S petkom 3. veljače opća agresija Ruske Federacije na Ukrajinu obilježila je svoj 345. dan te je ušla i u dvanaesti mjesec trajanja. Nakon ponešto toplijih dana, vrijeme u Ukrajini zahlađuje, a posljednji dani donijeli su opet i snijeg na bojišta – koja će idućih dana biti još hladnija, ne bi li se za tjedan dana možda registriralo i smrzavanje terena dovoljno da podnese vojna vozila.
Prema prognostičarima to bi trebala možda biti i posljednja takva prilika, prije no što postupno krene nastupati proljetna blatna sezona na ratištu. Imajući to u vidu, jednako kao i mnogobrojne najave pristizanja obećane teže zapadne vojne tehnike najranije od kraja ožujka – ne čudi da se izgleda ruska strana zadnjih desetak dana krenula ponašati bitno borbeno aktivnije, nastojeći Ukrajincima oduzeti inicijativu na bojištima. Tako, dok se uvelike pričalo o nekakvoj ruskoj ofenzivi za mjesec dana, pa onda i o potencijalnom velikom napadu bilo iz Bjelorusije ili na jugu u Zaporižju – zapravo se na terenu već itekako bilježi niz ozbiljnih napadnih operacija, koje doduše nisu monumentalne veličine ili spektakularnog uspjeha. Pa ipak, imajući u vidu ruska ograničenja po pitanju raspoloživog jurišnog ljudstva, vojne tehnike i zaliha (koje je uz ukrajinsko operiranje sustavom HIMARS praktično nemoguće privući blizu fronti u stvarno velikim količinama) – ne bi čudilo da su aktualni veći napadi koje se bilježi zapravo ta ruska ofenziva, samo na segmente raspoređena uzduž bojišnice.
Traje li već najavljivana ruska ofenziva?
Naime, zadnjih je dana postalo jasno kako je, navodno zbog vremenskih nepogoda i nedostatka resursa, zaglavilo ukrajinsko napredovanje od Kupjanska prema okupiranom ruskom uporištu Svatove, gdje se primjećuje okupljanje agresora i ozbiljni protunapadi. Jednako je stanje i oko 40 km južnije, kod okupiranog grada Kremina, gdje su izgleda zadnjih dana u toku jaki ruski protunapadi na sjeverozapad (od Červonopopivke prema selima Nevske i Makiivka), na zapad (u smjeru naselja Terni i Jampolivka), te na jugozapad (prema selu Dibrova i dalje ka gradu Limanu) uz rijeku Siverski Donjec. Ukupno je to borbena zona širine i dubine otprilike po 15 km. Slična je situacija i južno od Siverskog Donjeca, gdje se bilježe jaki ruski napadi na bojištu sjeverno od Bahmuta.
Ondje su bolje regularne ruske postrojbe nastavile ofenzivu koja je pod privatnim poduzećem „Wagner“ dobila zamah zauzimanjem Soledara sredinom siječnja. Zadnjih je dana došlo do malih napredovanja agresorskih snaga sjeverno od Soledara, gdje se na oko 4 km sjeverno od ruševina tog sada okupiranog gradića bilježi zauzimanje dva iznimno mala sela (Sacco i Vanzetti, te Mikolaivka) koja su Ukrajinci izgleda postupno planski ispraznili izmicanjem na nove poljske fortifikacije. Ukupno gledano, i tu govorimo o borbenoj zoni od oko 10 kilometara širine i 10 km dubine sjeverno od Bahmuta. Jednako se tako bilježi i nastavak ruskih napada na sam grad Bahmut, gdje borbe traju u gradskim naseljima na krajnjem sjeveroistoku (četvrt oko tamošnje mesne industrije), na istoku (gdje Rusi kompletno kontroliraju industrijsku zonu, ali ne uspijevaju prijeći zapadno u stambena naselja), te jugoistočno i južno, gdje su također prišli gradskoj zoni – među ostalim, izgleda, i kompletnim zauzimanjem prigradskog sela Opitne na jugu.
