismo se prvo pojavilo na stranici Blue Review, a potom je preneseno na blogu Anarchist Soccer Mom. Danas je pismo objavio i utjecajni Huffington post.
Ovo emotivno i na trenutke šokantno pismo prenosimo u cijelosti:
'Ne možeš mi to učiniti! Šalješ me u pakao! Šalješ me ravno u pakao!'
Tri dana prije nego što je 20-godišnji Adam Lanza ubio svoju majku, a potom otvorio vatru na učionicu punu prvašića u Connecticutu, moj 13-godišnji sin Michael (ime je promijenjeno) zakasnio je na autobus jer je nosio hlače krive boje.
- Mogu nositi ove hlače, rekao je, njegov ton sve više svađalački, dok su crne zjenice njegovih očiju progutale plave šarenice.
- One su mornarički plave, rekla sam mu. - Tvoja škola propisuje da moraš nositi crne ili kaki boje.
- Rekli su mi da mogu nositi ove, insistirao je. - Ti si glupa kuja. Mogu nositi kakve god hlače želim. Ovo je Amerika. Ja imam prava!
- Ne možeš nositi koje god hlače želiš, rekla sam, moj ton je bio pomirben, razuman. - I definitivno ne možeš mene zvati glupom kujom. Zabranjeno ti je korištenje elektronskih uređaja do kraja dana. Sad uđi u auto, i odvest ću te u školu.
Živim sa sinom koji je mentalni bolesnik. Volim svog sina. Ali on me plaši.
Prije nekoliko tjedana, Michael je uzeo nož i prijetio da će ubiti mene a potom sebe nakon što sam ga zamolila da vrati knjige iz knjižnice kojima je istekao rok za vraćanje. Njegova braća i sestre već znaju sigurnosni plan - otrčali su u auto i zaključali vrata prije nego što sam ih uopće morala zamoliti. Uspjela sam oduzeti nož Michaelu, potom sam savjesno pokupila sve oštre predmete u kući u jednu Tupperware posudu koja sada ide svugdje sa mnom. Dok se to dešavalo, vrištao je uvrede u mom smjeru i prijetio kako će me ubiti ili ozlijediti.
Taj sukob završio je sa tri poveća policajca i bolničarem koji su se hrvali s mojim sinom dok ga nisu privezali za kolica i poslali na vrlo skupo putovanje kolima hitne pomoći do obližnje hitne službe. Umobolnica nije imala slobodnih kreveta taj dan, a Michael se smirio u hitnoj službi, tako da su nas poslali doma s receptom za Zyprexu i uputnicom za posjet lokalnom pedijatrijskom psihijatru.
Još uvijek ne znamo što nije u redu s Michaelom. Autistički spektar, poremećaj koncentracije, eksplozivni poremećaj ili nešto drugo. sve se to spominjalo na raznim sastancima sa terapeutima, socijalnim radnicima, učiteljima i školskim administratorima. Bio je na cijelom nizu antipsihotičnih lijekova i spojeva koji utječu na raspoloženje, na ruskom romanu planova ponašanja. Ništa ne djeluje.
Na početku sedmog razreda, Michaela su primili u ubrzani program za djecu nadarenu za matematiku i znanost. Njegov IQ je stravično visok. Kada je dobro raspoložen, rado će s vama raspravljati o temama od grčke mitologije preko razlika između Einstanove i Newtonove fizike do Doktora Who-a. Većinu vremena je dobre volje. No, kad nije, pazite se. A nemoguće je predvidjeti što će ga uznemiriti.
Nakon nekoliko tjedana u novoj školi, Michael je počeo pokazivati sve čudnije i sve više prijeteće ponašanje. Odlučili smo ga preseliti u restriktivni behavioralni program, školu zatvorenog tipa gdje djeca koja ne mogu funkcionirati u normalnim učionicama mogu ostvariti svoje pravo na besplatno javno čuvanje djece od 7:30-13:50 radnim danima dok ne navrše 18.
Onog jutra kada se desio incident s hlačama, Michael se nastavio svađati sa mnom dok smo se vozili. Na trenutke bi se ispričao i doimao kao da mu je žao. Neposredno prije nego što smo skrenuli na parking od škole, rekao je: “Gledaj, mama, jako mi je žao. Mogu li ipak dobiti video igre danas?”
- Nema šanse, rekla sam mu. - Ne možeš se ponašati kako si se ponašao ovo jutro i misliti da ćeš dobiti svoje privilegije natrag tako brzo.
Njegovo lice se potom ohladilo, a njegove oči bile su pune proračunatog bijesa. - Onda ću se ubiti, rekao je. - Iskočit ću iz ovog auta ovaj tren i ubit ću se.
To je bilo to. Nakon incidenta s nožem, rekla sam mu da, ukoliko ikad ponovno izgovori te riječi, odvest ću ga ravno u umobolnicu, bez ako, i, ili ali. Nisam ništa odgovorila, osim što sam okrenula auto u drugom smjeru, skrenula lijevo umjesto desno.
- Gdje me vodiš, pitao je, iznenadno zabrinut. - Gdje idemo?
