Današnji i sutrašnji EU summit u Bruxellesu (European Council, 18. - 19. 12. 2025.) već se opisuje kao jedan od najvećih i najbitnijih u povijesti Unije zato što se odlučuje o smjeru europske politike prema ratu u Ukrajini, ulozi Europe u globalnoj geopolitičkoj pozornici…, a zapravo se radi o skupu na kojem trenutačno dominantna nomenklatura neuvjerljivih europskih lidera, pod dirigentskom palicom njemačkog kancelara, zapravo rasteže pojmove europskog „zajedništva“ i istinskih europskih „interesa“ do granice koje nas uvode u eru nove, velike i moćne Njemačke, države koju se mora slušati, bez obzira na to imaju li njezini lideri dobre ili loše ideje.
Zamisli njemačkih političara nisu Europi donijeli ništa dobro 1914. i 1939., a kancelar Friedrich Merz upravo uvjerava kolege da im se više isplati riskirati dugi, mučni i iscrpljujući konflikt s Rusijom, jer nam je, tobože, svaka druga zamisao osim njegove moralno potpuno neprihvatljiva. Imala je Unija dosad lijepe i velike summite, kao što je bio onaj veličanstven o uvođenju eura, pa i neke manje ugodne (Brexit, grčka kriza…), ali ništa nikad kao što je skup na kojem se, sasvim očigledno, pokušava progurati cijeli niz kontroverznih, rizičnih i teško provedivih akcija pod krinkom općeg zajedništva, i to kad svi redom postaju vrlo skeptični upravo prema „zajedništvu“, kao i posljedicama kvazi-zajedništva u produciranju rizika.
Nijemci pripremaju silno opasan i riskantan plan za Ukrajinu
Na dnevnom redu novog povijesnog summita EU strateški su prijedlozi koji sežu od financiranja Ukrajine i uporabe zamrznutih ruskih deviznih rezervi, preko sljedećeg višegodišnjeg proračuna EU, pa do sigurnosnih jamstava i migracijskih pitanja, ali najbolji primjer što to ovaj summit čini “povijesnim” jest Merzov autoritarno-totalitaristički nasrtaji na tržišnu instituciju Euroclear, što uporno pokušava proglasiti kao pobjedu „odlučnosti“ i „zajedništva“.
Hoće li Merz uspjeti u misiji permanentnog konflikta - vojnog, financijskog i ideološkog? Kako bi ubuduće mogli pod njemačkom palicom izgledati odnosi u nužno siromašnijoj Europi, ukoliko Merz postane Vođa? Prvo; mišljenje struke - pravnika, ekonomista, bankara, biznismena… tj. svih onih koje bi zapravo trebalo pitati o akciji Euroclear više neće vrijediti, što se kaže, pišljiva boba. To je, naime, postalo kristalno jasno nakon što je Merz šokantno odlučio ignorirati negativno mišljenje ključne europske institucije upravo za pitanje deviznih pričuva, Europsku središnju banku. Pa tko je u Europi struka da proturječi jednom njemačkom kancelaru kad je u važnoj ideološkoj akciji? Svi u mišje rupe?
Kakvo je to europsko opće jedinstvo u želji da se Rusima naudi otimanjem pričuva; sredstava dobro zaštićenih međunarodnim pravom; koje Merz proglašava na svakom koraku? Na nacionalnim razinama one koji pišu protiv loše, čak bizarne ideje rušenja vlastitog, zapadnog monetarnog poretka naziva se „rusofilima“ (što je otprilike kao biti ubačeni agent Gestapa na oslobođenom teritoriju) li ruskim „korisnim budalama“, a na razini EU uopće ne postoji jedinstvo oko blago rečeno kontroverznog pitanja. Kako stoji zapravo to odlučno „zajedništvo“?
U današnjoj raspravi o korištenju zamrznutih ruskih deviznih pričuva preko Eurocleara trebala bi se suočiti tri bloka. Tvrdi zagovornici rješenja - prije svega Njemačka i nordijske države (Danska, Švedska, Finska) - žele model financiranja Ukrajine koji simbolički i materijalno „naplaćuje” rat Moskvi. Njima se priklanjaju Poljska, baltičke države, Nizozemska i Irska, koje nipošto ne žele usporavati financiranje Kijeva.
Blizu su im, ali suzdržaniji južni pragmatičari; Španjolska i Portugal. Otvoreni protivnici lošoj ideji dolaze iz skupine država koje neposredno snose pravne i financijske rizike: Belgija (kao domaćin Eurocleara), zatim Italija, Malta, Bugarska, Slovačka i Mađarska, koje traže zaštitne mehanizme, alternativne modele ili eksplicitno odbijaju konfiskacijski pristup. Između ta dva pola stoje „računovodstveni trgovci”: Francuska koja ne blokira, ali traži diplomatsku amortizaciju; te niz manjih vlada koje kalkuliraju; podržat će Berlin, ali samo uz dio ustupaka (jamstva, zajednička odgovornost, ograničavanje trajanja mehanizma). Rezultat: EU je podijeljena, „jedinstvo“ se kupuje koncesijama ili zavrtanjem ruke, a logika odluke više nalikuje urušavanju kontrole zajedničkih rizika nego bilo kakvoj zajedničkoj strategiji. Hm.
