pripremio Robert Bajruši
U podne 30. studenoga 2012. pod jasnim, kasnojesenjim nebom Wayne Clough, sjedobradi ljubazni tajnik Smithsoniana, pojavio se pred fotoaparatima i mikrofonima. Tijekom njegova govora National Mallom brijao je hladan vjetar. Pred zabundanom publikom zastupnik ministrice vanjskih poslova Hillary Clinton uzdigao je zagonetno zlatno odličje.
Smithsonianov počasni uzvanik toga dana bio je glasoviti kineski umjetnik Cai Guo Qiang. Prethodne je večeri njemu u čast održan mondeni domjenak u Galeriji Sackler Smitshsonianova nacionalnog muzeja azijske umjetnosti – događaj čija je domaćica bila i moja supruga Susan. Oko četiri stotine uzvanika, među njima čelnica stranačke manjine Nancy Pelosi, princeza Mihaela od Kenta i 74-godišnja udovica iranskog šaha, nazdravilo je kinesko-američkim odnosima i Caiju koji je pobrao međunarodne ovacije za svoj krajnje nadahnjujući vatromet na svečanosti otvaranja Olimpijskih igara u Pekingu 2008. Cai je bio poznat po slavljenju kineskih simbola na vizualno dramatski način. Jednom je prigodom velikim vatrama osvijetlio deset kilometara Kineskog zida kako bi se mogao bolje vidjeti iz svemira. Naša večernja svetkovina priskrbila je Smithsonianu više od milijun američkih dolara i prispjela na društvene stranice raznih novina i časopisa.
Jaki nacionalisti
Sljedećeg tjedna tijekom predstavljanja Cai je nosio odijelo zapadnjačkog stila, sivi kaput i narančasti šal. Dotjeran, naočit muškarac prosijede kose osvrnuo se po Nacionalnom parku i zaustavio pogled na predmetu svoje najnovije umjetničke izvedbe, četiri kata visokome božićnom drvetu urešenom s dvije tisuće eksplozivnih naprava.
Kad je povukao otponac u ruci, drvo je pred očima publike eksplodiralo ispustivši gust, crn dim. Cai je ponovno povukao otponac. Drvo je eksplodiralo i drugi put, pa treći. Petminutna izvedba razbacala je borove iglice po ogromnom travnjaku u svim smjerovima, a neproziran crni dim – simbol kineskog izuma baruta – obavio je fasadu Smithsonionova jarkocrvena dvorca od pješčenjaka. Dva su mjeseca bila potrebna za čišćenje krhotina i ostataka eksplozije.
Bio sam pomalo sumnjičav i sutradan, tijekom tajnog sastanka s visokim prebjegom iz kineske vlade, pa sam mu spomenuo Caija. Jedva je povjerovao u nagradu i eksploziju. Prošetali smo internetom. Želio sam pomnije istražiti Caija i njegova djela. Nisam se zamarao čitanjem engleskih članaka o Caijevu geniju, nego sam se radije usmjerio na ono što Kinezi na mandarinskom pišu po raznim internetskim stranicama o svojemu velepoštovanom državljaninu.
Bio je i jest najpopularniji umjetnik u zemlji, s cijenjenom iznimkom Ai Weiweija. Mnogi Caijevi obožavatelji bili su nacionalisti koji su mu čestitali na uništenju zapadnjačkih simbola pred zapadnjačkom publikom. Kineski nacionalisti sebe nazivaju ying pai, što znači “jastrebovi” ili “orlovi”. Mnogi ti ying pai su generali, admirali i tvrdolinijski vladini dužnosnici. Upoznao ih je tek nevelik broj Amerikanaca. To su kineski političari i autori koje najbolje poznajem jer me od 1973. američka vlada zadužila da radim s njima. Neki moji kolege jastrebove pogrešno smatraju luđacima. Prema mojemu mišljenju, oni su stvarni glas Kine.
