Ruski predsjednik Vladimir Putin u mnogo čemu je bio u krivu kada je odlučio pokrenuti invaziju na Ukrajinu. Primjerice, precijenio je i preuveličao moć svoje vojske te podcijenio moć ukrajinskog nacionalizma i sposobnost njegovih oružanih snaga - unatoč tome što su nadjačane - da obrane svoju domovinu. Čini se da je krivo procijenio i jedinstvo Zapada, brzinu kojom su NATO i saveznici priskočili u pomoć Ukrajini te spremnost i sposobnost zemalja koje su se oslanjale velikim dijelom na ruske energente da nametnu sankcije Rusiji i prestanu biti ovisne o Moskvi u energetskom smislu. Također, možda je precijenio spremnost Kine da ga podrži - naime, Peking sada kupuje puno ruske nafte i plina, ali Moskvi ne daje glasnu diplomatsku potporu u vezi Ukrajine niti pruža vrijednu vojnu pomoć.
Ako se sve te pogreške pobroje, rezultat je odluka s negativnim posljedicama za Rusiju, koja će se osjećati dugo nakon što Putin ode s političke i povijesne pozornice. Kako god rat završio, Rusija će biti slabija i manje utjecajna nego što bi bila da je odabrala drugačiji put, navodi u svojoj analizi za Foreign Policy Stephen M. Walt, kolumnist publikacacije i profesor međunarodnih odnosa u istraživačkom centru Belfer Sveučilišta Harvard.
No, ako bi, kako navodi autor, bili iskreni prema sebi - a biti nemilosrdno iskren ključno je u ratno vrijeme - trebali bismo priznati da je ruski predsjednik neke stvari ipak napravio kako treba. Niti jedna od tih stvari ne opravdava njegovu odluku da započne rat ili način na koji ga je Rusija vodila i još uvijek vodi, već samo identificiraju aspekte sukoba u kojima su se njegove prosudbe do sada potvrdile. Ignorirati te elemente značilo bi činiti iste pogreške kao i on - podcijeniti protivnika i pogrešno tumačiti ključne elemente situacije.
U čemu je sve bio u pravu
Administracija američkog predsjednika Joea Bidena nadala se da će prijetnja "sankcijama bez presedana" odvratiti Putina od invazije, a potom su se nadali da će nametanje tih sankcija ugušiti njegov ratni stroj, izazvati nezadovoljstvo naroda i prisiliti ga da promijeni smjer politike. Putin je započeo rat uvjeren da Rusija može izdržati bilo kakve sankcije koje bi joj Zapad mogao nametnuti, a to se do sada i dokazalo. Još uvijek ima dovoljno potreba za ruskim sirovinama, uključujući i energente, kako bi se gospodarstvo zemlje nastavilo održavati uz tek blagi pad BDP-a. Doduše, dugoročne posljedice po Rusiju mogle bi biti puno teže, no Putin je bio u pravu kad je pretpostavio da same sankcije još dugo vremena neće biti ono što će odrediti ishod sukoba.
Također, kako se navodi, Putin je ispravno procijenio da će ruski narod tolerirati visoke troškove i da vojni neuspjesi neće dovesti do njegovog svrgavanja s vlasti. Možda jest započeo rat nadajući se da će on biti brz i jeftin, ali njegova odluka da i nakon početnih neuspjeha ide dalje u istom smjeru - te čak da mobilizira rezerviste i nastavi borbu - odražavala je njegovo uvjerenje da će se većina ruskog naroda složiti s njegovom odlukom i da može suzbiti svako neslaganje koja bi se pojavilo.
Mobilizacija dodatnih vojnika prema standardima zapadnog promatrača mogla bi se činiti kaotičnom, no Moskva je uspjela zadržati velike snage na terenu unatoč golemim gubicima i bez ugrožavanja Putinove moći. To bi se, dakako, navodi autor, moglo promijeniti, ali do sada se pokazalo da je bio u pravu i po ovom pitanju.
