Otkako su SAD i Izrael napali Iran, a Teheran uzvratio udarima po vojnim bazama, rafinerijama i drugim energetskim postrojenjima u zaljevskim zemljama, jedan termin gotovo dominira medijima - cijena nafte. Nakon što je djelomično blokiran i Hormuški tjesnac, kroz koji prolazi 20 posto globalne opskrbe naftom i još više ukapljenim plinom, problem se povećao.
Kako bismo bolje razumjeli zašto su nafta i plin toliko važni, kako funkcionira njihova proizvodnja, transport i trgovina, koje sve vrste nafte postoje, gdje je najviše ima, tko je najviše proizvodi, tko zarađuje na njezinoj prodaji, a tko je osuđen na uvoz, u novu epizodu podcasta Prva linija pozvali smo dr. sc. Vladislava Brkića, dekana Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu. U malo više od sat vremena profesor Brkić iznio je svojevrsni "A do Ž" vodič o nafti.
Cijeli razgovor možete pogledati u videu ispod ili na YouTube kanalu Jutarnjeg lista, playlisti Prva linija. Mi ćemo ispod u tekstu proći kroz neke dijelove emisije, s naglaskom na cijene nafte i utjecaj na energetsku situaciju u Hrvatskoj.
-------------------------------------------
Cijelu epizodu podcasta Prva linija pogledajte ispod
-------------------------------------------
- Nafta je crno zlato. To je tekućina crne do zelenkaste boje, smjesa ugljikovodika, koja se nalazi u šupljikavoj, to jest poroznoj stijeni, pješčenjaku. Zamislite ju kao kocku šećera ispunjenu kavom, kratko objašnjava na početku prof. Brkić.
Iako se koristi još od antičkog doba, prva komercijalna upotreba nafte počinje polovicom 19. stoljeća.
- Na našim prostorima kolijevka naftnog rudarstva je u Međimurju, u Peklenici. Oni čak smatraju da je eksploatacija nafte počela prije kod njih nego u Americi. Tu moramo spomenuti i jednog važnog gospodina, Antuna Lučića. Rođen je u Splitu, završio je Politehničku školu u Grazu, otisnuo se u Ameriku i tamo se počeo baviti naftnim rudarstvom. Ono što je važno - napravio je niz inovacija u naftnoj industriji te svake godine Society of Petroleum Engineers dodjeljuje zlatnu medalju za inovaciju koja nosi njegovo ime - kaže Brkić.
I dok se naftu najčešće percipira u kontekstu goriva, zaboravlja se da ona ima široku primjenu u nizu industrija. Između ostalog, ona je osnovna sirovina za proizvodnju umjetnih gnojiva, o kojima ovisi urod poljoprivrednih proizvoda. A tu su potom i plastika i tekstilna industrija, ističe naš sugovornik.
Vrste nafte
Inače, postoji više vrsta nafte, što ovisi o njezinoj relativnoj gustoći u odnosu na vodu.
- Postoji nafta tipa Brent, to su lakše nafte iz europskih nalazišta u Sjevernom moru, ruska nafta je Ural, a WTI je nafta proizvedena u Americi. Ukratko, postoje lake nafte iz kojih se može dobiti najviše derivata, postoje srednje teške i najteže nafte. Osim prema gustoći, naftu možemo dijeliti i prema sadržaju sumpora, a to su slatka i kisela nafta. Slatka sadrži manje sumpora, a kisela sadrži više sumpora i više zagađuje atmosferu - objašnjava Brkić i kao primjer teže nafte navodi onu iz Venezuele, a kao lakše one s Bliskog istoka.
- Teška nafta ima visoku viskoznost i nižu temperaturu; morate joj dodati toplinu kako biste ju pridobili na površinu, dok je ova lakša nafta jednostavnija za eksploataciju.
Brkić nam potom obrazlaže kako ide cijeli ciklus ekstrakcije, transporta i prerade nafte.
- Da biste prisutnost nafte neupitno potvrdili, morate izraditi bušotinu. Ako vam je jedna od tri pozitivna, to u pravilu znači da ste u plusu. Čisto primjera radi, geotermalne bušotine koje su se bušile u Hrvatskoj do 2000 metara koštaju 10 milijuna eura.
Nafta na površinu nikad ne dolazi sama, nego ima i otopljenog plina, a kako polje stari, sve više ima u sebi vode koja se mora odvojiti. Potom putem cjevovoda ide do nekog spremnika, odnosno rafinerije. Iz te nafte onda nastaju naši derivati, od benzina i dizela preko kerozina do bitumena. Brkić navodi i kako se slična tehnologija koristi u eksploataciji plina koji se nekad spaljivao, a danas je postao jako poželjan energent.
