Premda bi ruska nafta službeno trebala biti stvar prošlosti u zapadnim motorima, čini se da nije tako.
"Imao sam prijatelja koji je devedesetih živio u New Yorku i žalio se da mu u stan ulaze žohari kroz svaku moguću rupu. Isto se događa s Rusijom i njezinim energentima", tvrdi Oleg Ustenko, savjetnik za ekonomiju predsjednika Volodimira Zelenskog, koji je u razgovoru s portalom Politico kritizirao probojnost zapadnih sankcija kojima se hrani ruska vojna mašinerija i onda puca po Ukrajini. "Moramo popraviti te pukotine kako bi Rusiji prestao pritjecati krvavi novac", istaknuo je Ustenko.
Ruska neprerađena nafta o kojoj Ustenko govori veći je izvor prihoda ruske državne blagajne od, primjerice, plina. Međutim, za razliku od plina, koji se najvećim dijelom prevozi plinovodima, sirovu naftu teže je pratiti na njezinu putovanju globalnim tržištem. I tu, kažu kritičari, nastaju problemi. Naftu je, objašnjava Politico u članku pod naslovom "Ruska nafta na stražnja vrata ulazi u Europu", lako pomiješati s pošiljkama dok je u tranzitnoj zemlji i zamagliti joj podrijetlo. Proces prerade uklanja tragove podrijetla i još više olakšava zaobilaženje sankcija. Isto to događa se i zbog komplicirane mreže tankera pod zastavama odobalnih teritorija kojima se prevozi do destinacije.
Jedan od onih koji tvrde da ruska nafta i dalje u velikoj količini curi na zapadno tržište je Mihail Hodorkovski, bivši ruski oligarh, nekadašnji šef energetskog diva Yukosa, danas veliki kritičar Kremlja. "Na globalnom tržištu nafte uobičajena je praksa zamjena te miješanje vrsta", smatra on. "Rezultat embarga je značajan porast cijena transporta za Rusiju. Dolazi do značajne preraspodijele prihoda u prilog posrednika te do određene mjere sniženja cijena zbog sužavanja tržišta", tvrdi Hodorkovski.
Da ruska nafta zaobilazno i dalje stiže do Europe, smatra i sugovornik Politica Saad Rahim, glavni ekonomist u kompaniji Trafigura. "Od početka sankcija ruski je izvoz manje-više isti. Moguće je da se ruska nafta još kupuje na europskom tržištu", smatra on.
Kada je riječ o točkama koje Moskva koristi kako bi i dalje nesmetano plasirala naftu, spominju se dvije zemlje. Jedna je Azerbajdžan, a nedavno ga je u svojem pitanju za Europsku komisiju spomenuo francuski zastupnik François Bellamy. Azerbajdžan je početna točka naftovoda Baku - Tbilisi - Ceyhan, čiji je operator BP. Zastupnik Bellamy smatra neobičnim što je ta zemlja značajno - za 242.000 barela dnevno - povećala izvoz između travnja i srpnja prošle godine. Azerbajdžan negira izvoz ruske nafte putem spomenutog naftovoda.
Iz Europske su komisije odgovorili da istražuju mogućnost zaobilaženja sankcija, ali i da se brojke koje navodi zastupnik odnose na razdoblje prije stupanja sankcija na snagu, pa se u tom slučaju ne može govoriti o njihovu kršenju. Prema podacima koje je vidio Politico, BP tom rutom u posljednje vrijeme transportira znatno manju količinu neprerađene nafte u EU.
Kao druga klimava točka navodi se Turska. Turski je politički vrh odbio sudjelovati u sankcijama nametnutim Rusiji i Ankara profitira te se čak nameće kao posrednik u pregovorima s Kremljem. Finski Centar za istraživanja o energiji i čistom zraku (CREA) objavio je krajem prošle godine, piše Politico, da je Turska postala čvorište za rusku naftu te da se u toj zemlji ona prerađuje u "proizvode koji nisu pod sankcijama te se i dalje prodaje".
Oleg Ustenko, savjetnik ukrajinskog predsjednika Zelenskog, tvrdi da postoji dovoljno dokaza da neke međunarodne kompanije kupuju naftne prerađevine nastale od ruske nafte i da ih prodaju u Europi. "Djeluju u potpunosti legalno, ali i u potpunosti nemoralno", poručio je Ustenko i zatražio akciju nadležnih.
Politico podsjeća da je britanska nevladina udruga Global Witness, koja istražuje, među ostalim, korupciju u eksploataciji resursa i trgovini, u ponedjeljak objavila izvještaj u kojem navodi da se ruska nafta kupuje po cijenama iznad 60 dolara, što je ograničenje koje su prošle godine u prosincu dogovorile zemlje skupine G7 u sklopu sankcija s ciljem smanjenja ruskih vanjskih prihoda.
"Ruska nafta koja šiklja po cijelom svijetu nije anomalija, nego lajtmotiv zapadnih sankcija. Vlade su industriji fosilnih goriva ostavile širom otvorena stražnja vrata, a trgovci i velike naftne kompanije iskorištavaju te rupe sustavu kako bi nastavile poslovati kao do sada", komentirala je Mai Rosner, aktivistica uključene u izradu izvještaja.