Ključna debata summita fokusira se na temu koja dosad nikada nije bila na dnevnom redu, niti je trebala ikad biti stavljena na dnevni red jer je – protivna EU interesima: kako rasporediti i potencijalno upotrijebiti 210 milijardi eura zamrznutih ruskih sredstava, većinom u bankovnoj infrastrukturi Euroclear u Belgiji, za financiranje Ukrajine kroz tzv. “reparacijski zajam” od 90 milijardi eura.
Ugledna agencija Fitch stavila je Euroclear upravo na negativni nadzor, ukazujući na moguće likvidnosne i pravne rizike zbog planiranih poteza EU oko ruskih deviznih rezervi. Radi se o sramotno zakašnjelom potezu agencije, koja je zapravo trebala ozbiljno raspraviti rejtinge cijelog niza članica EU (a ne samo potencijalni kolaps Eurocleara) jer je jasno da su im fiskalne osnove otprilike kao zagrebačke zgrade građene 30-ih nakon potresa, a vuku potez koji drastično svima diže rizike.
EU upravo po diktatu novog gorljivog njemačkog kancelara pokušava primijeniti financijsko-sankcijsko “nuklearno oružje” koristeći zamrznute devizne pričuve protiv Moskve kao mehanizam pritiska, ali bez, izgleda, ikakvog razumijevanja da ovo samo po sebi može rezultirati kontraefektima koji su jednako ili čak više destruktivni za EU same. Moskva plan, naravno, smatra ilegalnim (što i jest), tj. krađom suverene imovine te je već podnijela tužbu protiv Eurocleara tražeći 195–200 milijardi eura odštete zbog blokade pristupa tim sredstvima.
Ruske prijetnje odmazdom idu dalje od tužbi: Kremlj je zaprijetio da bi, ako EU krene s aktivnim korištenjem ili konfiskacijom tih rezervi, mogao odgovoriti zapljenom zapadne imovine unutar Rusije; uključujući poslovne jedinice i infrastrukturna ulaganja europskih kompanija koja još uvijek posluju u ruskom gospodarstvu. Prema FT-u, zapadne kompanije trenutno imaju najmanje 127 milijardi dolara vrijedne imovine u Rusiji, što obuhvaća fizička postrojenja, udjele, bankovne račune i druge kapitalne investicije koje bi mogle biti cilj potencijalne nacionalizacije ili zapljene kao odgovor Moskve.
No, pravi su gubitak budući izmakli prihodi, kao i dobit. Razmjeri tih gubitaka teško se mogu uspoređivati s kratkoročnim financijskim benefitima otimanja pričuva kao ratnog plijena, ali bez pobjede. Merz predstavlja pljenidbu ruskog novca kao istovremeni put u slavu i besplatni ručak (kao neku proslavu), a taj put i politički party biti će plaćeni europskim novcem koji je, igrom slučaja, ostao u Rusiji.
Najslabije pripremljeni njemački kancelar od 1945.
Upravo zbog hrabrih Merzovih akcija sada je u Rusiji ugrožena ogromna imovina RBA, Unicredita izravno; poznato je da su europske banke i energetske kompanije godinama držale sume koje prelaze desetke milijardi u Rusiji prije rata, a dio te imovine još nije potpuno likvidiran. U takvom scenariju, rizik konfiskacije može obuhvatiti imovinu banaka, energetskih i industrijskih kompanija, uključujući njihove podružnice, poslovne jedinice, zgrade i opremu. RBA je, ne treba skrivati, tek nakon invazije dobila na značaju u Rusiji, a sada im Merz poručuje neka otprilike 20-ak „milijardica“ bace u neku duboku rusku rijeku, okrenu se i pokunjeno odu… Jer Merz zapravo propagira da se s Rusijom i Rusom ne smije imati odnose – nikada više.
Osim direktnih vrijednosti imovine, moguće je govoriti i o „izmakloj dobiti“ u Rusiji, što je vjerojatno pretežak oblik razmišljanja za Merčeve i slične: procjene kazuju da gubici po osnovi neostvarenih poslovnih prilika mogu dodatno premašiti stotine milijardi dolara kumulativno za europske investitore, jer su prije rata mnoge kompanije planirale rast u sektorima poput energije, financija i potrošačkih usluga. Svih tih ideoloških problema, koji EU kao za nos navlače u greške, Amerikanci s Trumpom u Bijeloj kući uopće nemaju.
Je li nekim ludim slučajem možda upravo ovaj summit prilika za buđenje, tj. da EU prizna kako korištenje sankcijskih ekonomskih “bombi” bez jasnog razumijevanja njihovih povratnih udara nije vođenje politike, nego potencijalno geopolitičko samo-sakaćenje. EU je uz doktrinu lijepih želja već nasrnula na klimatske promjene, posebno agresivno u zadnjih 15 godina, a zrak koji dišemo u Zagrebu je sve gori i gori.
Mislite da je to slučajnost ili nova europska realnost?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....