Kao treću stvar u kojoj je ruski predsjednik bio u pravu, Walt navodi kako je Putin shvatio da će druge države slijediti svoje interese te da on neće biti univerzalno osuđen zbog svojih postupaka. Europa, SAD i još neki akteri su oštro i snažno reagirali na to, no ključne zemlje globalnog juga i neke druge važne i utjecajne države, poput Saudijske Arabije i Izraela, nisu. Rat svakako nije pomogao globalnom imidžu Rusije - kao što su to i pokazali brojni glasovi koji su osudili ruski rat u Općoj skupštini UN-a - ali je opipljivije, značajnije protivljenje ipak bilo ograničeno na tek dio svjetskih nacija.
A kao najvažnije, Putin je shvatio da je sudbina Ukrajine važnija Rusiji nego Zapadu. Autor napominje da, naravno, Rusiji to nipošto nije važnije nego Ukrajincima, koji trpe goleme žrtve dok brane svoju zemlju, ali ističe da Putin ima prednost u odnosu na glavne pristaše Ukrajine kada je u pitanju spremnost da se snose troškovi i riskira. Tu prednost, kako se navodi, ima ne zato što su zapadni čelnici slabi, malodušni ili plašljivi, već zato što je političko svrstavanje neke velike zemlje u ruskom susjedstvu uvijek bilo važnije za Moskvu nego što bi bilo važno ljudima koji su daleko od tih područja, a posebno pojedincima koji žive u bogatoj i sigurnoj zemlji s druge strane Atlantskog oceana.
Ova temeljna asimetrija interesa i motivacije je razlog zašto su Sjedinjene Države, Njemačka i veliki dio članica NATO-a tako pažljivo podešavale svoje odgovore i zašto je američki predsjednik Joe Biden od samog početka isključio mogućnost slanja američkih snaga. Shvatio je - ispravno, kako navodi autor - da bi Putin mogao pomisliti da je sudbina Ukrajine vrijedna slanja nekoliko stotina tisuća vojnika da se bore i možda poginu, ali Amerikanci ne bi i ne bi se osjećali isto kad je u pitanju slanje svojih sinova i kćeri da se suprotstave Rusima.
Tijek 21. stoljeća ovisi o drugim stvarima, ne Ukrajini
Možda bi se isplatilo poslati milijarde dolara pomoći Ukrajincima da obrane svoju zemlju, ali taj cilj nije bio dovoljno važan SAD-u da izlože vlastite vojnike opasnosti ili da izazovu značajni rizik nuklearnog rata. S obzirom na ovu asimetriju motivacije, SAD pokušavaju zaustaviti Rusiju bez izravnog uplitanja vlastitih oružanih snaga. Još se ne zna, ističe autor, hoće li ovaj pristup funkcionirati i dati željeni rezultat.
Ova situacija također objašnjava zašto su se Ukrajinci - i njihovi najglasniji pristaše na Zapadu - silno trudili povezati sudbinu svoje zemlje s mnoštvom u biti s tim nepovezanih pitanja. Njihove poruke su da bi ruska kontrola nad Krimom ili bilo kojim dijelom Donbasa bila smrtonosni udarac "međunarodnom poretku temeljenom na pravilima", poziv Kini da zauzme Tajvan, blagodat za autokrate diljem svijeta, katastrofalan neuspjeh demokracije i signal da je nuklearna ucjena laka i da bi Putin to mogao iskoristiti na način da njegova vojska maršira preko cijele Europe sve do La Manchea. Tvrdolinijaši na Zapadu također iznose ovakve argumente kako bi se javnosti sudbina Ukrajine učinila jednako važnom kao što je Rusiji, ali takve taktike zastrašivanja ne ‘drže vodu‘ čak ni pri površnijem istraživanju.
Naime, budući tijek 21. stoljeća, napominje autor, neće biti određen time hoće li Kijev ili Moskva na kraju kontrolirati teritorije oko kojih se trenutačno bore, već time koje zemlje kontroliraju ključne tehnologije, zatim klimatskim promjenama i političkim razvojem na mnogim drugim područjima.
Prepoznavanje ove asimetrije također objašnjava zašto nuklearne prijetnje imaju samo ograničenu korist i zašto su strahovi od nuklearne ucjene neutemeljeni. Budući da je nuklearni sukob tako zastrašujuća perspektiva, pregovaranje u sjeni nuklearnog oružja postaje "natjecanje u preuzimanju rizika" - nitko ne želi upotrijebiti nikakvo jedno nuklearno oružje, ali strana kojoj je više stalo do određenog pitanja bit će spremna izložiti se većem riziku, pogotovo ako su u pitanju vitalni interesi.