Južno od Bahmuta se također bilježe intenzivne borbe neposredno južno od grada, gdje je manje ili više zauzet prostor oko donedavnog ukrajinskog uporišta Klišćivka, preko kojeg agresori nastoje napredovati na zapad te ondje prekinuti komunikaciju Bahmut-Kostjantinivka (cesta T-0504) zauzimanjem pojedinih sela koja brane prilaz prometnici. Tu se radi o još jednoj borbenoj zoni od otprilike 13 km širine i 8 km dubine, a dok bi ona u slučaju većeg ruskog uspjeha mogla tvoriti južni pravac obilaska oko „tvrđave Bahmut“, to se isto želi sa sjevera postići i prodorom oko Soledara pa na zapad.
No, dok su planovi jedno – ipak vijesti s terena tijekom posljednjih dana govore da od svih tih žestokih ruskih napada baš i nema mnogo uspjeha, i to jednako oko Bahmuta, kao i na područjima sjeverno, prema rijeci Siverski Donjec i dalje. Naime, mnogo je tu napada, troši se tešku tehniku, ali pomaci su vrlo mali i tek s naznakama problema za branitelje. Doslovno sličnu situaciju se bilježilo i južnije, oko okupiranog grada Donjecka, iz kojeg su ruske snage žestoko nastojale napadati ukrajinsko uporište Avdiivka, te niz manjih točaka na kojima počiva tamošnja ukrajinska obrana.
Posebno tu treba napomenuti i mjesto Marinka, koje je nevjerojatno temeljito srušeno, ali ipak i dalje na neki način odolijeva ruskim napadima te blokira njihovo napredovanje. Još oko 40 km jugozapadno od Donjecka, slična je situacija i kod Vugledara. Ondje se zadnjih tjedana bilježilo furiozne pokušaje ruskih napada s tri strane, pa preko čistina sve do armirano-betonskih višekatnica koje čine taj mali i kompaktni rudarski grad. Kako se čini, na tome je zube opet polomio niz ruskih brigada mornaričkog pješaštva, a zadnjih se dana čak i od inače optimističnih neslužbenih izvora čulo o privremenoj obustavi napada „radi lošeg vremena“ u toj borbenoj zoni širine oko 6 km i dubine oko 3 km.
Dakle, riječ je tu o barem 4 jasno definirana borbena poprišta koja su zadnjih dana bila izuzetno aktivna, s velikom potrošnjom resursa i vrlo malim učinkom za napadače. E sad – ako su to zaista područja glavnog investiranja napadnih resursa koje je Ruska Federacija prikupljala zadnjih mjeseci, onda je pitanje hoće li njihova obrana ujedno potrošiti i sve ono što je Ukrajina do sada prikupljala za svoju buduću ofenzivu. Ako se svi ti ruski napadi odbiju s umjerenim gubicima ljudi i opreme – možda će nadolazeće zapadne donacije ipak biti dovoljne da se do svibnja formira resurse za neku novu oslobodilačku operaciju.
Struja te dodatne zapadne donacije
Posljednjih dana opet se bilježi jako polagano i postupno popravljanje ukrajinske strujne mreže. Dok se u siječnju bilježio uvoz od oko 60 milijuna KWh struje iz Europske unije, to nije riješilo činjenicu kako se u srijedu 1. veljače u Kijevu bilježilo dostupnost oko 68 posto potrebne struje, u kijevskoj oblasti oko 53 posto – da bi te vrijednosti jučer dostigle 69 posto za Kijev te 56 posto za kijevsku oblast. Naravno, stanje je tu različito po pojedinim oblastima Ukrajine, pa dok je na nacionalnoj razini izgleda dostupno oko 80 posto potrebne struje, to nipošto ne vrijedi za Odesu gdje su štete teže i struja još i danas bitno manje raspoloživa potrošačima.
