Nakon praktično 20 mjeseci pregovora konačno je postala jasna sudbina zadnje ruske mornaričke baze na Mediteranu, u sirijskoj luci Tartus, jednako kao i njihova zadnjeg velikog zrakoplovnog uporišta u toj državi – pokraj međunarodne zračne luke u Latakiji i tamošnje vojne baze Hmeimim. Prema „Memorandumu o razumijevanju“ objavljenom u nedjelju 9. kolovoza, Sirijska Arapska Republika i Ruska Federacija nastoje „obnoviti svoje međunarodne odnose na temelju nacionalnog suvereniteta, međusobnog poštovanja i zajedničkih interesa“.
U praksi to ukazuje na konačno rješavanje problematičnih odnosa koji su se zakomplicirali 2015. godine, kada je Rusija u tamošnjem građanskom ratu podržala režim Bashara al-Assada, da bi do kraja 2024. godine i pada te sirijske vlasti u Siriji imala 21 veću vojnu bazu te još barem 93 manja vojna uporišta. Taj se broj krenuo bljeskovito smanjivati preokretom vojne situacije u građanskom ratu, da bi se od zadnje tri velike baze do 26. siječnja ove godine zabilježilo i rusko napuštanje jednog od tri preostala velika vojna kompleksa (zrakoplovna baza al-Qamishli na sjeveroistoku Sirije), uz nastavak pregovora o sudbini pomorskog uporišta Tartus i zračne baze Hmeimim kod Latakije.
Iako su oba ova kompleksa u zadnje gotovo dvije godine završila uvelike ispražnjena od vojne opreme i ondje stacioniranog ruskog naoružanja – prema dogovoru Damaska i Moskve tijekom iduća tri mjeseca traje prijelazni period prema punom povratu ove infrastrukture u sirijske ruke, bilo civilne ili vojne. Pri tome su manji problem sadržajno civilni resursi, koji bi izravno prelazili pod sirijsku civilnu namjenu, dok se za strogo vojne resurse spominje njihovo buduće zajedničko korištenje „kao zajedničkih obučnih i kvalifikacijskih centara pod novim aranžmanom, usmjerenim prema osiguranju interesa obiju država“.
No, već i takav diplomatski rječnik jasno pokazuje kako nema ništa od sporazuma koji je Ruska Federacija sklopila sa Sirijom Bashara al-Assada 18. siječnja 2017. godine, prema kojem je Rusija stekla prava na korištenje i razvoj mornaričkog uporišta u Tartusu na 49 godina, bez posebne naknade i uz punu nadležnost nad tim prostorom.
Tim je sporazumom Rusija ondje mogla opsluživati do 11 vojnih brodova, uključujući i one na nuklearni pogon, a imala je za svoje ljudstvo i imovinu puni imunitet od sirijskog pravosuđa. Sada se to sve mijenja i tek treba vidjeti hoće li išta od spomenutih vojnih resursa uopće ostati dostupno za ruske vojne i civilne vlasti koje su svoja glavna uporišta u Siriji tijekom proteklih 55 godina opsežno koristile i za širenje ruskih interesa daleko od Sirije, prema Libiji, središnjim dijelovima Afrike te prostorima Crvenog mora i Perzijskog zaljeva.
Otkud Rusi u Tartusu i Hmeimimu
Rusko mornaričko uporište u Tartusu bilo je ustrojeno 1971. godine kao jedna od baza za tadašnju 5. (mediteransku) eskadru Sovjetske mornarice, koja se u doba Hladnog rata ogledala s američkom 6. flotom baziranom u Italiji. Značaj spomenute baze u Siriji dodatno je porastao u travnju 1977. godine, kada su u nju preseljeni i pojedini mornarički resursi iz dotadašnjih baza u Egiptu. Temeljem odluke iz svibnja 1983. godine ondje su do 1984. bili raspoređeni i dodatni logistički resursi (720. logistička uporna točka Crnomorske flote), među ostalim i plutajući dokovi, radionice i dodatna oprema.
Sve je to dočekalo i kraj Hladnog rata, raspad Sovjetskog Saveza te ukidanje sovjetske 5. operativne eskadre – da bi preostale resurse u Tartusu nastavila koristiti Ruska Federacija kao država sljednica Sovjetskog Saveza u okviru njihove jedine preostale prave inozemne vojne baze, koja je 1996. ugostila i jedini ruski nosač „Admiral flote Kuznjecov“ na njegovu prvom mediteranskom krstarenju.
