Prvo je postao Amerikanac, a onda se priključio ISIS-u - naslov je to teksta objavljenog prije nekoliko dana u američkom magazinu Atlantic, koji zajednički potpisuju novinari Seamus Hughes i Bennett Clifford May. Kada je FBI razotkrio mrežu bosanskih Amerikanaca koji su podržavali teroriste, također su otkrili Abdullaha Rama Pazaru, američkog građanina porijeklom iz Bosne i zapovjednika bataljuna u Siriji. Od djetinjstva obilježenog ratom u Bosni do neuspjele tranzicije u građanski život u Americi, Pazara je našao mrežu istomišljenika i prijatelja koji su podupirali njegov rastući fanatizam i, na kraju, njegov uspon u najuži vrh Islamske države u Siriji.
Sve je počelo tako da je američka vlada otkrila šestero bosanskih useljenika u Ameriku koji su slali novac, puške, noževe, vojnu opremu i ostale proizvode džihadistima u Siriji i Iraku preko posrednika u Bosni i Turskoj. Prema navodima američke vlade, ISIS-ovi borci imali su specifične zahtjeve - najčešće novac i vojnu opremu, no također i pakiranja instant kakaa Swiss Miss, što je, pišu autori, bio neočekivan izljev nostalgije za komforom njihovih prijašnjih domova.
Ramo Pazara rođen je 1976. godine u Bosni i Hercegovini, u muslimanskom selu Gomjenica, u predgrađu Teslića, industrijskog gradića u regiji s većinskim srpskim stanovništvom. Teslić Pazarinog djetinjstva bio je multietnička i multireligijska općina u kojoj su Muslimani poput njega miroljubivo živjeli zajedno sa Srbima i Hrvatima. Pazara je imao svega 16 godina kada se rat iz Hrvatske proširio i na Bosnu, a u travnju 1992. srpske paramilitarne skupine, poznatije kao Vojska Republike Srpske, zahtijevali su da muslimanski stanovnici Teslića predaju oružje. Neki su na to pristali, no većina je odbila, a u mjesecima koji su uslijedili, Vojska Republike Srpske počela je s etničkim čišćenjem Teslića i okolice, uključujući osnivanje logora za Hrvate i Muslimane, masovna silovanja i ubojstva, kao i bombardiranje muslimanskih sela oko Teslića.
Snajperist iz Orašja
Brojni izvještaji bosanskih medija ukazuju na to da je Pazara bio jedan od onih koji se priključio Vojsci Republike Srpske - o tome u veljači 2015. piše Slobodna Bosna, koja tvrdi da ima dokaze da je Pazara bio u njihovim jedinicama od 1993. do 1994. To je potvrdio i bosanski politički analitičar Dževad Galijašević, kojemu je to navodno potvrdio jedan službenik Vojske Republike Srpske.
Prema tim izvještajima, Pazara je pristupio Vojsci Republike Srpske u dobi od 17 godina, a zajedno sa svojim ocem borio se u općini Pelagićevo te na Majevici i u Bihaću. Na vrhuncu rata, 1994. godine, Pazara je bio snajperist stacioniran u Orašju, na hrvatsko-bosanskoj granici. Drugim riječima, budući džihadist svoju je karijeru počeo pomažući Srbima da ubijaju Muslimane.
Nakon završetka rata 1995. godine, ni otac ni sin Pazara nisu se mogli vratiti u Teslić te su odlučili emigrirati u SAD. O prvim godinama Pazarinog boravka u Americi ima vrlo malo podataka, no pretpostavlja se da je u Ameriku stigao krajem 90-ih. Na imigracijskim papirima nije naveo sudjelovanje u ratu, što je po zakonu obavezno, a smatra se da je to prešutio zato što bi mu u tom slučaju bosanska zajednica u Americi u potpunosti uskratila socijalnu podršku, a također se moglo dogoditi da mu sude za ratne zločine i deportiraju ga natrag u Bosnu. Američki novinari pretpostavljaju da je jednostavno odbio dati takve podatke, unatoč činjenici da je u pitanju kršenje imigracijskih pravila te da su detalji o njegovom ratnom djelovanju u Bosni bili tajna. U protivnom bi bio autsajder među bosanskom dijasporom u Americi, koja je najbrojnija u Detroitu, Utici u saveznoj državi New York, te u Saint Louisu u Missouriju, jer su upravo zbog ljudi poput njega morali bježati iz svoje zemlje.