Za to vrijeme izgleda da je počela obuka ukrajinskih posada za korištenje njemačkih tenkova Leopard – a mediji nagađaju kako se to radi u bazi Swentoszów u zapadnoj Poljskoj, gdje je navodno instaliran i niz simulatora kojim se inače koristi poljska vojska. Prema navodima, obuka koja ondje redovito traje oko 10 tjedana mogla bi se jačanjem ritma sabiti na 5 tjedana – no točnost ovih navoda tek treba vidjeti. Ipak, ponešto povjerenja u te tvrdnje ulijevaju i jučerašnje vijesti iz Njemačke, gdje se početak takve obuke najavljuje za idući tjedan, uz planirano trajanje od oko mjesec i pol. Po pitanju tenkova još treba spomenuti i najave iz Danske koja promišlja donaciju do 99 komada starijih njemačkih tenkova Leopard 1 (otkupljenih iz privatnih fondova poduzeća u Njemačkoj), koji bi za borbu mogli biti postupno spremni tijekom narednih godinu dana. Izgleda da se o tome pribavilo i potrebne njemačke izvozne dozvole, dok još predstoji i rješavanje masovnije opskrbe pripadajućim streljivom kalibra 105 mm, koje navodno postoji na zalihama u Brazilu – ali ta država nije samo tako spremna na isporuku. Pa ipak, zadnjih dana se bilježi i niz donacija starijih oklopnih transportera M113 za Ukrajinu – iz Belgije te Španjolske – kao i novca za obnovu elektromreže (170 milijuna USD iz Japana), te za obuku vojnika (4 milijuna eura iz Litve) i razminiranje (25 milijuna eura iz EU). Ukupno gledano, iz Kijeva se čulo kako Ukrajini za funkcioniranje treba barem 3 milijarde USD mjesečno iz donacija – što je u siječnju ove godine bilo pokriveno s ukupno doniranih oko 4,25 milijardi USD. Naime, Ukrajina svojim prikupljenim porezima uspijeva pokriti vojne rashode, koji su oko pola proračuna, dok se druga polovica pokriva iz inozemstva. Naime, uz pad gospodarstva u ratnoj 2022. od oko 30 posto, bilježi se proračunski deficit od oko 38 milijardi USD – koji bi ove godine trebalo pomoći pokriti 18 milijardi eura iz Europske unije, još 10 milijardi USD iz Sjedinjenih Američkih Država, te aranžman s MMF-om kojeg se dogovara. Tome treba dodati i baš večeras objavljeni svježi paket vojne pomoći iz SAD, koja ovoga puta iznosi oko 425 milijuna USD vrijednosti robe (Presidential Drawdown Authority – PDA), te još 1,75 milijardi USD financiranih kupovina pri američkoj vojnoj industriji (Ukraine Security Assistance Initiative – USAI). Ukupno 31. paket vojne robe iz državnih zaliha SAD ovoga puta sadrži HIMARS rakete, topničke granate 155 mm i minobacačke granate 120 mm, 190 teških strojnica s noćnom optikom za borbu protiv bespilotnih sustava, 181 MRAP vozilo, 250 protuoklopnih sustava Javelin, te protuoklopne rakete mine i raznu osobnu vojnu opremu. Dakle, nije se tu moglo jasno vidjeti spomen naveliko spominjanih raketa GLSDB (Ground Launched Small Diameter Bomb) dometa oko 150 km za sustav HIMARS, što ne znači da one ipak i nisu u paketu. Za razliku od toga, pri vojnoj industriji SAD su naručena još dva PZO sustava Hawk kao i protuzračni topovi sa streljivom, usluga integriranja zapadnih PZO raketa, lansera i radara s postojećim starim sustavima u ukrajinskom vlasništvu, dodatna sredstva protiv bespilotnih letjelica, PZO i topnički radari, bespilotne letjelice tipa Puma, precizno streljivo, komunikacijska i medicinska oprema, te razna buduća obuka za ukrajinsko ljudstvo. Ove najave dodatne obuke fino se nadovezuju i na jučerašnje objave o tome kako i Europska unija planira svoj sustav obuke ukrajinskih vojnika pojačati na ukupno 30.000 mjesta u 2023. godini, s naglaskom na novu opremu i za nju potrebne specijalnosti.
