VOJNA ANALIZA IGORA TABAKA

Promjene se kotrljaju golemom brzinom: Rusi se kod Harkiva počeli braniti, ali stiže im golemo pojačanje!

Postalo je jasno da i u Washingtonu na ovu temu dolazi do promjene stava...

Igor Tabak; ruski vojnik pokraj haubice

 Davor Pongračić/Cropix/Profimedia/

Petak 31. svibnja ujedno je bio 828. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, gdje nakon promjenjivog i kišnog vremena kreće duži topli period s praktično ljetnim dnevnim temperaturama. Upravo zato je zadnjih dana u zemlji bilo i manje redukcija struje za kućanstva i industriju, budući su solarne elektrane počele bolje proizvoditi, a iz remonta su izašla i dva bloka nuklearnih elektrana. Ipak, svakodnevno se nastavlja i uvoz struje iz Rumunjske, Slovačke, Poljske, Mađarske i Moldove, kao neophodno sredstvo balansiranja sustava koji se i dalje svako malo nađe na meti ruskih agresora.

Dok je načelno stabilizirano stanje na sjeveru Harkivske oblasti, gdje su Rusi 10. svibnja otvorili novo bojište uz međunarodnu granicu dvije države, ipak se čuje zabrinutost činjenicom da agresorske snage neprekidno brojno jačaju – uz oko 500.000 neprijateljskih vojnika, uskoro se očekuje njih 200 do 300 tisuća dodatno. Posebno je uočeno i jačanje borbama u zadnja tri tjedna oslabljenog ruskog kontingenta „Sjever“, koji je vodio napade na sjeveru Harkivske oblasti – povoljno za obranu, ali doduše, navodno ipak nedovoljno za obnovu tamošnjih širih ofenziva. Sve to nužno traži nastavak te intenziviranje zapadne vojne pomoći, a dok se Ukrajinci nadaju da bi pojedine savezničke države mogle preuzeti i posebno pokroviteljstvo nad nekim od svježe formiranih brigada – o opskrbi Ukrajine se ovog tjedna učestalo pričalo u Pragu (prvo na sastanku zemalja tzv. „Češke inicijative za streljivo“, a onda i u okviru dvodnevnog neslužbenog sastanka NATO ministara vanjskih poslova uoči nadolazećeg summita u Washingtonu). Među ostalim, ondje se raspravljalo i o temi protuzračne obrane – kako one koja nedostaje Ukrajini, tako i o sustavima koje bi same NATO/EU države trebale za zaštitu vlastitih teritorija, a koje nemaju.

Međunarodne novosti

Dok se i nadalje čuje kako Mađarska u kontekstu Europske unije i NATO saveza radi skoro sve što može u korist Ruske Federacije (navodno neće podržati nove EU sankcije protiv Rusije ni Bjelorusije, baš kao što se protivi formiranju misije NATO saveza u Ukrajini) – sve se to pokriva mađarskim optužbama da svi drugi tjeraju agresivnu politiku i suštinski neuspješno pomažu Ukrajini, dok se valjda samo Budimpešta zalaže za mirno rješenje sukoba (ponavljajući ruske teze o prirodi ovog sukoba, redovito održavajući vezu s Lukašenkom i Putinom, te blokirajući preko 40 posto svih zajedničkih rezolucija o Ukrajini). Zato i ne čudi da se sve glasnije čuje kako Europska unija nastoji pregovore o pristupanju Ukrajine započeti prije nego predsjedanje Vijećem EU preuzme Mađarska 1. srpnja ove godine, dok se za vlasti u Budimpešti navodno planiraju i svojevrsne „kaznene mjere“ kroz davanje mađarskim političarima manje pozicija u budućem sastavu Europske komisije.

