Nedjelja, 28. prosinca, ujedno je 1404. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Ukrajina je proslavila Božić po gregorijanskom kalendaru (baš kao i Hrvatska), a za agresore iz Rusije ti blagdani tek predstoje pa im ni prigodno božićno primirje nije bilo prihvatljivo (baš kao ni ikakvi kompromisi po pitanju sklapanja nekog mirovnog sporazuma).
Zato je vrijeme u Ukrajini postalo pravo zimsko – dnevne i noćne temperature su ispod nule Celzijusa, a bilo je i snježnih padalina koje bi se trebale ozbiljno pojačati prema kraju nadolazećeg tjedna. Samim time je i ratovanje opet krenulo novim smjerom – šume i biljni pokrov više ne pružaju veliku zaštitu od pogleda iz zraka, a iako je manje kompletno maglovitih i kišnih dana koji su bitno ometali uporabu dronova – ipak i hladnoća te snijeg donekle otežavaju uporabu tog osnovnog borbenog sredstva obiju strana u sukobu.
Nažalost, ovakvo vrijeme sa sobom nosi i pojačanu potrošnju električne energije iz sustava kojeg Rusi već godinama sustavno pokušavaju razrušiti i onesposobiti – zato i ne čude velike redukcije struje za ukrajinsko gospodarstvo i građane, gdje periodični novi ruski napadi vode dugotrajnim prekidima opskrbe koje se iznimno teško saniraju. Malo je tu pomogla proteklih tjedana provedena revizija potrošnje u kompleksima proglašenima kao kritično važnima – čime se navodno uštedjelo oko 1 GW struje koju bi sada trebalo preraspodijeliti građanima (ako to infrastruktura pod redovitim napadima bude dopuštala).
Dva velika vala udara u četiri dana
Naime, ako su uštede i ponešto pomogle – stanje je nakon velikog ruskog vala zračnih napada od 23. prosinca (635 dronova i 39 raketa) definitivno pokvario i val zabilježen u noći s petka, 26., na subotu, 27. prosinca, koji je opet ciljao ukrajinsku energetsku infrastrukturu, a bio je treći po veličini ovog mjeseca. Tijekom noći na subotu, 27. prosinca, Ruska Federacija je na Ukrajinu lansirala 519 raznih kamikaza-dronova, od čega oko 300 komada tipa „Shaheed“ (njih 474 navodno srušeno, a 15 prizemljeno), uz još 10 balističkih i hipersoničnih raketa „Iskander-M“ i Kh-47M2 „Kindžal“, 7 krstarećih raketa Iskander-K/Kalibr (6 srušeno), 21 krstareću raketu Kh-101 (19 srušeno) i 2 krstareće rakete Kh-22 iz zraka nad Crnim morem.
Ciljevi su primarno bili u Kijevu i njegovoj okolici (1 poginula osoba i 32 ozlijeđene, oštećena brojna civilna infrastruktura te hidroelektrana koja je dobila 3 pogotka raketom Kh-101), ali i oko Černihiva, u Umanu i Odesi, uz navod oštećenja na još jednoj termoelektrani iz portfelja ukrajinskog poduzeća Naftogaz. U tom kontekstu posebno se napominjalo kako je oko 600.000 stanovnika Kijeva ostalo bez struje, uz snježne padaline svih idućih dana te uz prognoze o bitnom zahlađenju prema kraju nadolazećeg tjedna.