Obračun s korupcijom
Sve to je samo dio tema koje su Europska unija i Ukrajina otvorile jučer i danas, kada su se u Kijevu okupili brojni viđeni političari na tzv. „Summitu Ukrajina-EU“. Iako je naglasak skupa bio na pretresanju potencijala za pristup Ukrajine u Uniju – razgovaralo se i o nekim konkretnim mjerama sektorskog približavanja te države EU krugu. Posebno se tu spominje (1) dugoročni pristup za svu ukrajinsku robu na tržište EU-a bez kvota i carina, tzv. „industrijski bezvizni režim“, (2) pridruživanje Ukrajine jedinstvenom području plaćanja u eurima (SEPA), te (3) pristupanje području jedinstvenog roaminga u mobilnim komunikacijama. Pa ipak, već i prije početka ovoga sastanka bilo je jasno kako EU čelnici ne misle olako davati obećanja po tim pitanjima, stavljajući naglasak ipak na provedbu reformi i udovoljavanje zahtjevima, prije ikakvih velikih promjena. Za početak, čulo se tu o pokretanju programa razminiranja, za koji je EU odvojila već spomenutih 25 milijuna eura, da bi se onda Ukrajinu pozvalo i da sudjeluje u sustavu zajedničke nabave plina za kompletnu EU. Osim toga, istaklo se i vojnu pomoć Unije (do sada ukupno 7 puta po 500 milijuna eura), izdvajanje 45 milijuna za već spomenutu obuku ukrajinskih vojnika (misiju EUMAM Ukrajina, u kojoj RH ne sudjeluje), te još i spomenutih 18 milijardi eura makroekonomske pomoći za održanje ukrajinske države.
Pa ipak, dok se iz EU i drugih savezničkih krugova zadnjih dana neprekidno čulo i o potrebi obuzdavanja korupcije u zemlji, teško je bilo previdjeti razne mjere koje su tim povodom nastavljene širom Ukrajine. Kako je revizija u tamošnjem Ministarstvu obrane pokazala da su nabave za potrebe Oružanih snaga bile rađene netransparentno – pa se razne proizvode ili kupovalo preskupo, ili njihova kvaliteta nije odgovarala utrošenim novcima – pokrenute su i dodatne istrage protiv donedavnog načelnika Uprave državne nabave i opskrbe materijalnim resursima MO UKR, dok je ostavku sam podnio još i načelnik Odjela za planiranje Odjela za politiku vojno-tehničkog razvoja i naoružanja i vojne opreme tamošnjeg Ministarstva obrane. Jučer su onda privedeni i „poduzetnici“ koji su za vojsku prodavali preskupu hranu, kao i vojno osoblje koje im je to omogućavalo. Iz sličnih razloga je u srijedu, 1. veljače, bio smijenjen i kompletni vrh ukrajinske carine, da bi se onda nastavile smjene i širom regionalnih vojnih uprava u oblastima Odesa, Herson i Sumi, te još k tome i Središnje vojno-liječničke komisije medicinskih snaga Oružanih snaga Ukrajine – gdje je zamjenik načelnika izgleda uzimao novac za izdavanje pogodnih uvjerenja za pojedine ročnike. Uz već prije smijenjenog zamjenika ministra obrane, smijenjen je i optužen i njegov savjetnik – radi zloporabe i otuđenja sredstava za vojne nabave, dok su donedavni generalni inspektor Glavnog odjela za smještaj i operacije Oružanih snaga Ukrajine i viši časnik odjela za tehnički nadzor izgradnje „pali“ na utaji novaca za izgradnju vojarni na jugu Ukrajine. Naravno, sve ove teme nisu u ratno doba bile strane ni Republici Hrvatskoj, iako nikome nije palo na pamet raditi ovakva čišćenja dok traje rat (a ni dugo nakon njega) – pa iako je jasno da se time šalju poruke u EU i NATO, ipak je to bitno drugačija praksa od, recimo, Ruske Federacije, gdje istodobno rat postaje povodom da se na političkoj sceni i službeno traži „uvođenje moratorija na Zakon o javnoj nabavi, do završetka vojne operacije“.