Zadnjih je dana ipak u fokus javnosti posebno stiglo pitanje davanja dozvola vlastima Ukrajine da u sklopu svoje obrane izvode i vojne udare unutar predratnih granice Ruske Federacije – što su im razni donatori vojne opreme branili već mjesecima. Dok se još početkom ovog tjedna i o tome čulo kompletno različite tonove, recimo između Baltika (koji je odobravao) i na drugoj strani Sjedinjenih Američkih Država, Njemačke i Italije koji su se protivili – promjene na ovu temu započele su se kotrljati začudnom brzinom. Po svojoj prirodi takve su restrikcije striktno nacionalne, prvenstveno u rukama država koje su pojedino konkretno oružje proizvele, ali po tom pitanju imaju ponešto za reći i oni koji su neko strano oružje donirali Ukrajini iz vlastitoga arsenala.

image
Sergey Bobok/Afp

Nakon što je početkom tjedna sam glavni tajnik NATO saveza Stoltenberg pozvao na ukidanje takvih ograničenja, postalo je jasno da se stvari počinju strelovito mijenjati – makar se iz Rusije na tu temu opet čulo val prijetnji nuklearnim oružjem te drugim sredstvima (koja bi lako mogla obuhvatiti lepezu mjera asimetričnog ili hibridnog ratovanja). Posebno su tu odjeknule izjave samog Vladimira Putina dane u Taškentu – da takvo davanje dozvole Ukrajini predstavlja „igranje vatrom“, a da male zapadne zemlje „moraju shvatiti s čime se igraju“ jer imaju mali teritorij i vrlo gustu naseljenost.

Naravno, takva je retorika samo potakla veće NATO države da se opredijele – pa se u srijedu 29. svibnja čulo kako Velika Britanija ne postavlja uvjete za svoje rakete Storm Shadow, baš kao ni Poljska za svoje oružje – kojeg je u Ukrajinu do sada prebačeno 44 paketa, dok se 45. po redu paket priprema (prema riječima poljskog ministra vanjskih poslova Sikorskog ukupno je Varšava dosad poslala oko 4 milijarde eura vrijednu vojnu pomoć). Ubrzo se tu čulo i da njihove stavove dijele Danska, Češka, Estonija, Finska, Francuska, Latvija, Litva, Kanada, Nizozemska, Norveška te Švedska – s obzirom na to da se Ukrajina „ne bi trebala boriti s jednom rukom svezanom na leđima“, te da bi „trebala imati pravo oduprijeti se barbarskoj invaziji Rusije čak i na ruskom teritoriju“, po riječima češkog ministra vanjskih poslova Jana Lipavskog.

Do kraja četvrtka 30. svibnja postalo je jasno da i u Washingtonu na ovu temu dolazi do promjene stava – davanjem barem ograničene dozvole za korištenje američkog oružja na prostoru Rusije. To je onda i službeno potvrđeno u petak na NATO sastanku u Pragu, gdje je pojašnjeno da nije riječ samo o dozvoli za uzvraćanje vatre u napadima na Harkivsku oblast (iz Belgorodske, ali ne i ruskih oblasti Kursk ili Brijansk), već da se radi o dozvoli da se Ukrajina obrani od svih takvih ruskih prekograničnih napada. Samo malo kasnije je svoj stav na temu dozvole za korištenje zapadnog naoružanja onda promijenila i Savezna Republika Njemačka, po uzoru na SAD, naglašavajući pri svemu tome da se Ukrajina mora ponašati „u skladu sa svojim međunarodnim pravnim obvezama“. Time su najednom Belgija i Italija ostale jedine države u Europi koje i nadalje Ukrajini brane korištenje svoje donirane vojne tehnike za obrambene udare u Rusku Federaciju – postupanje za koje će, po riječima glasnogovornice ruskog Ministarstva vanjskih poslova Zaharove, NATO „morati odgovarati“.

