Knjiga objavljena početkom osamdesetih opisuje “neupadljiv događaj u staroj londonskoj četvrti”. Ukratko - četiri mladića, od kojih dva Arapina, ušli su u klub Ambasador, kamo se zalazilo koliko zbog uglednog restorana, toliko i zbog kockarnice na međunarodnoj razini, smještene na gornjem katu. Poslije večere, dvojica Arapa krenuli su na kat kako bi uživali u prizoru. Mlađemu od njih to je bila rijetka prilika da dobije izlaz za vrijeme vojne izobrazbe u britanskom elitnom vojnom učilištu. Neobičan i snažan, prišao je stolu za igru i pokazao jednog od igrača, obraćajući se prijatelju: “Već sam negdje vidio tog čovjeka, tko je to? S kime to igra?” Čovjek kojega je pokazao igrao je za ogromne iznose s poznatim grčkim brodovlasnikom. Za samo jedan sat izgubio je gotovo pola milijuna dolara. Bio je to osobni savjetnik Libijskog kralja Idrisa. Mladi pitomac, kapetan Moamer Gadafi, toga je dana, navodno, shvatio što mora učiniti...
“Svjetski izazov”, knjiga koju sam prošli tjedan otkopao s jedne od zabačenih polica s današnjim poznavanjem prilika čini se prilično naivnom. Ipak, njen autor Jean-Jacques Servan-Schreiber, ugledni francuski novinar, osnivač L’Expressa, predsjednik francuske Radikalne partije, kasnije blizak desnom centru predsjednika Valéryja Giscarda d’Estainga, ali i socijalista Françoisa Mitterranda (obojici je bio neformalni savjetnik), uživao je solidnu reputaciju poznavatelja globalnih prilika. Ono što je u knjizi međutim važno, zašto sam je sada potražio, to je tadašnji liberalni europski pogled na Gadafija i njegovu tada nevjerojatno brzorastuću Libiju.
Predmet istrage
Od tada do danas sve je postalo drukčije. Gadafi se pretvorio u brutalnog ekscentričnog diktatora, obožavatelja raskoši, poput onih koje je prezirao u vrijeme svojeg londonskog studija. Nakon njegova brutalnog pada 2011. godine, kada je ubijen u pokušaju bijega iz Tripolija, započela je potraga za njegovim skrivenim bogatstvom, čiji dijelovi se danas polako otkrivaju javnosti. Gadafi vjerojatno nije bio “najbogatiji čovjek na svijetu”, što su mu bili pripisali američki i europski mediji, njegovo osobno bogatstvo vjerojatno nije doseglo tada spominjanih 200 milijardi dolara, čak i ako računamo da je on svu libijsku imovinu shvaćao “kao svoju”, ali ogromne količine uskladištenog blaga još će dugo biti predmetom istraga.
Izvješće od 299 stranica koje je prvog dana lipnja međunarodni panel eksperata predstavio Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda otkriva da je značajan dio opljačkanog Gadafijevog blaga danas skriven na afričkim zabačenim lokacijama. Materijal je bogato potkrijepljen dokumentima, iskazima svjedoka i fotografijama koje otkrivaju detalje kako imovina koja bi trebala biti zamrznuta, zapravo posve slobodno putuje Afrikom.
Prvo su, odmah nakon rušenja Gadafijeva režima, u fokusu javnosti, pa i UN-ovih istražitelja, bile milijarde navodno skrivenih dolara. Tada se govorilo o najmanje šest milijuna karata u dijamantima, ali i o zamamnoj, količinski doduše neprecizno definiranoj količini zlatnih poluga, raspoređenih u četiri banke i u nekoliko skladišta u južnoafričkim gradovima Pretoriji i Johannesburgu. Tri godine nakon Gadafijeva pada, Južna Afrika pristala je dio tog blaga, onoga koje se nalazilo u bankama, po današnjem valutnom tečaju vrijednog 780 milijuna dolara, predati novim libijskim vlastima. Sudbina i količina preostalog dijela ostali su nepoznati.