Prva službena bilješka Pazarinog postojanja u Americi prijava je za vozačku dozvolu iz 2003. godine, koja kao njegovu adresu navodi gradić Warren u Michiganu. Godinu kasnije promijenio je adresu, jer je kupio kuću s tadašnjom suprugom, a vozačka dozvola unaprijeđena je u A klasu, što je potrebno da bi netko postao profesionalni vozač kamiona. S dozvolom u ruci, Pazara i njegova supruga otvorili su i špedicijsku tvrtku koju su vodili iz svoje kuće, imali su Kenworth kamion i najviše su se bavili dostavama i selidbama. Sve je izgledalo kao početak američkog sna, no tvrtka nije dobro poslovala, zarada je bila daleko od očekivane, a propast biznisa nakon samo tri godine označila je i kraj Pazarinog braka; supružnici su se rastali 2007. godine.
Sa samo tisuću dolara na računu i 10 tisuća dolara dugova, Pazara je proglasio bankrot u državi Michigan i pristao je na gubitak svoje imovine, uključujući spomenuti Kenworth i kuću u Warrenu. Pomagala ga je obitelj, koja se također doselila u Ameriku, a iako je od bankrota pa sve do 2011. bio prijavljen na adresi u okolici Detroita, najviše vremena provodio je u Utici gdje su živjeli njegovi roditelji i ostala rodbina, što potvrđuju i brojne fotografije s Facebooka.
Jedan od prijatelja koje je tamo stekao bio je i Nihad Rosić, porijeklom iz Velike Kladuše, koji je bio blizak prijatelj s Pazarinim bratom. Pazare i Rosićevi bili su kumovi, a Rosić je također bio vozač kamiona. Prema navodima Rosićeva odvjetnika, Rosić je oko 2011. napravio oštar zaokret u religijskom smislu, što se poklapa s vremenom kada je radikalan zaokret napravio i Pazara. On je do tada, opisuju novinari, izgledao kao prosječan američki bajker: visok, duge plave kose, uvijek na motoru i u crnoj odjeći, s puno većim šansama da završi u Sturgisu (popularno godišnje okupljanja motociklista u Južnoj Dakoti, op. a.), nego u Siriji.
I dok o Pazari iz tih godina nema puno podataka, Rosić je već tada imao podeblji dosje: 2011. uhićen je zbog napada na ženu koja je u rukama držala dijete, a 2012. odslužio je zatvorsku kaznu od godine dana nakon što je pretukao svoju ženu remenom i to pred očima svoje djece. Razlog je bio taj što je u kući pronašao bočicu parfema, koju je zamijenio za alkohol te je potpuno poludio na navodno kršenje islamskih pravila.
Krajem 2011. Pazara je preselio u St. Louis u potrazi za poslom i tada je počeo puštati bradu, a odijevao je samo tradicionalnu muslimansku odjeću. Na širem području St. Louisa dom je pronašlo više od 70 tisuća bosanskih muslimana, što ga čini najvećom bosanskom zajednicom izvan Europe. Većina od njih su ratne izbjeglice, ali dobro integrirane, no iako je Pazara živio među njima, nitko ga nije poznavao, pa čak ni lokalni imami. Jedini s kojima je prijateljevao u St. Louisu bila je obitelj Hodžić, čija je glava obitelji Ramiz Zijad bio jedan od veterana Armije Republike BiH koji se borio protiv Vojske Republike Srpske, te je čak i odlikovan Zlatnim ljiljanom, najvišim bosanskim vojnim priznanjem. Hodžić i njegova žena Sedina u Ameriku su stigli 1995., a kao i Pazare, i njihovi korijeni bili su u Tesliću. Hodžići sve do tada uopće nisu bili konzervativni muslimani, štoviše, susjedi su se često žalili na pijana roštiljanja u njihovom stražnjem vrtu, a Sedina Hodžić hidžab je počela nositi tek nekoliko mjeseci uoči svog uhićenja.
Šansa za iskupljenje
Ne može se sa sigurnošću tvrditi što je nagnalo Pazaru na radikalizaciju, no sigurno je da su ulogu igrali udaljenost od domovine, profesionalni porazi i razvod. Okretanje ka konzervativnoj religiji u razdoblju nakon osobnog gubitka čest je fenomen u literaturi o radikalizaciji, a ono što je poznato jest da je Pazara našao utočište na društvenim mrežama, točnije u online zajednici bosanskih salafista, koja mu je nudila šansu za uspjeh i iskupljenje.
