Kada se zimus “zagužvalo” na Bliskom istoku, u Kremlju su zadovoljno trljali ruke, smatrajući da je došlo njihovih pet minuta u petoj godini rata protiv Ukrajine. No, rat u Perzijskom zaljevu došao je i prošao, a rezultati su za Vladimira Putina na kraju, blago rečeno, dosta nepovoljni. Prvo, nadao se da će profitirati na enormnom rastu cijena nafte, ali na kraju ni Kina, a pogotovo Europa, nisu povećale svoj uvoz nafte iz Rusije. Mislili su da će zbog rata SAD-a i Izraela s Iranom Donald Trump posve zaboraviti na Ukrajinu i da će isporuka oružja Kijevu pasti te da će Bruxelles u strahu od onoga što se događa na Bliskom istoku “pustiti Zelenskog niz vodu”, kako su najavljivali režimski trbuhozborci. No, dogodio se određeni obrat.
Rusija je, prema svim dostupnim podacima (pa i onima koje navode ruski prorežimski vojni blogeri), upravo u ovih šest mjeseci 2026. godine izgubila više osvojenih područja nego li ih je okupirala. Nisu to neki brojevi i teritoriji od kojih boli glava, ali prvi put u zadnje dvije godine Ukrajinci su na terenu uspjeli ostvariti neke pomake – vraćeno je oko 600 do 700 kvadratnih kilometara. Recimo, u cijeloj 2025. Rusi su uspjeli zauzeti područje od oko 4,5 tisuće kvadrata (nešto veći teritorij nego Istra), ali su s druge strane doživjeli nešto što im se nije dogodilo od početka rata – Ukrajinci su svojim dronovima počeli gađati duboko unutar ruskog teritorija, onesposobili su glavne luke na Baltiku i Crnom moru, uništili značajne rafinerije i naftna skladišta, a izvršeni su efektniji (pogotovo s psihološke strane) napadi na Sankt Peterburg (i to kada je Putin ondje okupljao strane delegacije na međunarodni ekonomski forum, svoj “džepni Davos”) te na Moskvu, što je prouzročilo velike nestašice benzina, ali i pokazalo da je i “moskovska utvrda” ranjiva i da je rat pokucao na vrata grada koji je svo ovo vrijeme živio kao Seinfeldov “bubble boy”, bez dodira s ratnim zbivanjima, čak do te mjere da su najavili podizanje kaznenih prijava protiv onih koji po društvenim mrežama objavljuju snimke “crnog dima nad Moskvom”. Neovisni ruski mediji javljaju o opsadnom stanju u gradu Penzi, oko 700 km od Moskve, gdje policija i vojska kupe muškarce na ulici i radnom mjestu i uručuju mobilizacijske pozive, a zabilježeni su, navodno, i sukobi, a žene su izašle na ulice da bi štitile privedene muškarce.
Iako je možda prerano o tome govoriti, legitimno je pitanje je li nakon 2023. godine došlo do preokreta u ratu i poziciji ne samo Ukrajine, nego i SAD-a, odnosno Donalda Trumpa? Naime, na nedavnom summitu G7 upravo je to najavio francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji je u dobro izrežiranoj predstavi utjecao na Trumpa, koji je, prema riječima francuskog čelnika, više nije “uvjeren da Rusija dobiva rat”, odnosno da ga Ukrajina gubi. Uz to, navodno su Ukrajinci uspjeli, uz pomoć Bruxellesa, nametnuti svoj narativ – “Rusima se ne smije vjerovati i Ukrajina neće izgubiti”. Osim toga, pokazalo se da je Ukrajina izdržala bezočne ruske zimske napade na njihovu komunalnu i toplinsku infrastrukturu, da su razvili dovoljno jaku vlastitu vojnu proizvodnju, pogotovo dronova koji trenutačno rade pravi dar-mar po Rusiji, a ne samo da u Kremlju nisu uspjeli pokolebati EU u svojoj podršci Kijevu. No, svakako ne treba trčati pred rudo i misliti da će se stvari samo tako riješiti.
No, iz novih ruskih režimskih analiza posve je jasno da su svjesni da ne mogu “sami” pobijediti Ukrajinu i da im za to treba pomoć Trumpa. To se dobro vidi iz onoga što govore ratnohuškački političari, ali i iz ponašanja Putina.