Treba pomoći
Od Nixonova otvaranja 1971. američku su politiku prema Kini naširoko usmjeravali pobornici “konstruktivnog odnosa” i razvojne pomoći. Takva je politika bila aktualna desetljećima, kroz osam američkih predsjedničkih mandata. Demokratski i republikanski predsjednici imali su različite vanjskopolitičke vizije, ali su se svi slagali oko odnosa s Kinom i pomoći za njezin razvoj. Gomila “konstruktivaca” - glasovitih akademika, diplomata i bivših predsjednika - znatno je utjecala na političare i novinarske izvjestitelje iz Kine. Znam to jer sam im godinama pripadao. Zapravo sam bio među prvima koji su Bijeloj kući izložili svoje pozitivno mišljenje o kineskoj ponudi 1969. Godinama sam igrao ponekad i nemalu ulogu u poticanju uprava obiju stranaka da se Kini priskrbi tehnološka i vojna pomoć.
Nekritički sam prihvaćao pretpostavke najviših američkih diplomata i znanstvenika koje su neprekidno navođene u američkim raspravama o strategiji, komentarima i medijskim analizama. Vjerovali smo da će američka pomoć krhkoj Kini, čiji čelnici misle poput nas, pomoći toj zemlji da postane demokratska i miroljubiva sila bez težnja za regionalnom ili čak globalnom dominacijom. Podcijenili smo utjecaj kineskih jastrebova.
Slagalica
Krajem 1990-ih - za Clintonove administracije - Ministarstvo obrane i CIA zadužili su me da vodim dotad besprimjerno istraživanje sposobnosti Kine da zavara SAD i njenih aktivnosti u tom smjeru. Oslanjajući se na obavještajce, neobjavljene dokumente, razgovore s kineskim disidentima i znanstvenicima te kineske rukopise koje sam čitao, na mandarinskom, počeo sam razumijevati tajne koje su Kinezi oprezno skrivali.
Dok sam prikupljao indicije koje proturječe uobičajenoj retorici o Kini u koju sam oduvijek vjerovao, počeo sam spajati dijelove slagalice alternativne retorike iz posljednjih četrdesetak godina. S vremenom sam otkrio prijedloge kineskih jastrebova (ying pai) kineskom čelništvu o tome kako obmanuti američke političare i njima manipulirati da se osiguraju informacije te vojna, tehnološka i ekonomska pomoć. Shvatio sam da su jastrebovi još od Mao Zedonga savjetovali kineskim vođama kako da se osvete za stoljeće poniženja i do 2049. (stogodišnjice komunističke revolucije) izguraju Sjedinjene Države s mjesta vodeće ekonomske, vojne i političke sile svijeta.
Taj je plan postao poznat kao “Stogodišnji maraton”. Vodstvo Komunističke partije Kine počelo ga je primjenjivati već na početku suradnje sa Sjedinjenim Američkim Državama. Svrha mu je osvetiti ili “počistiti” (xi xue) poniženja koja su u prošlosti skrivili stranci. Kina želi svijet primjeren sebi, bez američke globalne dominacije, to jest revidirati ekonomski i politički poredak s američkim primatom utemeljen u Bretton Woodsu i San Franciscu na svršetku Drugog svjetskog rata. Jastrebovi procjenjuju da se ta kineska zamisao može provesti jedino obmanjivanjem ili, u najmanju ruku, nijekanjem ikakvih zastrašujućih planova.
Kad sam predočio svoje zaključke o preporukama kineskih jastrebova povezane s kineskim ambicijama i strategijom obmanjivanja, mnogi su ih američki obavještajni analitičari i dužnosnici isprva dočekali s nevjericom. Nisu vidjeli dokaze koje sam pronašao. (Srećom, George Tenet, šef CIA-e, nije bio među njima. Za taj mi je rad 2001. dodijelio Priznanje za izniman doprinos). Shvaćam sumnjičavost svojih kolega. Kineska vlada dugo je portretirala svoju naciju kao potrebitu pomoći pri “miroljubivu usponu”. Kinezi su poricali bilo kakvu želju za globalnim vodstvom - ili za sukobom sa Sjedinjenim Američkim Državama. Štoviše, u Ustav Narodne Republike Kine upisana je zabrana da ta nacija postane hegemon. Kineski čelnici redovito uvjeravaju ostale nacije da “Kina nikada neće postati hegemon”.