Opskrba i nalazišta
Prva veća nalazišta nafte otkrivena su u SAD-u, a brzo su slijedila nalazišta u Sovjetskom Savezu, Venezueli i području Kaspijskog jezera. No, pravi naftni boom krenuo je sredinom 20. stoljeća na Bliskom istoku.
- Tu su ključne rezerve, to jest količina rezervi, a one su i dalje najveće baš na području Bliskog istoka.
Upravo je i u tom dijelu svijeta 1960. nastao OPEC, organizacija proizvođača i izvoznica nafte:
- Kad ste zajedno u takvoj organizaciji, onda možete upravljati proizvodnjom nafte, utjecati na kretanje cijena i izvršiti utjecaj prema najvećim potrošačima. Ako proizvodite više, cijena je manja. Ako proizvodite manje, cijena je veća. Ukratko, otvaranjem i zatvaranjem ‘pipe‘ kao veća organizacija puno lakše upravljaju ponudom i potražnjom - govori Brkić.
A na tržištu se svaki dan "okrene" oko 100 milijuna barela sirove nafte (jedan barel, to jest bačva, iznosi 159 litara). I čim s tržišta na neko vrijeme nestane veća količina, kao što je to slučaj tijekom aktualne krize, dolazi do poremećaja u opskrbi.
- Zbog toga svaka zemlja mora imati određene strateške zalihe nafte, s kojima privremeno, na nekoliko mjeseci, možete stabilizirati potražnju. Ukoliko se ovakva situacija nastavi, morat će doći do određenih štednji, manje korištenja automobila...
Obrnutu situaciju imali smo pak u prvim mjesecima pandemije koronavirusa, kada je svjetska ekonomija naglo zakočila i potražnja je gotovo nestala.
- Cijena nafte tada je krenula u minus, ljudi su je nudili samo da je se riješe. Tada smo imali brodova, to jest tankera, koji su praktički funkcionirali kao spremnici nafte, a prijevoznici su za to dobivali novac - objašnjava naš sugovornik.
Inače, oko 60 posto transporta nafte odvija se preko mora, uz pomoć tankera. Razlog? To je naprosto najjeftiniji prijevoz.
- Najaktivnije područje je u Aziji, oko Malajskog tjesnaca svaki dan prelazi oko 30 posto globalne opskrbe nafte. A osim nafte, tu je i prijevoz ukapljenog prirodnog plina (LNG) o kojem te zemlje također ovise.
Naftne krize i frakturiranje
A naftne krize, poput ove koju upravo gledamo, u zadnjih 50-ak godina nisu bile toliko rijetke. Prva je krenula 1973. godine, kada je OPEC stavio naftni embargo na izvoz nafte nekim zapadnim zemljama nakon tzv. jomkipurskog rata, a druga već 1979., nakon revolucije u Iranu.
- Svako zlo za neko dobro. Tada je postalo isplativo istraživati nova nalazišta nafte koja bi u normalnim okolnostima bila nerentabilna. Tako da se tada krenulo razvijati nalazišta u Sjevernom moru, a počele su se razvijati i nove tehnologije, poput horizontalnog bušenja. Kod visokih cijena nafte profitira proizvodnja nafte, a najveći trošak imaju rafinerije jer prihvaćaju skuplju naftu. Kad je nafta jeftina, onda im je dobit veća. Zbog toga je i većina naftnih kompanija vertikalno integrirana: imaju proizvodnju, imaju rafineriju, a imaju i maloprodaju, odnosno benzinske crpke, tako da mogu balansirati i uvijek biti na dobitku - kaže Brkić.
Značajan trenutak u naftnoj industriji dogodio se i krajem 2000-tih u SAD-u, odnosno početkom 2010-ih, kada dolazi do naglog proboja "frackinga", odnosno frakturiranja. Riječ je o postupku koji je dosad nedohvatljive zalihe nafte učinio ekonomski isplativima za eksploataciju i zbog kojeg je SAD opet postao vodeći proizvođač nafte na svijetu.
- Ta je tehnologija u biti krenula nakon Drugog svjetskog rata i služila je za stimulaciju ležišta nafte. Postoje rezerve ugljikovodika, to jest nafte i plina, koje su dokazane, ali nisu pridobive. Upravo je frakturiranjem dio tih nepridobivih rezervi postao pridobiv, i to na način da se počela vaditi nafta iz slabije propusnih stijena u kojima pukotine nisu povezane. Izvlačenje se radi tako da se utiskuje gel na bazi vode koji razbija te stijene i dolazi do pritoka fluida iz tog ležišta u kanal bušotine. Da se te pukotine ne bi zatvorile, zajedno s tim gelom ubacuju se i određeni pijesak, odnosno keramičke kuglice koje drže pukotinu otvorenom i između kojih prolazi fluid. Tako je SAD postao velik proizvođač nafte i plina.