Napomenimo i da je predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski u petak 31. svibnja stigao u Stockholm na treći summit „Ukrajina-Sjeverna Europa“ – gdje je ujedno potpisao i tri bilateralna sporazuma o sigurnosnoj suradnji - sa Švedskom, Islandom i Norveškom. Pri tome, sporazum sa Švedskom obuhvatio je pomoć od 75 milijardi švedskih kruna (oko 6,5 milijardi eura) između 2024. i 2026. godine ili oko 2,2 milijarde eura godišnje. Uz zrakoplovstvo, protuzračnu obranu, oklopna vozila CV 90, topništvo (Archer) i bespilotne letjelice – posebno se tu istaknulo i isporuku dva specijalizirana aviona ASC 890 (leteći radari), te slanje u Ukrajinu čitave preostale švedske flote oklopnjaka PBV 302 (oko 250 komada). Sigurnosni sporazum s Islandom donio je manje – oko 30 milijuna USD godišnje, od 2024. do 2028. godine, uz suradnju pri nabavi opreme, njenom prijevozu do Ukrajine, kao i zajedničkom radu na razvoju ukrajinske obrambene industrije. Konačno, sigurnosni sporazum s Norveškom spominjao je donaciju od najmanje 1,2 milijarde eura u tekućoj godini, uz isporuku borbenih aviona F-16, protuzračnih sustava NASAMS, te razne druge podrške i obuke. Time je Kraljevina Norveška postala ukupno 15. država koja je s Ukrajinom sklopila ovakav sporazum.

image

Joe Biden i Volodimir Zelenski

Mandel Ngan/Afp

Stanje na terenu

Dok se bilježio nastavak borbi sjeverno od Harkiva, izgleda da je ukrajinskim snagama uspjelo agresore potisnuti prema selima Gliboke i Lukjanci (oba oko 5 km od granice), tako da više borbe nisu na prilazima mjestu Lipci, već su agresori završili u obrani na položajima zauzetim u prvim danima napredovanja. Slično je i oko 6 kilometara istočnije gdje nije jasno drže li Rusi selo Zelene na kilometar od granice, ali sigurno nisu u selu Neskučne na oko tri kilometra od granice. Jednako tako, oko 15 kilometara na sjeveroistok, borbe i dalje traju na rubu druge ruske pogranične enklave – gdje izgleda da agresorima nikako nije pošlo za rukom okupirati čitavo selo Starica (čime su se službeno pohvalili 18. svibnja).

Slično je i u samom Vovčansku, gradu još oko 12 km sjeveroistočno, gdje su u urbanim sukobljavanjima Ukrajinci izgleda uspjeli nanovo osloboditi pojedine dijelove u centru mjesta, sjeverno od rijeke Vovče – koje zadnjih dana agresori zato bjesomučno zasipaju vođenim zrakoplovnim bombama i teškim topništvom, baš kao i obližnje selo Tihe (oko 4 km istočno, izgleda opet u ukrajinskim rukama). Ipak, kako izgleda, u samom Vovčansku je sada okupirano do 40 posto ukupnog mjesta usprkos jakim ukrajinskim protunapadima, dok su agresori dalje na istoku uništili niz mostova na Vovči, indicirajući kako ne misle napredovati južnije od te prirodne prepreke.

Slična je situacija i oko 80 km dalje na jugoistok, gdje se na rubu Harkivske oblasti vode žestoke borbe, kako istočno od ukrajinskog grada Kupjanska (kod Sinkivke i Petropavlivke), tako i dalje na jugoistok uz trasu cesta P-07 prema okupiranog gradu Svatove. Na oko pola puta od Kupjanska prema Svatove borbe bjesne uz samu trasu spomenute prometnice – no usprkos ruskim tvrdnjama o zauzimanju sela Ivanivka 27. svibnja, izgleda da su protunapadi branitelja ondje ipak produžili otpor na sjeveru sela, baš kao i oko nedalekog sela Stepova Novoselivka, te južnije kod naselja Berestove, kojeg su agresori službeno proglasili okupiranim samo dan ranije, 26. svibnja. Ipak, zadnjih se dana spominjalo učestalo sukobljavanja južno od te zone, uz čitavu bojišnicu do rijeke Siverski Donjec na jugu.