Bitnija obnova odnosa Rusije i Sirije nastavila se 2005. godine velikim ruskim otpisivanjem starih sirijskih dugova (njih oko 73 posto, vrijednih oko 13,4 milijarde USD), da bi, po drugom mediteranskom krstarenju ruskog nosača „Kuznjecov“, u kolovozu 2008. godine tijekom posjeta sirijskog predsjednika Bashara al-Assada ruskom Sočiju bio dogovoren i nastavak vojno-mornaričkih odnosa Rusije i Sirije. Uz jedan operativni dok u Tartusu, ruski mornari su popravili još jedan, a onda se krenulo i u ponešto širu obnovu, s namjerom češćeg korištenja tih objekata od srpnja 2009. godine, nakon trećeg po redu mediteranskog krstarenja ruskog nosača „Kuznjecov“.
Naravno, sve se to zakompliciralo izbijanjem tzv. „Arapskog proljeća“ u Siriji tijekom ožujka 2011. godine, da bi Rusija nakon godinu dana dodatno pojačala osiguranje luke Tartus (uz demonstrativno sidrenje „Kuznjecova“ ispred luke), a zatim odande i počela aktivnije pomagati sirijskom režimu – uz obnovu i vlastitih „Mediteranskih pomorskih namjenskih snaga“ u rujnu 2013. godine. Nakon dodatnih flotnih aktivnosti s „Kuznjecovom“ na Mediteranu, Rusija se intenzivno angažirala u Siriji – posebno po pitanju organiziranog uništavanja tamošnjeg kemijskog naoružanja, koje je bilo službeno okončano početkom 2016. godine (uz mnogo sumnji i kasnijih navoda o napadima kemijskim oružjem).
U svemu tome su aktivno sudjelovali i ruski ratni brodovi iz Tartusa, dok je luka postala i posebno bitnom logističkom točkom ruske intervencije u Siriji (krajnja točka tzv. „Sirija-ekspres“ rute ruskih opskrbnih brodova), koja je započela u ljeto 2015. godine te trajala sve do pada sirijskog režima Bashara al-Assada u prosincu 2024. godine. Posebno tu treba spomenuti i pristizanje borbene skupine oko nosača „Admiral Kuznjecov“ početkom studenoga 2016. godine, kada su njegovi avioni prvi put bili i u borbenim djelovanjima oko Homsa, Idliba i Aleppa – da bi njegov odlazak početkom 2017. bio ujedno i zadnji put da se taj brod vidjelo u operativnom stanju.
Treba napomenuti kako se baš od kolovoza 2015. krenulo glasnije spominjati i zrakoplovnu bazu Hmeimim, smještenu na sjeveroistočnoj strani kompleksa međunarodne zračne luke Latakija, kod naselja Hmeimim, oko 15 km jugoistočno od samog obalnog grada Latakija. Prema ugovoru sa sirijskim vlastima od 26. kolovoza 2015. godine, Ruska Federacija je počela besplatno koristiti (a onda i užurbano razvijati) ovaj kompleks na neodređeno vrijeme – a on je uskoro postao i okosnicom žestokih ruskih zrakoplovnih djelovanja u građanskom ratu u Siriji. Osim što je prostor baze završio pod punom ruskom nadležnošću, tamošnje vojno osoblje i njihove obitelji dobili su diplomatski status u Siriji, te je Rusija preuzela i kompletno osiguravanje prostora ovog ovećeg vojnog kompleksa.
To je bilo dodatno pojačano i nakon 24. studenoga 2015. godine, kada je turska protuzračna obrana u pograničnoj zoni Turske i Sirije srušila ruski borbeni zrakoplov Su-24M – da bi Rusija na prostor zračne baze Hmeimim 26. studenoga rasporedila i moderni protuzračni sustav S-400, dok je pred luku Tartus bila upućena tadašnji ponos ruske flote, krstarica „Moskva“, opremljena brojnim raketama sustava S-300 (što joj nije pomoglo 14. travnja 2022. pred obalama Ukrajine, kada je završila na dnu Crnog mora).
Ova raspoređivanja napredne ruske protuzračne tehnike uvelike su zatvorila sirijski zračni prostor za susjede i vanjske vojne sile (osim za Izrael, koji se pokazao iznimno snalažljivim u probijanju takve obrane) – da bi uskoro stigle i vijesti o dodatnom zatvaranju pomorskog prostora pred obalama Sirije, kada su od 15. studenoga 2016. kod luke Tartus bile raspoređene ruske snage opremljene raketnim sustavima K-300P Bastion-P.
