Dobar dan. Dobar dan.’’ Nadalje samo... tišina. Ne znam kako bih nastavio. Da pristojno upitam hoće li kiša. Kakva je hrana? Ima li kakva znamenitost u blizini? Nema nikakvog smisla. Ustajali smrad znoja i urina, čine susret još gorim. Nelagodnim. Nepodnošljivim. Kao što je i muk, obavijen stotinama zarobljenih očiju. Stisnutih u beskraj ležećih tijela. Koja žele čuti. Bilo što. I onih pedesetak oborenih, koje ne gledaju, pokrivene vojnim dekama. Nema sumnje, slušaju jezik koji ne razumiju. Traže riječi. Značaj. Osjetiš. Mladić u narančastom kombinezonu jednako zatečen ovim nenadanim posjetom, nastavi: ‘’Ja sam Salem. Salem Hasić iz Tuzle. Bio sam student zadnje godine elektrotehnike.’’ Kao da je to sad bitno.
Dobro i to je nešto. Alibi koji ovdje ne zn...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....