Tako je bilo riječi o borbama na prilazima Stelmahivki, Mjasožarivki, Andriivki, Tverdohlibove, Druželjubivki, Gregivki, Makiivki, Nevske, Terni, Torske – baš kao i na prostorima Serebrjanskih šuma (i okupiranog naselja Dibrova) – ali sve s vrlo malo pomaka same bojišnice. Među ostalim, nagađalo se da je cilj ovog intenziviranja bio odvući dodatna ukrajinska pojačanja od sjevera Harkivske oblasti, ili barem iskoristiti tamošnje angažiranje ukrajinskih snaga za lokalno napredovanje od već dugo aktivnih linija fronte na zapad prema rijekama Žerebec i Oskil.

Južno od rijeke Siverski Donjec također se zadnjih dana bilježio iznimno jak pritisak agresora – koncentriran na Bilogorivku (koju se proglasilo okupiranom još 20. svibnja), ali i južnije na ukrajinske položaje oko 15 km jugozapadnog sela Viimka, te još oko 7 km na jugoistok smještenog sela Rozdolivka. No, kako izgleda, i ondje su položaji branitelja izdržali pritisak, baš kao i na prilazima Časiv Jaru (oko 6 km zapadno od grada Bahmuta okupiranog krajem svibnja 2023. godine). Dok se ondje s ukrajinske strane čulo o odolijevanju na sjeveroistoku (sela Grigorivka i Kalinina), u centru (izdvojena gradska četvrt „Novi“ koju od glavnine grada dijeli vodni kanal), te na jugoistoku Časiv Jara (opet na trasi vodnog kanala „Siverski Donjec – Donbas“) – zanimljivi su bili ruski navodi od srijede 29. svibnja kako je to mjesto na 70 posto zauzeto dok se ondje „ukrajinske oružane snage doslovno čupa iz betonskih utvrda“.

Doduše, nažalost stoji činjenica da se Časiv Jar (a posebno njegovu četvrt „Novi“) zadnje vrijeme masivno zasipa vođenim zrakoplovnim bombama te termobaričkim raketnim salvama – iako nema naznaka uspješnoj okupaciji većih razmjera ili skorom padu te ukrajinske utvrde. Za razliku od toga, samo malo južnije, na otvorenim prostorima južno od okupiranog sela Ivanivske bilježilo se rusko napredovanje – iako nema jasnih dokaza o ruskoj okupaciji bilo kompletnog prostora sela Klišćivka (oko 5 km južno od Bahmuta), kako se iz Moskve tvrdilo 22. svibnja, ili još 3 km južnijeg sela Andriivka (kako su to Rusi službeno tvrdili 23. svibnja).

Ipak, i zadnjih se dana najžešće borbe na čitavom ukrajinskom bojištu bilježilo na prilazima okupiranom Donjecku – bilo sjeverozapadno (po ukrajinskoj klasifikaciji „smjer prema Pokrovsku“), ili zapadno (prema Ukrajincima „smjer prema Kurahove“). Na bojištu sjeverozapadno od sredinom veljače okupirane Avdiivke i dalje se bilježe ruski napadi iz prostora okupiranog sela Očeretine – kako na sjever prema Kalinove, tako još više na sjeverozapad prema Novoolekasandrivki, i na zapad prema selu Progres. Kako izgleda, na svim su tim pravcima napada položaji branitelja izdržali, dok se samo malo južnije čuje o polaganom ruskom napredovanju – kako na jugozapad prema selu Novopokrovske iz smjera okupiranog sela Solovjove, tako na zapad po otvorenim prostorima od Semenivke prema selu Novoselivka Perša, i još južnije gdje agresori postupno šire svoju zonu kontrole oko sela Umanske (okupirano 25. svibnja) te Netailove (službeno objavljena okupacija 27. svibnja).

image
Sergey Bobok/Afp

No, zadnjih dana posebno su žestoke borbe bile bilježene oko 10 kilometara južnije – unutar urbanog prostora ukrajinskog gradića Krasnogorivka. Dok i dalje izgleda kako je pod ruskom okupacijom jug i istok tog mjesta, dok su centar i sjeverozapad poprišta borbi – u više navrata se ondje moglo vidjeti ruske dopreme pojačanja u samo središte mjesta bez da se pri tome registriralo bitniji otpor ili napade donedavno tako čestih ukrajinskih kamikaza-dronova – što možda ukazuje i na jenjavanje tamošnjeg otpora ukrajinskih branitelja.

