Geostrateška promjena na Bliskom istoku, konkretno u Siriji, ispala je, kako je ranije pisao Jutarnji list, nepovoljna za Rusiju. Međutim, u geostrateškim igrama nekada dobivate, a nekada nešto malo i izgubite. Rusija, koja od 2010-ih aktivno radi na globalnom osnaživanju i širenju svojeg utjecaja, poput ostalih velesila usmjerava svoje interese prema već spomenutom Bliskom istoku, ali i Africi.
Nakon što je Afrika ispala iz njezina fokusa i dosega krajem Hladnog rata i padom socijalističkih sustava koje je Sovjetski Savez vojno, politički i ekonomski podupirao, zadnjih godina možemo vidjeti aktivniji trend širenja utjecaja na crnom kontinentu, baš poput njezinih zapadnih kolega. Interesi su prije svega, dakako, vojno-politički; pronalaženje političkih partnera i saveznika u zamjenu za prodaju oružja, vojne opreme i vojno-političke zaštite putem privatnih vojnih tvrtki i ekspedicijskih snaga Afričkog korpusa. Na njih se nadovezuje onaj možda najzanimljiviji aspekt ove suradnje, a to je ekonomska suradnja Rusije s afričkim zemljama koja uključuje eksploataciju nafte, rudnih bogatstava i minerala, ali i tržište za izvoz svojih proizvoda.
U tom kontekstu, pristup pomorskim lukama za Rusiju je od nemjerljive važnosti. Gubitak Tartusa, na primjer, za Rusiju predstavlja gubitak njezina jedinog uporišta na Mediteranu i prvenstveno produljenje logističko-opskrbnih pravaca u smjeru Afrike za podršku pomorskim i kopnenim operacijama u regiji. Zbog toga Rusija već godinama radi na stvaranju dodatnih lučkih uporišta na Mediteranu i u Africi kako bi podržala i širila svoje interese i imala pristaništa za svoje brodovlje. I u konačnici, fleksibilno se prilagodila novonastalim situacijama. Dvije su poglavito dobre varijante za Rusiju – Libija i Sudan.
Naime, ove zemlje su prijateljski nastrojene prema Rusiji i već imaju ustrojenu dugogodišnju suradnju, pretežito u vojno-političkoj domeni. U istočnoj Libiji Rusija politički podržava njezina vođu, generala Khalifu Haftara, ali i vojno putem privatnih vojnih tvrtki, pretežito grupe Wagner, s kojim su i išli u ofenzivu na Tripoli tijekom 2019. i 2020. godine. Sam general Haftar godinama je čest gost u Moskvi, u koju odlazi radi političkih konzultacija ili organiziranja vojne podrške.
Nastojanja u Libiji i sporazum sa Sudanom
Ako se Rusija uspije trajno učvrstiti u Libiji, to bi moglo temeljito promijeniti ravnotežu snaga u Sredozemlju, budući da bi Moskva tada imala mogućnost nadzora nad središnjim dijelovima Sredozemnog mora te južnim regijama Italije i Francuske. Ruski politolog Sergej Markov ističe: „Tobruk se, kako se kaže, mora uzeti – jer osim iznimno povoljnog položaja, pruža i potencijalnu kontrolu nad naftom i terminalima. Haftar, uostalom, već nadzire trećinu Libije najbogatiju resursima, uključujući Bengazi.“
Prisutnost u Tobruku, smatra Markov, omogućila bi Rusiji ne samo da prati sav promet i aktivnosti u južnim dijelovima NATO-a i Europske unije, nego bi joj osigurala i gotovo potpuno spremnu bazu za brodove i zrakoplove. „Problem je što je Haftar već u poznim godinama – ima 79. S dolaskom novog lidera mogli bismo se suočiti s određenim teškoćama“, upozorava Markov. Istodobno, Libija bi mogla postati odskočna daska za širenje ruskog utjecaja u regiji Sahela. Rusija već ima snažnu poziciju u Nigeru, Maliju i Burkini Faso, a sljedeći bi mogli biti Čad i druge zemlje uz rub regije.
