Prvi sam put Fidela Castra vidio u New Yorku kada je došao s puškom u ruci i morao ju je ostaviti u parku prije nego što je ušao u zgradu Ujedinjenih naroda. Poslije sam često dolazio na Kubu, ali bilo je i oštrih diskusija među nama, kaže za Jutarnji Budimir Lončar, dugogodišnji diplomat i posljednji ministar vanjskih poslova Jugoslavije.
“Castro je uvijek djelovao vrlo samouvjereno, odavao dojam nesebičnosti, zračio idealizmom, u to nema sumnje. Ali, osjećala se kod njega i stalna težnja za radikalizacijom. Ostavljao je dojam snažne ličnosti koja je tim radikalizmom ugrožavala kompromisni put kakav je svijet tražio. Bio je dinamičan političar, ali i autokrat i diktator”, tvrdi bivši diplomat koji se mnogo puta susreo s Castrom. “U kontaktima je bio vrlo neposredan, znao je razgovarati tako što vas je u nekim trenucima iz prijateljstva potapšao po ramenu ili primio za ruku, iz njega su zračile emocije i ljudska toplina. Bio je jako zadojen idealizmom i poštenjem pa je posebno pazio da u redovima njegovih ljudi ne bude kriminala i korupcije, bez obzira na to što je djelovao na radikalnoj i rizičnoj opciji.”
Lončar otkriva da odnosi Josipa Broza Tita i Fidela Castra nisu bili baš tako harmonični kako se to u “stara” vremena prikazivalo u javnosti. Tito mu je zamjerao što se posve oslonio na Moskvu i nije dopuštao da se Pokret nesvrstanih okrene prema Sovjetskom Savezu. “Posebno su odnosi bili poremećeni kada se svijet 1962. godine našao gotovo pred nuklearnim ratom, a Tito je smatrao da Castro nije na visini i odgovornosti svjetskog igrača. Oštro smo ga kritizirali, a Titu je smetala Castrova euforičnost i naglašena radikalizacija prema Zapadu. Često je izražavao sumnju hoće li se Castro držati dogovora, ali je bivša Jugoslavija ipak uvažavala njegov značaj”, kaže Lončar.
Izvan blokova
Sjeća se i onih dana kad se stvarao Pokret nesvrstanih koji je, između ostalih, pokrenuo i Tito. Tada Castro nije bio među petoricom osnivača, iako se na početku opredjeljivao za politiku izvan blokova. “Vidio sam ga u Kairu uoči Beogradske konferencije i sjećam se da je nudio da se sastanak Nesvrstanih organizira u Havani. To nije prošlo jer je Jugoslavija bila najprivlačnija.”
Na prvoj konferenciji Nesvrstanih u Beogradu Fidel Castro je već pokazivao radikalizam prema Americi, iako još nije ušao u pun zagrljaj Sovjetskog Saveza. “Kako je hladni rat sve više dobivao na intenzitetu tako su se i odnosi Kube i Amerike zaoštravali, a između Castra i Rusa približavali. Tako je hladni rat naglasio njegovo komunističko opredjeljenje, iako je Castro bio odgojen u katoličkom ambijentu i kao katolički intelektualac uvijek je pokazivao socijalnu osjetljivost.”
Budimir Lončar često je Castru izražavao nezadovoljstvo Nesvrstanih zbog njegovih bliskih odnosa s Moskvom. “Govorio mi je da i Nesvrstani trebaju biti prirodni saveznik Sovjetskog Saveza, a Tito je smatrao da to ugrožava taj pokret. Imali smo zbog toga s njim velike teškoće jer smo htjeli da Pokret nesvrstanih bude alternativa hladnom ratu. Za nas koji smo bili ugroženi od SSSR-a to je bilo posebno važno.” Lončar dodaje da je Castro, usprkos tim razilaženjima, davao Pokretu nesvrstanih dinamiku. “Kada sam često odlazio na sastanke s Castrom u Havanu, uvijek sam imao dva osjećaja: s jedne strane hrvanje oko usmjeravanja Pokreta i kubanskog odnosa prema SSSR-u, a s druge zadovoljstvo što su oni uvijek među Nesvrstane unosili aktivističku komponentu.”
Iskusni diplomat, koji je bio u mnogim delikatnim misijama diljem svijeta, sjeća se i burnih rasprava s Castrom u vrijeme kubanske krize kada je Moskva pokušala stacionirati sovjetske nuklearne rakete na Kubi. “Bili smo na rubu uništenja svijeta i tada se u New Yorku dogodio jedan krajnje diplomatski neuobičajen događaj. Bio sam u jugoslavenskom izaslanstvu koje je vodio Vlado Popović i oštro smo kritizirali Castra i događaje na Kubi.” Tražilo se da Kubanci i Sovjeti priznaju pokušaj postavljanja nuklearnih raketa i kritiziralo Havanu što se igra sudbinom svijeta. “S kubanskim izaslanstvom imali smo vrlo oštru diskusiju i nakon toga smo otišli kao gledatelji na zasjedanje Vijeća sigurnosti. Došlo je do incidenta kada se Vlado Popović digao, došao pred Ruse i na ruskom vikao: ‘Vi lažete, morate reći istinu, svijet je ugrožen, neodgovorn stei!”
Nakon brojnih susreta s Fidelom Castrom Lončar je dobio dojam da je riječ o kontroverznoj ličnosti, ali da mu se ne može osporiti karizma. “Iako je bio determiniran hladnim ratom, izvorno je branio nezavisnost svoje zemlje. Bio je pokretač emancipacije od strane dominacije, idealist. Bez obzira na to što se u praksi taj idealizam znao pretvarati u politiku samo jedne strane, ne uvijek dobre i korisne.”
Napetosti
Lončar je svjedočio i susretima Tita i Castra pa je iz prve ruke vidio da među njima nije postojala toliko dobra komunikacija kakvu je bivši jugoslavenski predsjednik imao s drugim svjetskim liderima. “Titu je mnogo toga smetalo, nije mu bio drag ni Castrov odnos prema glavnim zapadnim akterima, ali uvažavao je njegov značaj i ulogu.”
Posljednje Lončarevo putovanje na Kubu bilo je u rujnu 2006. kada je Stipe Mesić sudjelovao na 14. summitu Pokreta nesvrstanih u Havani. Amerikanci su tada bili iznervirani tom gestom tadašnjega hrvatskog predsjednika koji je odmah poslije Kube sletio u New York na zasjedanje Opće skupštine. “Castro je već bio bolestan, bili smo samo nekoliko metara od kuće u kojoj je stanovao. Kubanski su nam domaćini tada rekli da mu zdravstveno stanje nije najbolje, ali da još uvijek sudjeluje u životu zemlje i vodi glavnu riječ.”