Za sada se ukrajinski položaji drže južno od Krasnogorivke, s posebnim naglaskom na zonu zapadno od okupirane Novomihailivke (na zapad prema selima Paraskoviivka i Kostjantinivka), kao i dalje na jug oko Vodjane i Vugledara. Ipak, na bojištu južno od Velike Novosilke (na sekundarnom pravcu ukrajinske ofenzive iz ljeta 2023. godine) sredinom ovoga tjedna čulo se o bitnom napredovanju Rusa na prostoru sela Staromajorske (nakon dužih borbi oslobođenog krajem srpnja 2023. godine). Nakon polaganog napredovanja agresora na jug i jugozapad ovog naselja – zadnjih se dana čulo o njihovom prodoru u sjevernu polovicu sela, čija je možda četvrtina ostala u ukrajinskim rukama.

Ipak, usprkos naporima ništa slično nije agresorima uspjelo u susjednom selu Urožajne, koje je odmah istočno od Staromajorske na drugoj obali rijeke Mokri Jali – gdje branitelji već neko vrijeme uspješno drže ruske snage na južnim prilazima naselju. Slične se ruske napade bilježilo i južno od Orihiva, na bivšem glavnom pravcu ukrajinske ofenzive iz ljeta 2023. godine – gdje su borbe trajale na jugoistočnim prilazima Orihivu (prema selu Mala Tokmačka) te jugozapadno od Orihiva (prostor sela Novoandriivka i Mali Šćerbaki) – iako se tu nije ujedno radilo i o nekim konzistentnim nastojanjima za odsijecanje preostalih oslobođenih prostora južno od Orihiva (pa prema srušenim ostacima sela Robotine u tzv. „sivoj zoni“). Jednako tako za agresore nije bilo mnogo uspjeha ni na južnom toku Dnjepra, bilo u napadima na tamošnje ukrajinske mostobrane na uvelike okupiranoj istočnoj obali rijeke (posebno oko sela Krinki), kao ni na pojedinim riječnim otocima u samoj delti Dnjepra.

image

Vladimir Putin (gore lijevo); Volodimir Zelenski (dolje desno)

Dmitry Astakhov/afp; Ozge Elif Kizil/anadolu Via Afp; -/sputnik/profimedia; Nurphoto/nurphoto Via Afp/

Zračni napadi

Rusi su u utorak 28. svibnja opet napadali Harkiv, Odesu i ciljeve u regiji Poltava, dok se ukrajinske napore posebno bilježilo u ruskim pograničnim oblastima Kursk i Belgorod (barem deset većih bespilotnih letjelica) – dok se ciljeve u Belgorodu navodno gađalo stranim oružjem. Posebno se tu u ruskim izvorima spominjalo vođene zrakoplovne bombe francuskog podrijetla, ali i rakete VBR sustava nazvanog „Adler“ – što bi lako mogla biti oznaka za sustav RAK-12 hrvatskog podrijetla, iako iz domaćih izvora nije bilo ni riječi o potencijalnom davanju dozvole za napad na ciljeve u Rusiji, što se pokazalo velikom međunarodnom temom tijekom posljednjih dana.

Srijeda, 29. svibnja, započela je ruskim lansiranjem vala od 14 kamikaza-dronova Shaheed-136/131 iz Primorsko-Ahtarska (13 oboreno u južnoj i središnjoj Ukrajini), dok se vođenim zrakoplovnim bombama UMPB D-30SM gađalo i Selidove (u zaleđu nedavno okupiranog poteza Umanske-Netailove), te grad Kostjantinivku jugozapadno od okupiranog Bahmuta. Brojne vođene bombe veće razorne moći bile su korištene i uzduž bojišnice za blisku potporu jurišnim postrojbama, kako je to već uobičajeno zadnjih tjedana – a po prvi se put bilježilo i udar takve bombe od 1.500 kg na gradić Oleksijevo-Družkivka (15 km zapadno od Časiv Jara). Raketama je bio izveden udar na vojni poligon Javoriv kod Lavova, za kojeg su ruski izvori spominjali pogibiju brojnih stranih instruktora – baš kao i prilikom svih prethodnih napada na ovaj ukrajinski vojni kompleks – dok se sličnim sredstvima opet gađalo i Harkiv, Odesu te Konotopu u regiji Sumi. Zauzvrat, ukrajinska je strana bespilotnim letjelicama i raznolikim topničkim sredstvima opet napadala područja pograničnih ruskih regija Belgorod i Kursk.