Iz tog razloga, smatra Walt, ne možemo u potpunosti odbaciti mogućnost da bi Rusija upotrijebila nuklearno oružje ako bi doživjela katastrofalan poraz, a ta spoznaja postavlja ograničenja kada je u pitanju to koliko daleko bi Zapad trebao ići. Također, ne zato što su zapadni vođe slabi ili kukavice, već zato što su razumni i razboriti.
Na pitanje znači li to da se SAD i Zapad povlače pred ‘nuklearnom ucjenom‘ te bi li Putin mogao iskoristiti takve prijetnje kako bi si priskrbio dodatne ustupke po nekom drugom pitanju, autor odgovara niječno, navodeći kako nas asimetrija motivacije vodi dalje od onoga kuda bi Putin pokušao ići. Kad bi Rusija pokušala natjerati druge na ustupke u pitanjima u kojima su uključeni njihovi vitalni interesi, njezini zahtjevi bili ignorirani. "Zamislite da Putin nazove Bidena i kaže da bi mogao izvesti nuklearni napad ako Sjedinjene Države odbiju predati Aljasku Rusiji. Biden bi se nasmijao i rekao mu da se javi kad se otrijezni", opisuje slikovito Walt.
Suparničke prisiljavajuće nuklearne prijetnje malo su ili nimalo vjerodostojne kada je potrebna ravnoteža odlučnosti, a vrijedi se prisjetiti da ni Sjedinjene Države ni Sovjetski Savez tijekom ‘Hladnog rata‘ nikada nisu ušle u situaciju nekakve uspješne nuklearne ucjene - čak niti protiv država koje nisu posjedovale nuklearno oružje - unatoč golemim arsenalima kojima su raspolagale.
Svatko bi činio što sada čine Ukrajinci
No, postoji jedan način na koji bi se ova situacija u odnosu na netom navedeno mogla promijeniti, a to nije utješna pomisao. Naime, što je više pomoći, oružja, obavještajnih podataka i diplomatske potpore koju Sjedinjene Države i NATO pružaju Ukrajini, to ugled tih držana i organizacija postaje više vezan za ishod. To je jedan od razloga zašto ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski i Ukrajinci i dalje zahtijevaju sve sofisticiranije oblike potpore - njima je u interesu da Zapad što tješnje vežu za svoju sudbinu. Usput, nitko ih ne bi ni najmanje trebao kriviti za to jer to bi svatko učinio da je na njihovom mjestu.
Iako se posljedice po reputaciju često preuveličavaju, brige oko takvih čimbenika mogu voditi nastavku rata čak i kada vitalni materijalni interesi više uopće nisu u pitanju. Godine 1969. Henry Kissinger je shvatio da Vijetnam nema stratešku vrijednost za SAD te da ondje ne postoji put do vjerojatne pobjede. Ipak, inzistirao je na tome da "predanost 500.000 Amerikanaca potvrđuje pitanje važnosti Vijetnama. Jer ono što je sada na stvari jest povjerenje u američka obećanja".
Na temelju tog uvjerenja, on i predsjednik Richard Nixon nastavili su s vođenjem rata još četiri godine, u uzaludnoj potrazi za "časnim mirom". Ista se lekcija može primijeniti na slanje tenkova Abrams ili borbenih zrakoplova F-16 u Ukrajinu - što više naoružanja SAD izruči, postaje predaniji. No, kada obje strane zaključe da njihovi vitalni interesi zahtijevaju nanošenje odlučnog poraza protivniku, okončanje ratova postaje teže, a eskalacija vjerojatnija.
Walt na kraju napominje i zaključuje da ničim od navedenog ne želi sugerirati da je Putin bio u pravu što je započeo rat ili da je NATO u krivu što pomaže Ukrajini već da Putin nije u svemu pogriješio, a detektiranje čimbenika po pitanju kojih je bio u pravu trebalo bi oblikovati način na koji će Ukrajina i njezini pristaše i partneri postupati u nadolazećim mjesecima.