Drugim riječima, Kina će biti najmoćnija nacija, ali neće dominirati nijednom drugom niti pokušati išta mijenjati. Nemamo primjerak plana. A i Kinezi govore da on ne postoji. Da samo žele obnoviti svoj globalni položaj od prije tri stotine godina, kad su upravljali trećinom svjetskoga gospodarstva. To očito znači da će do 2049. postati dvostruko jači od Sjedinjenih Američkih Država, kažu jastrebovi.
Frizirani scenarij
Zamisli o miroljubivijoj i manje nacionalističkoj Kini potvrdili su ideološki saveznici na Zapadu, pripadnici akademskih krugova, financijskih institucija i vlada. Promicanje ideje o Kini koja se više zanima za gospodarski razvoj nego za dominaciju služi njenim interesima, bez obzira na to radi li se o privatnom investicijskom menadžmentu kineskih tvrtki ili vrhunskim znanstvenicima čija sredstva, pristup i mogućnosti istraživanja i konferencija s kineskim suigračima ovise o uspješnosti friziranog scenarija na kojemu rade.
Postojeći koncept naših vanjskopolitičkih stručnjaka, ekonomista i poduzetnika dobronamjeran je i utemeljen. U Kini doista ima umjerenjaka i iskrenih pobornika suradnje sa SAD-om. Dužnosnici kineske vlade stalno ponavljaju njihove stavove i predstavljaju ih kao izvorni glas Kine. No koncept o bezazlenijoj Kini koji njeguju i podrugljivo okršteni “grlitelji panda” - desetljećima sam ponosito nosio značku s tim natpisom - zahtijeva potiskivanje suprotnih težnja, to jest kineskih tvrdolinijskih, nacionalističkih glasova s najviših političkih i vojnih razina pa do pučkoga mnijenja.
Ti “nedodirljivi” tvrdolinijaši ostaci su prošlosti zbrisane globalizacijom i informacijskom tehnologijom i doista trebaju postati “rubni” i “marginalni”.
U Kini su umjerenjaci i tvrdolinijaši, golubovi i jastrebovi, zapleteni u žestoku raspru o budućnosti zemlje koja se vodi po hodnicima vladina sjedišta u Pekingu i na čestim sastancima. Tvrdolinijski i nacionalistički svjetonazor pobjeđuje i mnogo je utjecajniji u krugovima oko novoga kineskog predsjednika Xija Jinpinga.
Snaga Stogodišnjeg maratona je u njegovoj tajnosti. Slično kao u filmu “Fight Club” - najvažnije pravilo (Maratona) je da ga ne spominješ. Zasigurno ne postoji jedinstven master-plan zaključan u pekinškom trezoru koji detaljno obrazlaže strategiju Maratona. Maraton je tako dobro poznat kineskim čelnicima da nema potrebe riskirati njegovo otkrivanje zapisivanjem. Ali Kinezi počinju otvorenije razgovarati o njemu - možda stoga što misle da Amerika više ionako ne može održati korak.
Pravi obrat
Obrat u kineskom stavu zamijetio sam tijekom triju posjeta - 2012., 2013. i 2014. Po svom običaju, sastao sam se stručnjacima iz tamošnjih najviših intelektualnih krugova koje sam u posljednjih deset godina dobro upoznao. Izravno sam ih upitao o “svjetskom poretku pod kineskim vodstvom” – takav izričaj bi samo nekoliko godina prije odmah odbacili ili ga se ne bi usudili glasno izgovoriti. No taj je put većina odgovorila da novi poredak, ili obnova, dolazi čak i brže nego što se pretpostavljalo. Kad je američko gospodarstvo 2008. poljuljala kriza, Kinezi su zaključili da započinje davno predviđeni i nepovratni pad Amerike.