Tijekom studenoga 2016. u zračnoj bazi Hmeimim privremeno su bili stacionirani i zrakoplovi s ruskog nosača „Kuznjecov“, nakon niza incidenata na brodu koji su onda doveli do njegova odlaska na za sada „beskonačni“ remont – da bi 6. siječnja 2018. godine ondje bio zabilježen i prvi javno poznati operativni napad jatom dronova.
Tom je prilikom 13 besposadnih letjelica navodno izvelo automatizirani prilaz bazi Hmeimim, da bi onda pod ručnim vođenjem izvele same napade, za čiju je provedbu Rusija optužila državu s „visokotehnološkim sposobnostima za davanje satelitske navigacije i daljinskog upravljanja“, spominjući istodobno izvidničko djelovanje američkih zrakoplova Poseidon-8 u regiji. Takvi inventivni napadi raznim dronovima ondje su se ustrajno bilježili i tijekom idućih godina, da bi se posljednju takvu situaciju spominjalo u veljači 2025. godine, kada su takvi oblici ratnih djelovanja već svima postali dobro poznati s bojišta u Ukrajini.
Kraj ruskih djelovanja u Siriji
Bitno pojačanu funkciju ruske baze u Tartusu jasno je označilo i već spomenuto ugovaranje dodatnih 49 godina korištenja ovog kompleksa, koje je Vladimir Putin nakon duže parlamentarne procedure konačno potpisao u prosincu 2017. godine. Ipak, izgleda da nije došlo do bitnijih ruskih ulaganja u civilni i vojni dio luke, a baziranje vojnog brodovlja otežavala je slaba opremljenost luke i nedostatak pravih brodograđevnih kapaciteta za veće zahvate održavanja ratnih brodova.
Konačno, 3. prosinca 2024. godine, u kontekstu šireg sloma dotadašnjeg sirijskog režima, ruske mornaričke vlasti odlučile su iz sigurnosnih razloga naložiti isplovljavanje iz Tartusa svojim preostalim brodovima (tri fregate, podmornica i dva pomoćna broda), kao što je do 7. prosinca započelo i ubrzano zračno evakuiranje ljudstva i opreme iz zrakoplovne baze Hmeimim kod Latakije. Dok se 8. prosinca 2024. čulo o stavljanju osiguranja luke Tartus u stanje visoke pripravnosti, navodno je baš tog dana iz zračne baze Hmeimim i tadašnji predsjednik Sirije Bashar al-Assad pobjegao prema svom novom domu u Moskvi.
Zato su do 6. siječnja 2025. sva ruska plovila napustila Mediteran – a status vojnog dijela luke Tartus ostao je prepušten pregovorima, baš kao i status zrakoplovne baze Hmeimim. Usprkos djelovanju ruskog predstavnika za Bliski istok Mihaila Bogdanova (kojega je 29. siječnja 2025. primio novi sirijski predsjednik Ahmad al-Sharaa), a onda i telefonskom razgovoru vrha sirijske i ruske države 12. veljače 2025. godine, tijekom prve polovice 2025. godine luka Tartus izgledala je uvelike ispražnjena, iako je povremeno pružala usluge ruskim ratnim brodovima u prolasku.
Razgovori su se dodatno intenzivirali, prvo odlaskom novog sirijskog ministra vanjskih poslova Assada Hassana al-Shaibanija u Moskvu 31. srpnja 2025., a onda i posjetom sirijskog predsjednika Ahmada al-Sharaae 15. listopada 2025. godine. Kroz to se vrijeme iskristalizirao je i stav da Rusija neće nastaviti prisutnost u Siriji ako se o tome ne postigne sporazum s lokalnim vlastima, kao i o tome da bi se preostali vojni kompleksi mogli zajednički koristiti u humanitarne svrhe te za dopremu humanitarne pomoći.
Svi ti razgovori bili su nastavljeni i tijekom ponovljenog posjeta Moskvi sirijskog ministra vanjskih poslova al-Shaibanija 24. prosinca 2025. godine, kao i sirijskog predsjednika al-Sharaae 28. siječnja ove godine – te posjetom ruske delegacije Siriji 4. veljače 2026. godine. Novo stanje tih međudržavnih odnosa objavljeno u nedjelju 9. kolovoza tek treba zaživjeti, kao što ostaje za vidjeti i uspješnost provedbe prijelaznog perioda, zakazanog za iduća tri mjeseca – čije je odbrojavanje započeo i jučerašnji posjet sirijskog ministra vanjskih poslova Asaada Hassana al-Shaibanija kako prostoru luke Tartus, tako i međunarodnom aerodromu u Latakiji te tamošnjoj zrakoplovnoj bazi Hmeimim.
Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na Jutarnji.hr objavljuje vojne analize.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....