Četvrtak 30. svibnja opet su obilježili ruski raketni napadi na gradove Dnipro, Harkiv (Mala Danilivka) i Hmeljnicki (aerodrom Starokonstantiniv), te aerodrom Voznesensk kod Mikolajeva (navodno oštećeni vojni avioni na sjevernom dijelu kompleksa, kod namjenskih skloništa za letjelice) - koji su bili dio šireg vala. Ukupno se radilo o 8 protuzračnih raketa S-300/S-400 u modu napada na kopnene ciljeve, 11 krstarećih raketa Kh-101/555 lansiranih sa strateških bombardera Tu-95MS u ruskoj Saratovskoj regiji (srušeno njih samo 7, navodno radi nedostatka PZO sredstava), te 32 kamikaza-drona Shaheed-136/131 iz Primorsko-Ahtarska te s rta Čauda na okupiranom Krimu (svi srušeni).

Zauzvrat, u rano jutro tog četvrtka čulo se o ukrajinskom napadu na trajektne luke u samom gradu Kerču na okupiranom Krimu. Osim što se time na neko vrijeme zatvorilo obližnji Krimski most, taj napad navodno izveden kombinacijom raketa ATACMS i bespilotnih letjelica možda je oštetio i dva tamošnja specijalizirana trajekta – jedan za prijevoz automobila („Conroe Trader“) i drugi za prijevoz željezničkih kompozicija („Avangard“) preko Kerčkog tjesnaca. Uz to, spominjalo se i potapanje barem jednog lučkog plovila te napad ukrajinskih besposadnih plovila na više ruskih patrolnih brodova klase KS-701 Tunets (dva uništena i dva oštećena). Osim toga, tijekom dana su bili nastavljeni i napadi bespilotnim letjelicama na ciljeve širom Belgorodske oblasti u Rusiji (među ostalim, oštećena je bila i kuća tamošnjeg guvernera Vjačeslava Gladkova).

Petak 31. svibnja započeo je vijestima o ruskom napadu s pet raketa sustava S-300/S-400 po Harkivu, gdje je u pogodcima po stambenim zgradama u četvrti Novobavarsk na jugozapadu grada registrirana smrt pet osoba i ranjavanje njih barem 16. Treba napomenuti kako je ovdje bila korištena taktika višekratnog udara na jedan te isti cilj, tako da su u kasnijim napadima stradali i spasitelji koji su se okupili na poprištu prvotnoga napada. No bio je to samo dio šireg napada koji je obuhvatio i ciljeve u Kijevu (trafostanica u okrugu Golosiivski) gađane raketom „Iskander-M“ iz ruske regije Kursk (možda srušen), te barem 4 kamikaza-drona Shaheed-136/131 lansirana iz Jeiska na Azovskome moru (svi srušeni).

Ujedno se čulo i o daljnjim ukrajinskim napadima na ruske radare – gdje je kod Armjanska na okupiranom Krimu navodno bespilotnim letjelicama uništen moderni radar NEBO-SVU, nakon što se 27. svibnja kod Luganska spominjalo uništenje modernog i skupog ruskog radara NEBO-M raketama sustava ATACMS. Uz to, bilo je riječi i o napadu na trajektni dio te naftni terminal ruske luke „Kavkaz“ u Kerčkom tjesnacu - navodno izveden domaćim krstarećim raketama tipa R-360 Neptun. Sve to pokazuje da za ruske agresore ima sve manje sigurnog prostora bilo u Ukrajini ili izvan njenih granica.


Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na Jutarnji.hr objavljuje vojne analize

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. lipanj 2024 20:36