Ovaj primjer jasno pokazuje stratešku važnost uspostave nove vojne baze i uporišta u Libiji za rusku vanjsku politiku i interese. Danas sve ostale strane baze u Libiji – turske u Abu Sitti i Homsu, britanska i talijanska u Misrati te američka u zračnoj luci Mitiga – po mogućnostima zaostaju za Tobrukom. Tobruk ima brojne strateške prednosti: dubina mora doseže i do 20 metara, što omogućuje pristup ne samo razaračima nego i krstaricama.
Ondje se već nalazi i funkcionalna zrakoplovna baza. No, najvažnije je to što u Tobruku pristaju naftni tankeri nosivosti do 150.000 tona, a upravo je tamo i krajnja točka naftovoda koji povezuje najveća naftna nalazišta u regiji Serir, na jugu zemlje, s obalom Sredozemnog mora. Za zapadne interese, Tobruk predstavlja iznimno osjetljivu točku. Prije petnaestak godina Moskva je od Moamera Gadafija tražila pristup toj luci, no on je tada pristao primiti ruske vojne snage samo u Bengaziju. Sada je situacija drukčija i ide u korist Rusije, jedino ako Zapad nečime ne pritisne ili ne da bolju protuponudu generalu Haftaru.
Sredozemlje igra ključnu ulogu kao važan inkubator u ruskim nastojanjima da projicira svoju pomorsku moć prema Bliskom istoku i Indijskom oceanu. Time ruski prodor prema toplijim morima Indijskog oceana postaje znatno lakši. Primjerice, istočno Sredozemlje sa Sirijom i sada već bivšim Tartusom pružilo je ruskoj mornarici priliku, osobito u odnosu na Sjedinjene Američke Države, da pokaže svoje operativne sposobnosti i osigura stalnu prisutnost na tom prostoru, od Libije do (danas znatno manje) Sirije, preko Egipta.
S druge strane Afrike Rusija ima još jedan bolji dobitak. Radi se o izgradnji vlastite vojne baze i luke u Sudanu, s kojim je u prijateljskim odnosima. Ranije ove godine, u veljači, Rusija je postigla sporazum sa Sudanom o izgradnji pomorske baze na obali Crvenog mora. Sporazum je potpisan, a njegova je ratifikacija zasad još u procesu. Da se radi o nečemu konkretnom, potvrđuje sudanski ministar vanjskih poslova Ali Youssef, koji je nakon sastanka sa svojim ruskim kolegom Sergejem Lavrovom u Moskvi, na brifingu za novinare izjavio: „Sudan i Rusija postigli su dogovor o sporazumu u vezi s ruskom pomorskom bazom. Stvar je vrlo jednostavna... Dogovorili smo se o svemu“, rekao je. Iz ove izjave vidi se da se sudanski projekt za Rusiju puno brže kreće i konkretizira u usporedbi s libijskim procesom i Tobrukom.
Ruski plan učvršćivanja u Crvenom moru i Indijskom oceanu odražava šire geopolitičke interese Moskve u Africi i na Bliskom istoku. Prema nekim ruskim komentatorima, otvaranje ove baze označava „povratak Rusije na svjetske oceane“ i omogućuje izbjegavanje dugih tranzitnih putovanja za brodove ruske Sjeverne i Baltičke flote. Ruska prisutnost uz jednu od najprometnijih pomorskih ruta na svijetu omogućuje Moskvi da se predstavi kao pomorska sila ravnopravna ostalim svjetskim mornaričkim silama koje već imaju pristup regiji.
Također, to joj omogućuje da štiti svoje energetske interese u regiji i da pozornije prati sukob u Jemenu, u kojem se sukobljavaju Saudijska Arabija i Iran. Dugoročno gledano, Rusija bi se mogla pokušati nametnuti kao posrednik u tom sukobu i proširiti svoje prisustvo u Jemenu, koji je strateška točka za nadzor nad tjesnacem Bab el-Mandeb i Adenskim zaljevom.