Ipak, pri bilo kakvom sagledavanju stanja na ratištu treba prvo i osnovno napomenuti da Ruska Federacija već od kraja 2024. drži borbenu inicijativu širom bojišta – gdje branitelji tek uspijevaju donekle ograničavati njihove borbene uspjehe te, usprkos povremenim protunapadima, tek postupno predavati dijelove bojišta agresorima. Iako već mjesecima glavna ruska taktika obuhvaća slanje malih, ali brojnih grupa pješaka ne bi li se infiltrirali kroz slabo popunjene ukrajinske linije – zadnjih se tjedana učestalo bilježili i ponovni pokušaji mehaniziranih prodora na ključnim točkama bojišta (doduše, bez puno borbenih uspjeha). Pri tome treba konstatirati kako ruski agresori – usprkos održavanju brojnosti svojih snaga u Ukrajini na preko 710.000 boraca te nominalnom pritisku uzduž čitavih oko 1.200 km bojišnice – zapravo pokazuju sposobnost prodora i pomaka samo na odabranim uskim borbenim zonama.
Osim ruskog prilaza nizu ukrajinskih gradova (Vovčansk, Kupjansk, Borova, Liman, Siversk, Časiv Jar, Kostjantinivka, Pokrovsk, Mirnograd, Novopavlivka, Pokrovske, Dobropilja, Gulajpolje, Orihiv, Stepnogirsk), koje se već neko vrijeme osvaja, treba registrirati i pojedine zone otvorenog prostora (posebno na jugoistoku bojišta, na spoju regija Donjeck, Dnjepropetrovsk i Zaporižje) na kojima su agresori uspješno napredovali.
No, dok od proljeća ove godine u pozadini tih bojišta traje intenzivna izgradnja novih fortifikacijskih sustava, prilagođenih iskustvima ratovanja s mnogo bespilotnih letjelica – uz fiksne linije sačinjene od minskih polja, pa neprekidnih linija bodljikave žice, protutenkovskih rovova i betonskih prepreka, grade se i utvrde za malobrojnu posadu pokrivene pozadinskim bazama za timove s brojnim bespilotnim letjelicama – već je i sada jasno vidljivo kako agresoru za nadilaženje postojeće obrane treba izuzetno koncentriranje napadnih snaga. Njihovo okupljanje onda ostavlja i vidljive praznine u pojedinim ruskim „sporednim“ borbenim zonama – koje ukrajinski branitelji povremeno uspiju i iskoristiti.
“Pobjede za naslovnice” uoči susreta s Amerikancima
Uz to, treba napomenuti i očiglednu sklonost ruske strane da pred ikakve bitnije susrete Ukrajinaca i čelnika Sjedinjenih Američkih Država krene proglašavati nove velike borbene uspjehe širom bojišta – valjda radi impresioniranja svojom vojnom moći kako Donalda Trumpa osobno, tako i niza osoba iz njegovog uskog kruga od povjerenja (sve po redu praktično bez iskustva bilo u obrani, diplomaciji ili vanjskim poslovima).
U ovom kontekstu treba spomenuti objave ruskog predsjednika Vladimira Putina od 26. listopada – kada je službeno objavio navodno opkoljenje ukrajinskih snaga u borbenim zonama Kupjansk i Pokrovsk-Mirnograd. Iako se već tada nagađalo o neposrednom ruskom osvajanju ovih gradova, situacija se ondje nije odvijala po ruskim planovima koje se ruskom predsjedniku Putinu objavilo 1. prosinca tijekom posjeta terenskom zapovjedništvu skupina „Centar“ i „Istok“, da bi bili objavljeni široj javnosti dan kasnije. Konkretno, iako se tog 2. prosinca čulo o ruskoj okupaciji Vovčanska u regiji Harkiv, Pokrovska u regiji Donjeck i Dobropilje u regiji Zaporižje, situacija je u stvarnosti bila ponešto drugačija. Naime, dok je Vovčansk uvelike okupiran (Ukrajinci još ustraju u navodima o kontroli tek jugoistočnog dijela grada, uz navode o borbama u nizu prigradskih sela), bojišnica u Pokrovsku se i gotovo mjesec dana kasnije barem naizgled proteže kroz polovicu grada kojeg su Rusi proglasili potpuno okupiranim, a Dobropilja je poprište borbi koje ukazuju na podjelu naselja na ruski sjeveroistok i ukrajinski centar te jug.
