U sjeni velikog obrata na ukrajinskoj bojišnici ponovno su se obnovili sukobi na vječno nemirnoj azerbajdžansko-armenskoj granici.
U kasnim noćnim satima 13. rujna došlo je do ozbiljnog "prepucavanja" uz granicu koje je u samo nekoliko sati odnijelo s obje strane, prema podacima koje javljaju Baku i Erevan, gotovo stotinu života. Nakon višesatnog sukoba, u ranim jutarnjim satima, oko 8 po lokalnom vremenu, dogovoreno je primirje i obustava neprijateljstava uz, kako pišu ruske agencije, posredovanje Moskve.
Erevan je optužio da je Azerbajdžan "ni s čim izazvan" napao Armeniju i dijelove Nagornog Karabaha koji se još nalaze pod kontrolom Armenije, odnosno gdje još egzistira vlast nekadašnje armenske paradržavne tvorevine i raspoređene su ruske mirotvorne trupe. S druge strane, iz Bakua opovrgavaju te navode i kažu da se radi o "odgovoru na armenske provokacije".
Prema njihovim tvrdnjama, Armenci su minirali komunikacije i ceste kojima Azerbajdžan opskrbljuje svoje snage u spornom području na granici dviju država. U svakom slučaju, ovo je već drugo ozbiljnije narušavanje dogovora iz studenoga 2020. godine kada su, uz posredovanje Moskve, Armenija i Azerbajdžan potpisali "mirovni sporazum" oko Nagornog Karabaha. Naime, proljetos je već došlo do međusobnog puškaranja.
Ovo je već drugi put od početka ruske agresije na Ukrajinu da se zakuhava na krajnjem jugu Kavkaza. Ne može se izbjeći dojam da svaka nova napetost koristi i ima veze s onim što se događa u Ukrajini, odnosno s jačanjem ruskih problema na tom bojištu eskaliraju i sukobi na Kavkazu, te da i jedna i druga strana, a u prvom redu Azerbajdžan, želi iskoristiti "muke po Putinu" kroz koje prolazi da definitivno riješi problem Karabaha i cijelu tu regiju, koju je Armenija u 90-im godinama 20. stoljeća zauzela i očistila, stavi pod svoju kontrolu.
Džepna verzija NATO-a
Armenija je odmah zatražila rusku vojnu pomoć i angažiranje Organizacije dogovora o kolektivnoj sigurnosti (ODBK), ruske "džepne" verzije NATO-a sastavljene od nekoliko zemlja bivšeg SSSR-a. Naime, prema Statutu, napad na jednu zemlju članicu smatra se napadom na sve članice. Azerbajdžan nije dio tog ruskog vojnog pakta.
Armenski premijer Nikol Pašinjan, koji je suočen sa stalnim prosvjedima i zahtjevima za ostavku, odmah je nazvao Putina, ali je razgovarao i s francuskim šefom države Emmanuelom Macronom te američkim državnim tajnikom Antonyjem Blinkenom.
Mnogi smatraju da i on pretpostavlja da od Rusije više ne može očekivati veliki angažman pa ga traži na drugim stranama. Uz Azerbajdžan stoji Turska koja mu pomaže vojno i diplomatski, šalje oružje i svoje vojne savjetnike, iako Rusija smatra da je ta regija još uvijek njezina interesna sfera i leno koja ona mora nadzirati.
Bez obzira na to, Turska je saveznik Azerbajdžana, a Rusija pomaže Armeniji koju je 2020. godine spasila od potpunog vojnog, ali i političkog kraha. Turska je ušla i ukotvila se u regiji koju Rusija smatra svojom, no sve joj je teže tu igrati glavnu ulogu zbog sve većih problema koje ima u Ukrajini, ali i na globalnoj sceni.
Iako Moskva smatra Ankaru svojim saveznikom i partnerom, jer joj nisu uveli sankcije i angažirali su se oko deblokade izvoza žita, Turska očito ima svoje planove u vezi s južnim Kavkazom, koji se neće poklopiti i svidjeti Vladimiru Putinu.