Poruka Turskoj
Takva bi baza također omogućila ruskim ratnim brodovima da prate iranske tankere oko Arapskog poluotoka, kao što to čine u Sredozemlju od listopada prošle godine, dodatno učvršćujući rusku ulogu u regiji. Uz lučku infrastrukturu, ruski su mediji pisali i o mogućem postavljanju obavještajnih sustava, potencijalno i sustava za elektroničko ometanje i elektroničko ratovanje, kao i protuzračnih sustava o kojima se već ranije govorilo. Slične su opaske ruski vojni analitičari iznijeli i u kontekstu Libije.
No, Rusija nije jedina sila koja želi učvrstiti svoju prisutnost u ovom dijelu Afrike. Prisutne su i zemlje arapske koalicije (Saudijska Arabija, Egipat i Ujedinjeni Arapski Emirati), dok azijske sile poput Kine i Japana redovito patroliraju tim područjem. Nekoliko zemalja, poput Sjedinjenih Američkih Država i Francuske, već ima baze u regiji, dok druge (poput Turske i Etiopije) pokušavaju uspostaviti svoje.
U tom kontekstu i Rusija nastoji odigrati vodeću ulogu. Uspostava baze u Sudanu predstavlja jasnu poruku ponajprije Turskoj, koja je za vrijeme režima Omara al-Bashira intenzivirala svoje pokušaje da u regiji uspostavi vojne baze i nametne se kao regionalna sila, suprotstavljena ruskom utjecaju i interesima. Uzimajući u obzir trenutačno pogoršane odnose Rusije s Azerbajdžanom, kao i turske ambicije da Kavkaz uključi u svoju sferu utjecaja, rusku ulogu u Sudanu – ali i u Libiji – može se sagledati u širem kontekstu višestoljetnog geopolitičkog nadmetanja Rusije i Turske, koje traje još od prvih Rusko-osmanskih ratova 1568. godine. Time ova regija danas ponovno postaje poprište složenog i intenzivnog nadmetanja regionalnih i globalnih sila.
Obnova globalne moći
Ruska nastojanja da učvrsti svoju vojnu i političku prisutnost u Sredozemlju i na Crvenom moru dio su dugoročnog geostrateškog projekta obnove globalne moći. Uspostavom vojnih baza u Libiji i Sudanu, Rusija ne samo da nastoji osigurati logističku potporu za svoje operacije u Africi i na Bliskom istoku, već i ponovno zadobiti status pomorske sile sposobne djelovati izvan neposrednog postsovjetskog prostora. Tobruk i luka na Crvenom moru tako postaju ključne točke u ruskoj strategiji nadzora nad energetskim tokovima, pomorskim rutama i političkom ravnotežom u regijama koje su već zasićene prisutnošću drugih globalnih i regionalnih aktera.
Iako su ove ambicije utemeljene na stvarnim strateškim interesima, one nisu bez rizika: unutarnjopolitička nestabilnost partnerskih zemalja, konkurencija velikih sila te vlastita ograničenja u resursima i floti mogli bi otežati njihovu realizaciju. Ipak, ako Rusija uspije konsolidirati svoje pozicije u Libiji i Sudanu, može ostvariti znatan geopolitički dobitak – kako u vidu regionalnog utjecaja, tako i u širem globalnom pozicioniranju nasuprot Zapadu, Turskoj i Kini. Povijest Rusije kao kontinentalne sile koja teži izlazu na „topla mora“ dobiva time novu, suvremenu dimenziju.
Viktor Trumbetaš diplomirao je vojnu povijest i međunarodne odnose te magistrirao sigurnosne studije na Sveučilištu Lancaster u Velikoj Britaniji. Uz međunarodno iskustvo i znanje nekoliko stranih jezika, bavi se analizama geopolitičke i vojne tematike.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....