- Znaš gdje idemo, rekla sam.
- Ne! Ne možeš mi to učiniti! Šalješ me u pakao! Šalješ me ravno u pakao!
Zaustavila sam se ispred bolnice, mahnito mašući jednom od bolničara koji su stajali izvan nje. - Zovite policiju, rekla sam. - Požurite!
Do tada, Michael je bio potpuno obuzet bijesom, vrištao je i udarao. Zagrlila sam ga čvrsto tako da ne može pobjeći iz auta. Zagrizao me nekoliko puta i uporno udarao laktovima u moja rebra. Još uvijek sam jača od njega, ali neću biti još dugo.
Policija je došla brzo i odvela mog sina, vrišteći i batrgajući se, u utrobu bolnice. Počela sam se tresti, i suze su ispunile moje oči dok sam popunjavala papirologiju. - Jeste li imali problema sa ... sa koliko godina je vaše dijete počelo... je li bilo problema sa... je li vaše dijete ikad... ima li vaše dijete...
Barem sad imamo zdravstveno osiguranje. Nedavno sam prihvatila posao na lokalnom koledžu, napustila sam svoju karijeru slobodnjaka, jer kad imate dijete poput ovoga, treba vam osiguranje. Učinit ćete sve za osiguranje. Nikakav individualni plan neće pokriti troškove ovako nečega.
Danima, moj sin insistirao je da ja lažem - da sam izmislila cijelu priču kako bi ga se mogla riješiti. Prvi dan, kada sam nazvala da vidim kako je, rekao je: “Mrzim te. I osvetit ću se čim izađem odavde.”
Do trećeg dana, bio je opet moj mirni, dragi dječak, pun isprika i obećanja kako će se popraviti. Slušam ta obećanja već godinama. Više im ne vjerujem.
Na formularu za prijem, pod pitanjem ‘Koja su vaša očekivanja od liječenja?’ napisala sam: “Trebam pomoć.”
Stvarno trebam. Ovaj problem je prevelik za mene da bi se sama mogla nositi s njime. Katkad ne postoje dobre opcije. Samo se molite za milost i nadate da će, u retrospektivi, sve to imati nekakvog smisla.
Dijelim ovu priču jer ja sam majka Adama Lanze. Ja sam majka Dylana Klebolda i Erica Harrisa. Ja sam majka Jamesa Holmesa. Ja sam majka Jareda Loughnera. Ja sam majka Seng-Hui Choa. I svi ovi dječaci - i njihove majke - trebaju pomoć. Nakon još jedne stravične nacionalne tragedije, lako je razgovarati o oružju. Ali, sada je vrijeme da razgovaramo o psihičkim bolestima.
Prema internet stranici Mother Jones, od 1982., dogodilo se 61 masovno ubojstvo u cijeloj državi. Od tih, 43 ubojica bili su bijeli muškarci, a samo jedna bila je žena. Mother Jones se fokusirala na to jesu li ubojice svoje oružje nabavile legalno (većina jest). No ovaj vrlo vidljivi znak mentalne bolesti trebao bi nas povesti da razmislimo koliko ljudi u SAD-u živi u strahu, poput mene.
Kada sam pitala socijalnog radnika mog sina za opcije, rekao mi je da jedino što mogu je podići optužnicu protiv Michaela za neki zločin. - Ako je natrag u sustavu, oni će napraviti trag dokumenata, rekao je.
- To je jedini način na koji ćete išta uspjeti postići. Nitko neće obratiti pažnju na vas osim ako imate optužnicu.
Ne vjerujem da je mom sinu mjesto u zatvoru. Kaotično okruženje samo pojačava Michaelovu osjetljivost na podražaje, i ne bavi se patologijom koja je problem. Ali, čini se da SAD koristi zatvor kao odabrani način zbrinjavanja mentalnih bolesnika. Prema organizaciji Human Rights Watch, broj mentalnih bolesnika u američkim zatvorima učetverostručio se između 2000. i 2006., i raste i dalje - zapravo, postotak mentalno bolesnih u zatvoru je pet puta veći (56 posto) nego u populaciji koja je na slobodi.
I kad su državni centri za liječenje i bolnice zatvoreni, zatvor je sada zadnja opcija za psihički bolesne - Rikers Island, okružni zatvor u Los Angelesu i Cook County zatvor u Illinoisu imali su najveće centre za liječenje 2011. godine.
Nitko ne želi poslati 13-godišnjeg genija koji voli Harryja Pottera i svoju kolekciju plišanih životinja u zatvor. Ali naše društvo, sa svojom stigmom spram psihićkih bolesti i njegovim potrganim zdravstvenim sustavm, nam ne pruža druge opcije. I onda još jedna izmućena duša izrešeta fast food restoran. Trgovački centar. Učionicu. I onda podignemo ruke i vičemo “Moramo nešto učiniti!”
Slažem se da moramo nešto učiniti. Vrijeme je za smisleni, nacionalni dijalog o mentalnom zdravlju. To je jedini način na koji se naša nacija može izliječiti.
Neka mi Bog pomogne. Neka Bog pomogne Michaelu. Neka nam Bog svima pomogne.