Rusija i Egipat potpisali su sporazum kojim se Moskvi omogućava korištenje određenih (prema dogovoru) vojnih egipatskih aerodroma, a egipatsko ratno zrakoplovstvo moći će, po potrebi, koristiti rusku vojnu zrakoplovnu bazu u Hmejmimu u Siriji.
Egipat osim toga kupuje i dodatne količine ruskog naoružanja, poput dva nosača helikoptera, a svoje će pilote moći obučavati u Rusiji. Egipatski predsjednik Abdel Fatah al-Sisi (bivši general) njeguje vrlo bliske odnose s Rusijom, pogotovo zbog straha od širenja IS-a na Egipat, a Libija je označena kao mjesto odakle je Egipat ugrožen.
Prije nekoliko dana u Moskvi je pak boravio sudanski predsjednik Omar al-Bašir s kojim je razgovarano (dogovoreno?) o ruskom vojnom prisustvu i u toj nemirnoj afričkoj zemlji i značajnoj kupovini ruskog oružja. Bašir je čak zatražio od Rusa pomoć, u Sudanu, protiv SAD-a. Rusija tako dodatno utvrđuje svoj politički i vojni položaj u tom dijelu svijeta. Naime, nakon angažmana u Siriji, gdje je praktički istisnula SAD te svom favoritu Bašaru al-Asadu osigurala opstanak, Rusija se potvrdila kao važan pa i presudni međunarodni igrač, bez kojeg se ne može ništa odlučiti.
Tartus u Siriji
Vladimiru Putinu takva se uloga Rusije sviđa te je odlučio proširiti svoj utjecaj u regiji. Naime, Rusija je revitalizirala staru sovjetsku bazu u Tartusu u Siriji, gdje je već stacionirano oko dvije tisuća ruskih vojnih stručnjaka i specijalista, izgradila vojni aerodrom u Hmejmimu te još dvije manje baze, Šajrat kod Homsa te al Kamišli na tromeđi Turske, Sirije i Iraka. Sada je predsjednik Bašar al-Asad u znak zahvalnosti omogućio Rusima da se prošire na tamošnju najveću luku Latakiju.
Njemu je posve jasno da bez Rusa ne može ostati u sedlu, a mora iskazati i svoju dobrohotnu zahvalnost. No, kako kaže ruski vojni analitičar Aleksandar Goljc za BBC, njemu nije jasno zašto je to Rusiji toliko važno. On smatra sporazum s Egiptom više simboličnim nego li racionalnim. Rusija ovim dokazuje, prvo sebi i svojoj javnosti, da se etablira u međunarodnoj politici, ali šalje poruku i Zapadu da se neće tako lako maknuti s tog prostora.
Sfere utjecaja
Naime, sada kada je Sirija više-manje apsolvirana (tu može jedino doći do loma među saveznicima Rusijom, Turskom i Iranom zbog tamošnjih Kurda ili podjele svojih sfera utjecaja u toj zemlji), smatra se da bi se IS mogao prebaciti u Libiju gdje je ionako situacija vrlo rovita. Egipat je dozvolio i ruskim lovcima, ali i bombarderima, prelijetanje i korištenje vojnih aerodroma, a razlog bi jedino mogla biti eskalacija libijske situacije. No, Rusija tamo podržava generala Halifa Haftara, vladara istoka zemlje, koji bi želio postati novi Gadafi. Često ga ugošćuju u Kremlju, a Rusi ga opskrbljuju naoružanjem ali i političkom podrškom, koja može biti ključna u borbi koja se očekuje u toj zemlji. Ali, pitanje je koliko to rusko širenje i vojna prisutnost može imati koristi ali i posljedica po Rusiju.
Naime, mnogi ističu da Rusija nema dovoljno razvijenu “oceansku” flotu koja bi morala stalno boraviti u bazenu Sredozemnog mora te nedovoljan broj prije svega kvalitetnih nosača aviona. Osim toga, ruska flota bi mogla imati i logističke poteškoće, jer - sjetimo se - kada je nosač aviona Admiral Kuznjecov s pratnjom plovio prema Siriji, europske mediteranske zemlje nisu omogućile “tankanje” ruskih brodova u svojim lukama. No, Rusija je u jako dobrim odnosima s Izraelom te se trenutno može reći da je uistinu glavni igrač u regiji i u velikoj prednosti pred SAD-om, koji je opterećen Sjevernom Korejom. Rusija je, naime, sklopila važne sporazume s Iranom o prelijetanju njihova teritorija, a potpisan je i sporazum o isporuci velikih količina oružja, između ostalog i proturaketnih sustava S 300 i SW 400 (što malo narušava odnose s Izraelom). Te sustave od Rusije kupila je i Turska kao jedna od ključnih članica NATO-a.
No, područje Sjeverne Afrike i Bliskog istoka nije jedino na koje Rusija reflektira kako bi pojačala svoju političku i vojnu prisutnost. Posebno su stoga važne ruske vojne baze u više zemalja bivšeg SSSR-a - Bjelorusiji, Tadžikistanu, Kirgistanu, Kazahstanu te Armeniji gdje su njihove postrojbe raspoređene uzduž turske granice. Ruska vojska prisutna je na područjima Moldavije i Gruzije, ali i na odmetnutim teritorijima tamošnjih paradržavnih tvorevina Pridnjestrovlja te Abhazije i Južne Osetije.
Nema Boke Kotorske
U Europi Rusija trenutnom ima bazu samo u Srbiji, u Nišu. Rusija od Srbije već dulje vrijeme traži da se toj bazi da isti status kao što su u toj zemlji dobili predstavnici NATO-a. Rusija se nakon “gubitka” Crne Gore (njima su prije ulaska u NATO nudili milijardu dolara za bazu u Boki Kotorskoj) drži Srbije, a neki njihovi vojni stručnjaci govore kako bi im “pojačana” baza u Nišu dobro došla jer bi iz nje mogli kontrolirati američke baze na Sredozemlju.
Osim toga, Rusi obnavljaju bivšu sovjetsku bazu Cam Ranh u Vijetnamu te nekoliko zapuštenih sovjetskih baza na Kubi - Lourdes, Cienfuegos, Narocco te Guanelu, ali valjda neće biti nove krize.
SAD im nije rekao istinu o vježbama
Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov odbacio je zahtjev SAD-a da prekine veze sa Sjevernom Korejom. Lavrov je rekao kako se čini da SAD provocira Pjongjang te da vjeruje da je pritisak sankcijama iscrpljen, prenijelo je ministastvo vanjskih poslova. Rekao je kako je vlada SAD-a zavela Rusiju vezano za planove o zajedničkim vojnim vježbama s Južnom Korejom: navodno su mu američki dužnosnici privatno rekli da neće biti vježbi prije proljeća, a nakon toga su dva puta održane u jeseni i još se jedne planiraju za prosinac. Rusija se tako priključila Kini u stajalištu da je za stabiliziranej Korejskog poluotoka potrebno da se Sjeverna Koreja uzdrži od testiranja, a Južna Koreja i SAD od vojnih vježbi. (Ž.T.)