Izvješće UN-ova panela koje je danas javno dostupno na internetskim stranicama Vijeća sigurnosti, otkriva da je “Gadafijevo blago” koje kola južnoafričkim financijskim institucijama vjerojatno značajno veće od tih početnih južnoafričkih doznaka. Informacije koje su postale javnima prošle godine (dijelom su bile objavljene i u Panamskim papirima), otkrile su već transfer “dodatnih” osam milijardi dolara s računa Standard Bank of South Africa na račun kenijske Stanbic banke. U južnoafričkoj banci danas, međutim, nema nijedne zabilješke o tom transferu. Štoviše, u Standard Banku zanijekali su i bilo kakav kontakt s istražiteljima UN-a koji su otkrili navedene transfere.
Transakcija se ipak pokazala vidljivijom s kenijske strane. Navodno ju je odobrio Bashir Saleh Bashir, Gadafijev bivši bankar i, također bivši, šef Libya Africa Investment Portfolija, službenog libijskog državnog tijela koje navodno i danas, iako službeno reformirano još 2011. godine, odmah nakon pada Gadafija, upravlja Gadafijevim financijskim i imovinskim fondovima u korist preživjelog dijela obitelji i uskog kruga njenih partnera.
Značajan dio bogatstva, prema UN-ovom izvješću, pohranjen je u Zapadnoj Africi i svi tragovi vode prema jednom čovjeku, čije ime, međutim, još nije otkriveno. Članovi UN-ova tima navode kako ih je na tog “čovjeka duha” upozorilo najmanje šestero svjedoka, koji su tvrdili da se sprema transfer tog novca natrag u Libiju. U jednom slučaju riječ je bila o 560 milijuna dolara u novčanicama po 100 dolara, koji su trebali krenuti na put iz skladišta u Ouagadougouu, glavnog grada Burkine Faso, a za uslugu transporta bila je zadužena lokalna kompanija Societé Transport Convoi International, kojoj bi pripala nagrada između 15 i 35 posto vrijednosti transfera. Vlasti Burkine Faso zanijekale su UN-u postojanje te kompanije, međutim zaboravili su da njena poštanska adresa nije sakrivena.
Poveznica s panamskim dokumentima
Drugi deponij blaga, prema iskazima svjedoka objavljenim u UN-ovom izvješću, nalazi se u Gani, u jednom od skladišta nevladine humanitarne organizacije Međunarodni odbor za zaštitu ljudskih prava (Le Comité International pour la Protection des Droits de l’Homme), upakiran u kutije koje su označene znakom Međunarodnog komiteta Crvenog križa (ICRC). Vlada u Gani, ali ni nitko iz pariškog sjedišta CIPDH-a, nisu se odazvali na pozive Vijeća sigurnosti kada su njihovi istražitelji željeli provjeriti navode svjedoka. Paketi u kojima je navodno novac, krajem prošle godine prebačeni su na novu, UN-u zasad nepoznatu lokaciju, vjerojatno izvan Gane.
UN-ovo izvješće obiluje i detaljnim opisima načina na koji su pobunjeničke grupe bivših Gadafijevih lojalista, koji navodno i dalje imaju otvoren pristup “deponijima”, koristile taj skriveni novac kako bi nabavile oružje.
Kopajući po arhivima “Panamskih dokumenata”, u akciji koja je razotkrila panamsku odvjetničku kuću Mossack Fonseca kao središte međunarodnog prljavog kapitala, istraživači münchenskog dnevnika Süddeutsche Zeitung otkrili su stotinjak poveznica u papirima izlistanih kompanija s biznisima koji se povezuju s obitelji Gadafi ili s njenim najbližim partnerima. Kao središnja figura u tim istragama, gotovo u svakom dokumentu isticao se Bashir Saleh Bashir, bivši šef Gadafijeva ureda, poznat i kao “Gadafijev bankar”, čiji trag je ostao vidljiv u kenijskoj transakciji. UN-ovo izvješće, koje se obilno koristi tim “panamskim arhivom”, s oprezom sugerira da bi upravo Bashir mogao biti “čovjek duh” kojega svjedoci u iskazima spominju kao glavnu osobu u organizaciji većine transfera skrivenog Gadafijeva blaga po afričkom kontinentu.