Slično je nejasno stanje i po pitanju ruske objave povodom posjeta Vladimira Putina terenskim zapovjedništvima skupina „Centar“ i „Istok“ od jutra subote, 27. prosinca, samo dan pred za nedjelju, 28. prosinca, poslijepodne najavljeni sastanak ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog i predsjednika SAD-a Donalda Trumpa u kompleksu Mar-a-Lago na Floridi. Konkretno, u subotu, 27. prosinca, službeno je objavljena ruska okupacija gradova Mirnograd u Donjeckoj oblasti te Stepnogirsk u Zaporižju, uz istodobnu rusku objavu snimaka višekratnih podizanja zastava u Mirnogradu (Donjecka oblast) te u gradu Gulajpolje (jugoistok ukrajinskog dijela regije Zaporižje).
Pri svemu tome, nema sumnje kako je Mirnograd (opkoljen od Rusa s tri strane i smješten oko 3 km istočno od Pokrovska, koji je zadnjih mjeseci i sam poprište urbanih borbi) već dulje u izuzetno lošoj poziciji. Iako je navodnih oko 1.000 ondje preostalih ukrajinskih branitelja ogorčeno branilo grad, oni su postupno završili sabijeni na njegov sjeverozapadni dio, a čitava se zona posljednjih tjedana tretirala kao poprište borbi na kojem su se znale i praktično preplitati pojedine pješačke postrojbe zaraćenih strana uz logistiku uglavnom iz zraka ili kopnenim robotiziranim vozilima. Ipak, i usprkos lošem logističkom položaju, intenzivnom ruskom korištenju teških borbenih sredstava, te približavanju agresora s više strana i postupnom preuzimanju tamošnjeg urbanog prostora (posebno pod okriljem guste magle krajem studenoga i početkom prosinca) – zapravo je nejasno je li ondje obrana i stvarno okončana.
Naime, dok se tek 8. prosinca iz ukrajinskih izvora spominjalo ranije izvedeno povlačenje branitelja s prostora sela Lisivka i Suhi Jar (vjerojatno u Mirnograd) – što je onda dovelo i do konačnog brisanja oko 20 km² velikog južnijeg ukrajinskog džepa – nisu jasna ni aktualna nagađanja da je Mirnograd završio evakuiran tijekom snježnog vremena u zadnjih tjedan dana (nakon navodnog ruskog zauzimanja Rivne 19. prosinca i Svitle 20. prosinca, dvaju sela koja su branila cestu od podijeljenog Pokrovska prema sjeverozapadu Mirnograda), a prije subotnjeg podizanja ruskih zastava u sjevernom predgrađu Novator, kod „Centralnog“ rudnika i u središtu grada. Jednako je nejasno i stanje u već dulje borbeno podijeljenom Stepnogirsku, blizu obala bivšeg Kahovskog rezervoara na Dnjepru, smještenog oko 23 km južno od velikog grada Zaporižje. Iako su ondje Rusi 16. i 17. prosinca uočeni u napredovanjima istočno od grada (kod solarne elektrane i prema selu Lukjanivske), ondje zapravo nema dokaza i za njihovo zauzimanje kompletne sjeverne polovice naselja – što bi ipak bilo potrebno za istinitost objava o ruskoj okupaciji čitavoga grada od 27. prosinca.
Primjer Kupjanska dovodi u pitanje ruske tvrdnje
Naravno, nije teško sve te ruske tvrdnje dovesti u pitanje ako se makar i površno pogleda borbeno stanje na istoku Harkivske oblasti, u borbenoj zoni tamošnjeg (također donedavno logistički bitnog) grada Kupjanska. To je mjesto zadnjih mjeseci postupno kliznulo u ruke Ruske Federacije, nakon uspješnog desanta zapadno, preko rijeke Oskil, i onda postupne infiltracije na jug do Kupjanska. Ipak, grad kojeg su 22. studenoga Rusi službeno proglasili okupiranim (za što je general-pukovnik Sergej Kuzovljev 9. prosinca dobio orden Zlatne zvijezde), još je krajem listopada postao poprištem ozbiljne ukrajinske protuofenzive koja je dostigla prekretnicu do početka prosinca, i onda se, izgleda, zahuktala za branitelje – čemu je dobro svjedočio i posjet ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog koji se u petak, 12. prosinca, slikao na samom rubu Kupjanska. Odonda se trend navodno nije promijenio, tako da zadnjih desetak dana ta operacija izaziva i otvorenu zabrinutost te zebnju među neslužbenim ruskim promatračima čitavog ovog ratnog sukoba.
