ZAGREB - Roditelji imaju dobar razlog da djeci ograniče dnevno vrijeme igranja videoigrica.
Još je jedna studija istraživačkog tima s Iowa State Universityja dala dodatne dokaze o sve većoj patološkoj ovisnosti mladih o videoigricama, i to na globalnoj razini. Napominju da su ovisnost o igricama, siromašnija društvena kompetencija i veća impulzivnost faktori rizika za patološku ovisnost zbog koje se može razviti čak i autodestrukcija.
Socijalne fobije
Dvije godine trajala je studija u kojoj su sudjelovala 3034 singapurska učenika u dobi od 9 do 14 godina i devet posto imalo je sve simptome patoloških igrača, kao što je to već utvrđeno u jednoj ranijoj studiji Američkog psihijatrijskog društva u kojoj se istraživala ovisnost o kocki. I u jednoj i u drugoj studiji bilježe se ozbiljni problemi poput depresije, anksioznosti, socijalne fobije i lošijeg školskog uspjeha. To znači da ovisnici o igricama i o kocki imaju iste psihičke probleme. U studiji je utvrđeno da je ovisnost mladih o igricama u Singapuru slična onoj u drugim zemljama, uključujući SAD sa 8,5 posto patoloških igrača, Kinu sa 10,3, Australiju sa 8, Njemačku sa 11,9 i Tajvan sa 7,5 posto.
Pati obitelj
Štetnost te ovisnosti odrazila se na uspjeh u školi, njihovu obitelj, socijalne kontakte i psihološko funkcioniranje.
- Mladi ne bi smjeli dnevno igrati videoigrice više od dva sata. Da to ne bude dulje, moraju se pobrinuti roditelji, i to tako da im fizički onemoguće pristup videoigricama. Ako se ostane na obećanjima djece, od zabrane neće biti ništa - kaže psihijatar dr. Nenad Jakušić. Dodaje kako su mladi su osobito često za računalom noću, pa dolaze u školu umorni i neispavani, a posljedice se onda vide na uspjehu, što pomalo vodi prema depresiji.
Pretjerivanje problem, a ne posljedica
Istraživači ističu da su ovom studijom uspjeli dokazati da je prečesto igranje igrica poseban psihološki problem, a ne posljedica, primjerice, depresije, što se ponekad navodi kao razlog prečestog igranja. Njihov je zaključak da je ovisnost o videoigricama ozbiljan problem ponašanja. Također kažu da su patološki igrači obično počeli sa 31 satom igranja tjedno, dok su oni koji se nisu preselili u tu tešku kategoriju igrali prosječno 19 sati tjedno. No, Gentile kaže da se ti pragovi ne moraju nužno odnositi na sve kulture, odnosno da će negdje možda prosjek igranja koji vodi u patološku ovisnost biti veći, odnosno manji.