Bashir je navodno još za Gadafijeva života vodio investicijski portfelj cijele Gadafijeve obitelji, ali i upravljao milijardama dolara iz libijskih državnih fondova, pogotovo novcem koji je stizao od eksploatacije nafte. Poznat kao “čovjek koji nestaje i pojavljuje se”, Bashir, koji navodno živi u Swazilandu, maloj kraljevini na jugu Afrike, ostavio je tijekom proteklih nekoliko godina tragove svojeg boravka u Nigeru, Južnoj Africi, Saudijskoj Arabiji, ali i u Velikoj Britaniji, Luksemburgu i Francuskoj, gdje se pretpostavlja da je neko vrijeme i živio. Bio je uhićen prvog dana nakon rušenja Gadafija, ali je brzo, na nepoznat način, nestao iz zatvora.
Međunarodno pranje novca
Drugi čovjek kojim su se pozabavili i Panamski papiri i istražitelji Vijeća sigurnosti je Ali Dabaiba, čovjek iz najbližeg Gadafijeva kruga preko čijih su se kompanija navodno također kotrljale milijarde dolara. Za razliku od Bashira, Dabaiba je navodno promijenio stranu tijekom prevrata u Libiji i Gadafijevim novcem obilno financirao pobunjenike u svojem rodnom gradu - Misrati. Nova je vlada navodno zamrznula njegove račune, a on se iselio u London, gdje njegova obitelj posjeduje značajan kapital u nekretninama. Dabaiba se nije odazvao upitima istražitelja, ali je uputio pismo dnevniku Guardian, u kojemu sve optužbe odbacuje kao “neutemeljene”, a njegovi libijski odvjetnici ustvrdili su da se protiv Dabaibe i članova njegove obitelji u Libiji ne vodi nijedan proces.
Nedugo nakon pada Gadafijeva režima, južnoafrički nezavisni portal IOL objavio je seriju članaka o nizu istraga koje su, zbog navodnih povreda međunarodnih financijskih regula, pokrenule vlasti SAD-a i Ujedinjeni narodi - prvi zbog sumnje na veliku akciju međunarodnog pranja novca, drugi zbog naznaka da se novcem opljačkanim iz Libije, a uskladištenim “negdje u Južnoafričkoj Republici”, financira nekoliko terorističkih organizacija. Obje istrage dovele su do dviju kompanija - teksaške lobističke tvrtke Washington African Consulting Group i malteškog uvozno-izvoznog konglomerata Sam Serj. Obje kompanije predstavile su se južnoafričkim vlastima kao “jedini legitimni zastupnici” libijske vlade. I jedna i druga našle su se pod optužbom za pokušaj ilegalne trgovine velikom količinom oružja.
Gadafijev novac i njegova povezanost s terorističkim grupama koje je, navodno, još za života bogato financirao, nisu novost. Kada su 2000. godine Svjetska banka i MMF svoju godišnju skupštinu imali u Pragu, sudionicima skupštine, ministrima financija i guvernerima središnjih banaka zemalja članica bilo je zabranjeno rezervirati sobu u luksuznom hotelu lanca Corinthia. Razlog - Corinthia je u vlasništvu obitelji Gadafi. Zbog netransparentnog prepuštanja značajnog udjela UniCreditovih dionica libijskim vlasnicima, navodno iz obitelji Gadafi, s vrha bankarske grupe UniCredit morao je 2010. godine otići Alessandro Profumo, bankar koji je bio zaslužan za to što je lokalnu talijansku banku UniCredito Italiano pretvorio u najveću europsku bankarsku grupaciju.