Konkretno, izgleda da su ukrajinske snage ondje okupile 2. korpus „Hartija“ (pukovnik Igor Obolenski) te niz jurišnih postrojbi, koje su u pripremi operacije oslobodile niz manjih mjesta sjeverozapadno od Kupjanska (24. rujna selo Tišćenkivka, 9. listopada selo Kindrašivka, a 11. listopada i selo Radkivka). Iz te osnove je 21. listopada izveden prvi prodor istočno do toka rijeke Oskil, čime je započelo opkoljavanje ruskih snaga koje su završile opkoljene u samom gradskom prostoru Kupjanska (navodno iz 121. i 122. motostreljačke brigade te ruske 1855. i 27. samostalne motostreljačke brigade).
Pri tome su uništeni i izlazi iz niza podzemnih cjevovoda koje su ruske postrojbe u rujnu iskoristile za prolaz iz okupiranog prostora oko sela Liman Perši (istočna obala Oskila) do Radkivke (zapadna obala Oskila, oko 9 km dalje i samo 2 km sjeverno od Kupjanska), te su ih onda i nastavile rabiti za opskrbu svojih snaga na prvim linijama tamošnjih urbanih borbi. Dakle, oslobađanje grada izvodilo se kako (1) održavanjem blokade agresora sa sjevera (ukrajinski 2. korpus), tako i (2) napadima taktičke skupine „Kupjansk“ na okupirani dio grada Kupjanska s juga te (3) otporom ukrajinskog 10. korpusa na istočnoj obali Oskila – gdje su branitelji na tamošnjem dijelu Kupjanska postupno suzbili prodor agresora iz zapadnog dijela grada, ujedno održavajući i frontu na rubovima tamošnje ukrajinske enklave (kojom se u Kupjansku zapravo rješavao problem u zaleđu).
Ovakvo stanje od sredine prosinca nastavljeno je do kraja mjeseca – postupnim čišćenjem gradskog prostora, koje komplicira rusko korištenje civila kao štita te presvlačenje u civilnu odjeću. Opseg posla dobro oslikava i činjenica kako su 24. prosinca i ruski izvori krenuli pričati o ruskim zapovjednicima koji su svojim nadležnima već neko vrijeme slali lažne izvještaje, skrivajući time svoju katastrofu na terenu – da bi 25. prosinca u javnost dospjele i neslužbene ruske karte koje u centru i prema sjeveru Kupjanska markiraju barem pet manjih opkoljenih enklava u kojima se malobrojne vojnike agresora opskrbljuje iz zraka, dok ih Ukrajinci postupno pritišću sa svih strana. Ne bi li se oduprli takvom pritisku, Rusi navodno zadnjih dana jačaju i topničku vatru po ukrajinskim položajima oko Kupjanska, baš kao i udare dronovima po ukrajinskoj logistici nužnoj za ovu operaciju.
