Olga Gladiševa, bivša novinarka koja se trenutno bavi video produkcijom, ni izbliza nije bila jedina ruska državljanka koja je, nakon početka rata u Ukrajini, pobjegla iz Rusije. Bila je, piše britanski list Guardian, samo jedan od njih desetaka tisuća od kojih se mnogi sada, suočeni s financijskim i obiteljskim izazovima, nevoljko vraćaju natrag.
Olga se odlučila skrasiti u Istanbulu. Kaže da je u Tursku pobjegla u panici, odmah nakon početka rata. Mislila je da će joj to biti posljednja prilika za odlazak iz Rusije i da bi se granice mogle zatvoriti, a nije željela ostati sama u zemlji iz koje su bježali svi njezini prijatelji.
"Mislila sam da se Rusija pretvara u Sjevernu Koreju", kazala je.
No, u Istanbulu nisu tekli med i mlijeko. Njezine su bankovne kartice bile blokirane i nije mogla slati novac majci u Rusiju. Preživljavala je oslanjajući se na prijatelje, a naposljetku se, uz puno oklijevanja, vratila kući.
"Vratila sam se prošli tjedan. Iskreno govoreći, novac je glavni razlog zbog kojeg sam se morala vratiti. Imam stan u Moskvi koji još uvijek plaćam. Imala sam opciju raditi na daljinu, ali to nije bila najjednostavnija opcija i više bih zaradila ovdje u Moskvi. Život u Turskoj za mene nije bio održiv", priznala je.
Olga nije jedina koja se suočila s izazovnom realnošću života nakon odluke o odlasku. Mnogi su, doduše, otišli zauvijek, no mnogi su se ipak, kao i ona, vratili - kako bi skrbili za roditelje, radili, održali obitelj na okupu ili financijski preživjeli.
"Bila je to prava obiteljska drama. Mislio sam da se trebamo maknuti što je moguće dalje od Rusije. Moja žena nije željela nikud ići i morao sam potražiti neki kompromis. Bila je to stvar izbora: napustiti Rusiju bez supruge ili se vratiti s njom. Tako da sam odlučio vratiti se sa suprugom i vidjeti što će se dogoditi", ispričao je za Guardian Roman, suosnivač tehnološkog startupa, koji se prošli tjedan vratio iz Armenije.
Roman je, prema pisanju Guardiana, bio dio vala iseljavanja Rusa koji su pokrenule glasine o prisilnoj mobilizaciji početkom ožujka. Osim Romana, jedan od njih bio je i Artem Taganov, osnivač startupa HintEd. I on je pobjegao u Armeniju, nakon što su ga njegov partner i investitori uvjerili da odmah ode, upravo zbog spomenute mobilizacije. U Armeniji je planirao osnovati novu kompaniju.
No, nakon što je u Erevanu proveo pet tjedana, privremeno se vratio u Moskvu. Morile su ga obiteljske i poslovne brige.
"Ideja je bila otvoriti tvrtku u Armeniji, no to je pauzirano jer čekam neke novce. Moja žena i pas su i dalje u Moskvi, ona sada ne može otići s posla", rekao je. Institut na kojem ona radi surađuje s britanskim sveučilištem koje bi ove godine trebalo prestati djelovati u Rusiji. Stoga ju on pokušava uvjeriti da se presele, a i on još mora srediti neke stvari oko svoje tvrtke u Rusiji.
Povratak mu nije dobro sjeo. Njegovi roditelji podržavaju rat i rekli su da griješi što odlazi iz Rusije. Teško mu je nazvati ih i ne očekuje da će se vidjeti s njima do završetka rata.
"Kad sam se vraćao, strahovao sam da će biti mnogo automobila sa slovima Z ili V, no vidio sam samo jedan. Ipak, atmosfera je ovdje stvarno teška. Svi naši masovni mediji kažu da mnogo ljudi podržava rat, ali to nije istina. U mom bliskom krugu nitko ga ne podržava. Svi ovdje se čak boje pričati o toj 'posebnoj operaciji'. Nitko se ne smije i svi su tužni", kaže.
Jedan od direktora jedne od najvećih IT kompanija u Rusiji rekao je pak za Guardian kako je primijetio da se u Rusiju vraćaju mlađi zaposlenici s nižim plaćama koji su otišli u Erevan, Istanbul ili Tbilisi.
"Otišli su u panici i nakon nekog vremena su shvatili 'OK, kako ću nastaviti živjeti?' I dalje preziru ovu situaciju, i dalje se ne slažu s njome, i dalje se psihološki osjećaju neugodno i ne žele se vratiti. No, nemaju šanse da se ne vrate", kaže.
Ne zna se koliko je točno ljudi napustilo Rusiju. Neki su u međuvremenu shvatili da njihove vještine i obrazovanje u inozemstvu ne znače puno.
To se primjerice dogodilo Dmitriju, umjetničkom konzultantu koji se šokirao kad je počeo rat. Pobjegao je u strahu od mobilizacije, i to u Uzbekistan jer mu tamo nije trebala viza. U Moskvu se vratio krajem ožujka kad mu je postalo jasno da se, u slučaju mobilizacije, radilo samo o glasinama.
"Shvatio sam da Europa za mene nije opcija. Nisam siguran da Europa jedva čeka dolazak Rusa, čak i onih koji se protive ratu. Što bih uopće radio tamo? Jedva da govorim engleski", kaže.
Upućeni također navode kako su mnogi otišli u panici, kako bi predahnuli. Neki od onih koji se sada vraćaju, planiraju ponovni odlazak, ali ovog puta smišljeniji. U Rusiju su ponovno došli kako bi uzeli stvari, organizirali papire i napravili konkretne planove.
No, niz im faktora otežava odlazak u inozemstvo. Barem tako kaže Katrin Sommerfeld iz organizacije Centre for European Economic Research.
"Cijene lete u nebo u zemljama u koje te osobe odlaze. Iz Rusije možeš iznijeti samo 10 tisuća dolara. Ne možeš pristupiti bankovnom računu. Rublja je izgubila vrijednost. Dakle, teže vam je doći do vašeg novca i on manje vrijedi", objašnjava.
Od onih koji se vraćaju u Rusiju, neki su iznenađeni ravnodušnošću prema ratu.
"Dojma sam da ljudi na neki način to prihvaćaju. Rat je loš i Putin je zao, ali život ide dalje. Manje više je u redu ovdje, tečaj je OK iako je umjetan, neke su stvari nestale iz trgovina, no nije loše kao što smo mislili. Cijene su narasle, ali nije toliko loše", kaže jedan od Guardianovih sugovornika, direktor u tehnološkoj tvrtki.
Slične emocije gaji i Olga.
Mislila je, kaže, da će svjedočiti užasnim scenama na ulicama, da će ljudi biti ispunjeni ljutnjom i zagovarati rat, ali život, kaže, zapravo ide dalje.
"Svi su barovi i restorani i dalje puni svaku večer. Čini se da ljudi ignoriraju rat, ali i to plaši", kaže ona.
Inače, najnovije ankete pokazuju kako više od polovice Rusa ne prati pomno vijesti o tijeku rata.