Isti ljudi koji su me uvjeravali da je Kina zainteresirana isključivo za skromnu čelničku ulogu u novonastajućem višestranom svijetu taj su mi put rekli da Komunistička partija ostvaruje cilj vraćanjem Kine na mjesto koje joj “pripada” u hijerarhiji. Zapravo su mi povjerili da su obmanuli i mene i američku vladu. S natruhom skrivena ponosa otkrili su najsustavniji, najveći i najpogubniji obavještajni propust u povijesti Amerike. I budući da nemamo blage veze da je Maraton uopće počeo, Amerika gubi.
Radio od Reagana do Obame
Michael Pillsbury je ravnatelj Centra za kinesku strategiju na Institutu Hudson, a obnašao je dužnosti u predsjedničkim administracijama od Richarda Nixona do Baracka Obame. Studirao je na sveučilištima Stanford i Columbia. Bivši je analitičar u korporaciji RAND i asistent na Harvardu, a služio je na višim položajima u Ministarstvu obrane i bio član osoblja u četiri odbora Senata SAD-a. Član je Vijeća za inozemne odnose i Međunarodnog instituta za strategijske studije. Živi u Washingtonu i u političkim i medijskim krugovima smatra se jednim od najboljih poznavatelja kineske politike.
Kina dobiva ured za nadzor i upravljanje tržištem
Kina niže promjenu za promjenom. Samo dva dana nakon što je usvojen ustavni amandman koji predsjedniku Xi Jinpingu omogućava neograničenu vladavinu, objavljen je nacrt reforme organizacije vladajuće strukture. Riječ je o najvećim promjenama u posljednjih deset godina, koje bi trebale dodatno ojačati moć Komunističke partije.
“Produbljivanje reforme stranke i institucija države neizbježan je zahtjev za jačanje dugoročne vladavine stranke. Općenito jačanje stranačkog vodstva ključno je pitanje”, objavio je u komentaru u državnom glasilu People’s Daily Liu He, Xijev glavni ekonomski savjetnik i osoba od povjerenja.
Reforma bi trebala polučiti, poručuju iz Kine, većom učinkovitosti vlade. Drugi je cilj bolja prevencija financijskih rizika.
Najbitnija vijest odnosi se na spajanje regulatornih tijela za 42 bilijuna dolara vrijedan bankarski i osiguravateljski sektor, Komisije za regulaciju banaka i Komisije za regulaciju osiguravatelja. U tom će kontekstu - boljeg nošenja s rizicima - nove ovlasti dobiti i središnja banka koja će se time baviti na makrorazini, dok će nova regulatorna agencija raditi na konkretnim stvarima.
Uspostavit će se i ured za nadzor i upravljanje tržištem, zatim agencija za međunarodni razvoj i suradnju, novi ured za imigraciju, ali i sedam novih ministarstava, i to prirodnih resursa, ekologije, upravljanja u kriznim situacijama, poljoprivredu i ruralna pitanja, kulturu i turizam, pitanja veterana te Nacionalna zdravstvena komisija. Ultimativno će oružje dobiti i ionako iznimno moćni Xi, i to u vidu nove antikorupcijske agencije koja neće paziti na disciplinu samo u partijskim redovima, nego i na državne službenike, među ostalim liječnike i učitelje. Ta agencija zamijenit će aktualnu Središnju komisiju za inspekciju discipline koja je predvodila Xijeve antikorupcijske istrage. Određenih će promjena biti i u poreznom sustavu. Kad promjene zažive, kineska vlada imat će 26 ministarstava i komisija.
Promjene bi trebale biti usvojene u subotu, a kadrovska križaljka obznanjena do 20. ožujka, odnosno do kraja godišnjeg zasjedanja parlamenta. (M. Hrupić)