Među ostalim, zanimljivo je napomenuti da su i ruska službena dnevna izvješća od subote, 27. prosinca, opet u svoj sastav uvrstila i detaljnije navode o borbama u Kupjansku, vjerojatno u nastojanju saniranja loše faktične te informacijske situacije po tom pitanju. Ipak, ne može se preskočiti i činjenica kako su uspjeh branitelja u Kupjansku, te usporavanje poraza u Pokrovsku i Mirnogradu (već dugo glavnoj fokusnoj ratnoj točki Rusa u Ukrajini), ipak imali i svoju cijenu. Konkretno, u ruke agresora je do kraja studenoga pala većina uvelike srušenog pograničnog grada Vovčanska na sjeveroistoku Harkivske oblasti, a prilično neočekivano su Rusi imali uspjeha i u gradu Siversku, smještenom južno od rijeke Siverski Donjec na sjevernom rubu centralne zone bojišta – baš kao i u Gulajpolju, na jugoistoku ukrajinskog dijela regije Zaporižje.
Problemi koordinacije braniteljskih postrojbi
Dok okupacija pograničnog Vovčanska neće imati bitniji utjecaj na ukupnu borbenu situaciju u Ukrajini, pad Siverska, kojeg je ruski načelnik Glavnog stožera Valerij Gerasimov objavio 11. prosinca (da bi neovisni promatrači potvrdili do 21. prosinca, a onda i sami Ukrajinci priznali 23. prosinca), pokazao se bitno većim problemom. Iako izgleda da Ukrajinci nadalje drže određeni prostor sjeveroistočno od Siverska (prema rijeci Siverski Donjec i selu Serebrjanka), ta je zona sada dodatno ugrožena, ne samo južno, iz prostora okupiranog grada, već i napredovanjem agresora u zaleđu, zapadno uz rijeku Siverski Donjec (od 24. listopada okupirane Dronivke, preko 22. studenoga zauzete Platonivke, sve do 27. studenoga dostignutog sela Zakitne). Ujedno, zauzimanjem Siverska otvoren je i daljnji prolaz za agresore prema zapadu, u zonu Slovjanska kao jednog od osnovnih preostalih ukrajinskih uporišta u Donjeckoj oblasti.
Konačno, time su olakšane i ruske operacije južno od Siverska, na prostoru od 2. prosinca zauzetog sela Zvanivka, pa zapadno do 25. prosinca zauzetog sela Svjato-Pokrovske, te dalje prema još uvijek ukrajinskoj Riznikivki. Ipak, kao najozbiljniji ovdje uočljiv problem isplivalo je postojanje nesuglasica u zapovjednoj strukturi branitelja, koje je u konačnici itekako doprinijelo ruskom osvajanju grada Siverska te njegove neposredne okolice.
Iako je Ukrajina do 9. prosinca formalno okončala prijelaz svojih Oružanih snaga na korpusnu strukturu (načelno zamjenjujući tim novim postrojbama dotadašnje operativno-taktičke te operativno-strateške skupine – OTU i OSUV), a započelo je i rotiranje brigada unutar pojedinih korpusa (iako navodno nije do kraja dovršena njihova popuna ljudstvom i tehnikom) – izgleda da ova promjena nije sama po sebi dovela do prestanka zapovjednog kaosa na pojedinim točkama ukrajinskih obrambenih linija. S jedne strane, to se dobro vidjelo na primjeru Siverska, o čemu dobro svjedoči i u subotu, 27. prosinca, objavljena smjena zapovjednika 54. mehanizirane brigade (pukovnik Oleksij Konoval), koja je branila sam grad, te 10. brdske jurišne brigade (pukovnik Volodimir Potiješkin), koja je bila raspoređena južno od Siverska – sve zbog navodnog sustavnog falsificiranja borbenih izvješća prema višem zapovjedništvu 11. korpusa (čijem je zapovjedniku Serhiju Sirčenku ukrajinsko Zapovjedništvo „Istok“ sada iz nadležnosti izuzelo područje Siverska, koje je stavljeno pod djelokrug nove Taktičke grupe „Soledar“).
Prema optužbama, zapovjedništva tih dviju brigada niz su svojih položaja prikazivala kao održane i popunjene iako na njima zapravo nije bilo branitelja – što je dovelo do problema kada su u zadnjoj trećini mjeseca studenoga guste magle omogućile većem postotku agresorskih vojnika da prođu obranu grada temeljenu na bespilotnim letjelicama i postupno se u urbanom prostoru okupe dovoljno brojno da nadjačaju branitelje.