Doduše, u Moskvi su čak sigurni da se Trump neće dati navući na “europsku zamku” i u sporazumu s Iranom iščitavaju da bi on mogao postupiti s Ukrajinom na isti način, odnosno s Volodimirom Zelenskim kao s Benjaminom Netanyahuom. Prorežimska analitičarka Viktorija Nikiforova na RIA Novosti zato uspoređuje da je EU sada u istoj poziciji kao Izrael – “Američki predsjednik sada je u otprilike istoj situaciji u kojoj je bio prije napada na Iran. Tada ga je Netanyahu uvukao u sukob, obećavajući brzu pobjedu. Sada Europa igra ulogu Izraela – doslovno prisilno uvlači Trumpa u antirusku eskalaciju, obećavajući isto”, ističe Nikiforova. Prema njoj, “europske elite” ne žele samo nanijeti strateški poraz Rusiji, već nastoje uvući Washington u dugotrajnu, iscrpljujuću vojnu borbu i postupno ga osiromašiti, iscrpljujući ga i dovodeći do unutarnje krize.
Nikiforova navodi da, ukoliko se Trump “odupre njihovu pritisku”, prisilit će Ukrajinu na mir. Pod “mir” ona, naravno, podrazumijeva samo jedno – kapitulaciju, kako u Moskvi jedino i vide tzv. “mirovni sporazum”. “To znači da je potpisivanjem mirovnog sporazuma s Iranom američki predsjednik osigurao dogovor za cijelu kijevsku huntu. Vrijeme je da se spakiraju i odu”, uvjerena je Nikiforova, koja zapravo prenosi stavove kremaljske ratne elite. Ovo pokazuje da unatoč svemu Putin i dalje igra isključivo na ratnu kartu i da ni ne pomišlja na pregovore, mir ili okončanje rata prije nego se na Majdanu zavijori ruska zastava, ali je evidentno da su u Moskvi svjesni da se to više bez izravne “pomoći” Donalda Trumpa ne može dogoditi. Ovo je eklatantno priznanje Putina da mu jedino Trump može omogućiti ostvarenje njegovih imperijalno-osvajačkih ciljeva.
Ukrajinski portal gordon.ua te londonski Economist navode da se na G7 raspravljalo o prijedlogu da dođe do obustave vatre u dvije etape – prvo, da se to ostvari duž cijele linije fronte, koja je duga više od tisuću km, drugo, da se napravi “tamponska zona” širine 50–70 km, da bi se onda u trećoj fazi počelo pregovarati. To su, dakle, dva preduvjeta za početak pregovora, mada je u to, iz dosadašnjeg iskustva, teško povjerovati. Još će se tu ratovati. Putin i dalje inzistira na tome da se Ukrajina povuče s područja Donbasa koje još kontrolira te da prestanu ne samo napadi na Krim, nego da ga “prizna” ruskim teritorijem. U svakom slučaju, jasno je da Putin ne odustaje od svojih ciljeva zbog kojih je počeo rat – rusifikacije Ukrajine, koliko god to u ovom trenutku izgledalo potpuno iluzorno. S druge strane, prema nekim obavještajnim izvorima, koje navode i gordon.ua i Economist, Rusija se ponovno sprema za “zimsku kampanju” udara po toplinskoj mreži Ukrajine da slomi duh i otpor, a prema nekima Putin šalje signale Trumpu da ga ponovno “vrati na svoju stranu”, i to tako da mu pomogne oko “međuizbora” u studenome za Zastupnički dom, Senat i za 36 guvernera. Putin bi, navodno, “omogućio” da Trump pred izbore ostvari neki pozitivni pomak “oko Ukrajine”, koji bi imao utjecaj na izborno raspoloženje u SAD-u, ali uz ustupke Putinu. Naime, kako sada stvari stoje, Trump, odnosno republikanci, na tim bi izborima mogli doživjeti potpuni potop, koji bi onda i samom Trumpu “vezao ruke”. U Kremlju na to računaju, jer jasno je da bilo kakav pomak oko mira ili zaustavljanja rata u Ukrajini ovisi isključivo o Putinu. On je taj koji odlučuje o ratu, a gotovo svi analitičari slažu se da Putin ne namjerava okončati rat, jer bez njega on više ne zna funkcionirati.