17. svibnja 2013. Ramo Pazara postao je naturalizirani američki državljanin te je i službeno promijenio ime u Abdullah Ramo Pazara. Jedanaest dana nakon toga, preko Zagreba, Bosne i Istanbula otputovao je u Siriju, gdje je stigao u srpnju 2013. Pazara nije trebao putovati sam, već s Rosićem, no on je zbog već spomenutog obiteljskog nasilja završio u zatvoru.
Mlade ISIS-ove borce vjerojatno je zadivila Pazarina vojnička vještina, jer većina regrutiranih Amerikanaca koji se priključuju džihadističkim skupinama u Siriji i Iraku nemaju nikakvog iskustva u pravim bitkama; upravo ono po čemu se Pazara razlikovao od ostalih zapadnih regruta.
U međuvremenu, Ramiz i Sedina Hodžić u Americi su skupljali sredstava kako bi opskrbili Pazaru i ISIS, a s Pazarom su kontaktirali preko Facebooka, gdje je on često postavljao slike i video-klipove sebe u vojnim akcijama. Novac je do Hodžićevih prebacivan putem Westen Uniona ili PayPala, a njime su kupovane uniforme, vojničke čizme, puške i druga vojna oprema. Hodžićevi bi potom robu slali do posrednika u Tursku i Saudijsku Arabiju, koji su je dostavljali Pazari i ostalim bosanskim ratnicima.Među optuženima za prikupljanje novaca kojima se financirao ISIS bili su 34-godišnja Mediha Salkičević iz Schiller Parka u Illinoisu, zatim Jasminka Ramić, koja ja radila u školskoj kuhinji također u Illinoisu, te Armin Harčević iz St. Louisa. FBI-jevim istražiteljima trebalo je nekoliko mjeseci da povežu sve događaje i osobe iz postova na društvenim mrežama, te da prepiske prevedu s bosanskog na engleski. U veljači 2015. podignuta je optužnica protiv Nihada Rosića, Ramiza Hodžića, Sedine Unkić Hodžić, Medihe Salkičević, Jasminke Ramić i Armina Harčevića, a federalni agenti uhitili su svih šestero optuženih.
Istovremeno, u studenom 2015. džihadist Bilal Bosnić završio je u bosanskom zatvoru nakon što je otkriveno da je regrutirao mlade muškarce da se odu boriti u Siriju. Poput kakvog hodajućeg proroka, Bilal Bosnić putovao je Bosnom i europskom dijasporom te držao predavanja o islamu i njegovim temeljima. Uhićen je u operaciji Damask, a prema navodima svjedoka na suđenju, posebno se namjerio na lake mete za ISIS: problematične, mlade, bosanske imigrante u zapadnim zemljama. Sudski proces pokazao je da je Bosnić bio u kontaktu s najmanje 15 bosanskih boraca u Siriji i Iraku, uključujući i Pazaru.
Uspjeh u hijerarhiji
Pazarin uspjeh u ISIS-ovoj hijerarhiji objašnjava se i time što je bio blizak s dva Bosnićeva najuspješnija regruta: Mirzom Ganićem i Bajrom Ikanovićem. Mirza Ganić, poznat i kao Abu Shahid, ISIS-u se priključio dok je još bio u srednjoj školi i zahvaljujući svom znanju informatike bio je zadužen za održavanje pro-ISIS-ovih bosanskih foruma te je bio zvijezda među svojim suborcima. Ubijen je u Aleppu u rujnu 2014., u dobi od samo 19 godina. Ikanović je, s druge strane, već imao kriminalnu prošlost, u sarajevskom zatvoru odslužio je četiri godine kazne zbog prijetnji da će dići u zrak jednu zapadnu ambasadu. On se borio pod zapovjedništvom crvenobradog gruzijskog vođe Tarkhana Taymurazoviča Batirashvilija, poznatog i pod imenom Abu Omar al-Shishani, koji ga je imenovao zapovjednikom najvećeg ISIS-ova kampa za obuku u sjevernoj Siriji, u pograničnom gradu Azazu, gdje mu je na raspolaganju bila vila s bazenom, pored kojega su se on, Pazara i Ganić često slikali. Ikanović je ubijen u borbama u Iraku u ožujku 2016. godine.
Sam Pazara ubijen je 22. rujna 2014. godine u bitci kod Kobanija, o čemu su izvijestili i neki bosanski mediji. Imao je 38 godina. Iako su od njegove smrti prošle tri godine, u Americi se i dalje vode slučajevi koji uključuju bosansko-američku mrežu financiranja terorista.