Dok traje ovakvo obračunavanje s korupcijom i barem nekima koji od nje imaju protuzakonite koristi, treba napomenuti kako se ne miruje ni na međunarodnoj sceni. Poljska se tako zalaže za izradu sporazuma o sigurnosnim jamstvima za Ukrajinu, koji bi trebalo predstaviti prije nadolazećeg srpanjskog NATO summita u Vilniusu. Ujedno, aktivno se radi i na ugovaranju već najavljene međunarodne konferencije o tzv. „ukrajinskoj mirovnoj formuli” koja bi trebala obuhvatiti razgovore na ukupno 10 područja: (1) radijacijska i nuklearna sigurnost, (2) sigurnost hrane, (3) energetska sigurnost, (4) oslobađanje svih zatvorenika i prognanika, (5) provedba Povelje UN-a i obnova teritorijalne cjelovitosti Ukrajine te svjetskog poretka, (6) povlačenje ruskih trupa i prekid neprijateljstava, (7) vraćanje pravde, (8) anti-ekocid, (9) izbjegavanje eskalacije, i (10) ugovaranje kraja rata. Kako izgleda, iako se u prvo vrijeme promišljalo taj summit održati pri UN u New Yorku, nije isključeno ni njegovo lociranje u UN-ov kompleks u Beču – o čemu se razgovaralo s austrijskim predsjednikom tijekom njegove posjete Kijevu sredinom ovoga tjedna. Naravno, prije toga će na red doći rasprava o Ukrajini u Vijeću sigurnosti UN, koju je za 8. veljače sazvala Ruska Federacija radi zapadne vojne pomoći napadnutoj državi, da bi se onda već naziralo i raspravu Vijeća sigurnosti zakazanu za 24. veljače o agresiji iste te Rusije na Ukrajinu, ali na inicijativu zapadnih zemalja.
Sve se ovo događa u vrijeme dok Ruska Federacija bilježi povijesne minimume isporuke plina kroz transportni sustav Ukrajine (manje od 1 milijarde kubika u siječnju ove godine), a službena Moskva je i formalno od 1. veljače obustavila prodaju nafte svim onim zemljama koje će primjenjivati G7 i EU norme o uvođenju maksimalne cijene za taj ruski izvoz. Dok se tijekom zadnje godine doslovno udvostručio broj ruskih kompanija pod sankcijama (od 1.600 na 2.900, a s povezanim društvima i do 10.000), iz MMF se čulo kako ruski BDP neće padati kako se to ljetos pretpostavljalo – te se umjesto pada od 2,2 posto za ovu godinu sad prognozira simbolički rast u iznosu od 0,3 posto. Pa ipak, čak i optimistični promatrači tu najavljuju pad proizvodnje nafte u 2023. godini za oko milijun barela dnevno, dok oni manje optimistični spominju pad i do 4 milijuna barela dnevno – gdje je ujedno prosječna cijena barela ruske nafte Urals od lanjskih oko 85,64 USD ovoga siječnja pala na prosječno 49,48 USD prije uvođenja sankcija - maksimalne cijene te potresa koje će to tek donijeti. Naravno, određeni utjecaj bi tu trebao imati i 10. paket EU sankcija prema Ruskoj Federaciji, čije se usvajanje očekuje do 24. veljače i godišnjice ruske agresije na Ukrajinu. Kako je danas izjavila Ursula von der Leyen, on bi trebao obuhvatiti ograničenja od oko 10 milijardi eura, a bit će fokusiran na tehnologije koje može, ali i ne mora, koristiti ruski ratni stroj. Ujedno, otvoreno je pitanje i njegovog „ugriza” u rusku nuklearnu industriju – za što se zalaže velik broje EU država, ali što kompletno odbija Mađarska radi očuvanja svoje suradnje s Rusijom po pitanju održavanja njihove nuklearne centrale Pakš na Dunavu.
Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na jutarnji.hr objavljuje vojne analize