Brkić navodi i da se u ovom postupku javljaju i određeni problemi, a to je induciranje jedva zamjetnih mikropotresa.
- Gel koji se utiskuje mora se izfiltrirati van i tu svu vodu treba zbrinuti. A to se radi na način da ju se utiskuje u neku drugu utisnu bušotinu pod visokim tlakom, što može izazvati sitne potrese. Taj postupak je u Hrvatskoj zakonski ograničen volumenom fluida, a mi ni nemamo baš takvih slabo propusnih stijena stoga ne može doći do induciranja mikropotresa.
Najveći igrači
U zadnjoj trećini emisije napokon smo se osvrnuli i na najveće igrače u svijetu nafte, od najvećih proizvođača, izvoznika, uvoznika, država s najvećim dokazanim rezervama...
- Najveće dokazane rezerve ima Venezuela, a slijede Saudijska Arabija, Iran, Irak, Kuvajt... One su zapravo uglavnom na istočnoj hemisferi, a najveći su potrošači na zapadnoj hemisferi.
Ipak, najveći proizvođač (zahvaljujući frakturiranju) i dalje je SAD, gotovo 20 milijuna barela dnevno, a slijede Saudijska Arabija i Rusija. Amerikanci su i veliki potrošači, s potrošnjom od 25 barela godišnje po stanovniku, dok u Kini to iznosi samo četiri barela, a u Indiji - dva.
- Moramo spomenuti i da Hrvatska oko 15 posto svojih potreba za naftom pokriva iz domaćih izvora, dok za plin ta brojka iznosi oko 30 posto. To je daleko ispod onoga što nam treba i zato je tu i LNG. Ono što nam treba su i podzemna skladišta plina - ono je sada slabo popunjeno, a treba ga početi puniti po cijeni koja se udvostručila - ističe Brkić.
- Velika većina plina koja nam dolazi jest ukapljeni plin (riječ je o postupku u kojem se plin hlađenjem pretvara u tekuće stanje i volumen mu se smanjuje 600 puta) i on se vozi posebnim tankerima. No, ako vam tijekom transporta netko ponudi više novca, trgovcima nije problem preusmjeriti tovar prema toj zemlji. Zbog toga tvrdim da nam, osim strateških rezervi za naftu, trebaju i strateške rezerve za plin. Skladište plina imamo (Okoli), i to se može regulirati - kaže naš sugovornik.
Brkić ističe i da strateške rezerve naftnih derivata obično moraju pokriti oko 60 do 90 dana potražnje, ako nema novih dobavnih pravaca.
Velike kompanije
Dotaknuli smo se potom i najvećih izvoznika nafte, gdje opet čelo drže Amerikanci, Saudijci i Rusi. Zanimljivo, Amerikanci velik dio nafte i uvoze, a razlog za to su njihove rafinerije koje su kalibrirane za preradu teže nafte. Tako da lakšu naftu izvoze, a težu - uvoze.
Najveća tvrtka je pak, uvjerljivo, saudijski Saudi Aramco. Riječ je o saudijskoj državnoj kompaniji u kojoj radi više od 75.000 ljudi, čiji je prihod u 2024. bio veći od 480 milijardi dolara, a dobit oko 106 milijardi dolara. Riječ je o novcu koji toj kompaniji, ali i nekim drugim naftnim gigantima, kupuje i ogroman utjecaj na javne politike.
Profesor Brkić na kraju emisije ističe koliko je važno koristiti dostupne izvore energije kako bismo što manje bili ovisni o uvozu
- Ja bih istaknuo koliko je za Hrvatsku važan i razvoj geoenergije. Ukratko, imamo vruću vodu koja se može koristiti i za proizvodnju električne energije i za grijanje. To je obnovljiv, čisti i jeftiniji energent koji nije problem eksploatirati. Štoviše, u budućnosti bi se, recimo, Zaprešić i Velika Gorica mogli grijati uz pomoć geotermalne energije. S druge strane, što se tiče solara i vjetroelektrana, kod njih treba zapamtiti da koriste rijetke metale koji se uglavnom nalaze u Kini, a čija eksploatacija također snažno narušava okoliš. Na primjer, mehanizacija koja se koristi za vađenje litija jako zagađuje okoliš - govori Brkić.
Što se tiče aktualne krize, nije sklon predviđati njezin kraj, ali je naglasio kako bi bilo dobro da što prije završi.
- Hoćemo li se sad opet okrenuti dijelom na ruske energente, teško je reći. Treba pričekati par mjeseci da vidimo gdje smo - zaključuje stručnjak.
-------------------------------------------
Prethodne epizode podcasta Prva linija možete naći i OVDJE.