Nažalost, slične su se vijesti o neslaganju pojedinih postrojbi branitelja čule zadnjih tjedana i iz grada Gulajpolje u Zaporižju. Ondje su ruske trupe prvo uspjele krajem studenoga i početkom prosinca osvojiti prigradska sela na sjeveroistoku i istoku (20. studenoga Vesele, 24. studenoga Zatišje, 26. studenoga Visoke i 27. studenoga Zeleni Gaj). Do tada je destabilizirana obrana u rukama 102. brigade Teritorijalne obrane završila pojačana dovođenjem 225. jurišne pukovnije – što je tek manjim dijelom olakšalo stanje, budući se ondje spominjao omjer ljudi od barem 5 na 1 za agresore. Nisu tu pomogle ni naznake manjih okršaja između braniteljskih postrojbi, kada su iz svježe jurišne pukovnije navodno spriječili pokušaje samoinicijativnog povlačenja jedne borbeno potrošene bojne ukrajinskih „teritorijalaca“ (koji su do tada već tjednima odolijevali ruskom pritisku te bezuspješno tražili pojačanja ili premještaj) – dok se istodobno, do 15. prosinca, bilježilo i primicanje agresora samom rubu gradskog prostora. Konkretno, Rusi su do ruba Gulajpolja prvo pristigli sa sjeveroistoka i istoka, da bi onda postupno okupirali i prigradsko naselje Bočan koje rijeka Haičur dijeli od glavnine mjesta.
Nakon toga započele su i brojne infiltracije u sam grad, posebno preko rijeke sa sjevera i sjeveroistoka, dok je na jugoistoku raniji ruski prijelaz rijeke omogućio i puni ulaz u tamošnji urbani prostor (navodno nakon samoinicijativnog povlačenja još jedne bojne 102. brigade, sada preimenovane i formalno uvrštene u sastav 106. brigade Teritorijalne obrane). Upravo ta 1. bojna 106. brigade postala je neslavno poznata u četvrtak, 25. prosinca, kada su ruski izvori objavili videosnimke božićnog zauzimanja njezina kompletnog zapovjednog mjesta u centru Gulajpolja, zajedno s pripadajućom elektronikom i komunikacijskim sustavima. Svemu tome ne pomažu ni priče „teritorijalaca“ kako je njihova bojna bila opkoljena kod grada oko mjesec dana, da bi nakon proboja završila samo preimenovana te vraćena na drugi dio istog gradskog bojišta.
Ipak, usprkos naznakama da se u ovu borbenu zonu hitno prebacuju pojedine ukrajinske jurišne brigade, vlasti Ruske Federacije su u subotu, 27. prosinca, ipak objavile podizanje brojnih zastava na nizu točaka širom gradskog prostora Gulajpolja – što je s ukrajinske strane bilo dočekano spomenom „trkača sa zastavama“, koji su navodno onda i naknadno eliminirani. Kako bilo da bilo, izgleda da borbe u Gulajpolju i dalje traju, ako ništa drugo onda u industrijskoj zoni na njegovu zapadnom kraju. Uz to, iako se zadnje vrijeme učestalo spominjao negdašnji prometni i logistički značaj ovoga grada, treba napomenuti da bi njegovo osvajanje Rusima otvorilo tek polagani prolaz prema zapadu – kako u zaleđe oko 30 km udaljenog ukrajinskog uporišta Orihiv, tako i dalje prema oko 80 km udaljenoj rijeci Dnjepar i na njoj smještenom Zaporižju, istoimenom glavnom gradu čitave regije. Naravno, sve to stoji ako je grad i zaista okupiran, te ako ne uspiju ikakvi potencijalni pokušaji njegova zadržavanja ili barem naknadnog oslobađanja s ukrajinske strane.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....