Sjedinjenim Državama Amerike ozbiljno prijeti "default". Posrijedi je nelikvidnost, nemogućnost isplate (nekih ili svih) dospjelih obaveza, što Filipović efektno prevodi kao "neplatež". U Hrvatskoj se to katkad brzopleto prevodi kao stečaj ili, još brzopletije (na primjer, u grčkom slučaju) kao bankrot, što je ipak fingirani stečaj u kriminalne svrhe, dakle nešto sasvim treće – ali zvuči tako gromoglasno.
U Hrvatskoj smo mogli pročitati neke baš apokaliptične najave, tvrdnje da će se urušiti financijski sustav Sjedinjenih Država, uz optužbe da je za to kriva Bidenova administracija, čak notorna nesposobnost senilnog i ideološki zaslijepljena predsjednika. Naravno, ima takvih interpretacija u Americi, uglavnom u istim krugovima koji su tvrdili da je Trump dobio izbore a Biden mu ih mučki ukrao, onako senilan i nesposoban.
Sada se u New York Timesu javio o toj temi kolumnist Paul Krugman, nobelovac za ekonomiju, i sam vjerojatno pristran, jer nije autoritaran ni fašist, nego liberal. To ga vjerojatno ne čini mjerodavnim u očima mnogih hrvatskih znalaca, ali se čini da ipak vrijedi prenijeti osnovne elemente njegove analize, jer prilično jasno objašnjavaju u čemu je zapravo problem te kako ga je moguće riješiti.
A Krugman i sam kaže da je problem ozbiljan, da USA brzo klize u dužničku krizu, te da mogućnost neplaćanja duga sa strane Sjedinjenih Država već počinje uznemirivati tržišta. Osobitost ove potencijalne krize je u tome što ona nema nikakve veze s prekomjernim dugom, piše. Moglo bi se pomisliti da je savezna vlada s vremenom posudila previše novca. To je nešto o čemu se može raspravljati, ali to sada nije posrijedi. Amerika 2023. nije, poput Grčke 2009 ili Argentine 2001, država koju su napustili investitori jer su izgubili vjeru u rješenje.
"Krizu s kojom se suočavamo u potpunosti smo uzrokovali sami – ili, točnije, nanose nam je republikanci. Ako se dogodi, bit će to zato što stranka koja kontrolira Zastupnički dom odbija podići gornju granicu duga, što je mana američkog proračunskog procesa koja omogućuje Kongresu da spriječi vladu u plaćanjima koja su već odobrena prethodnim rezolucijama", objašnjava Krugman.
Uistinu, posrijedi je svojevrsna "kvaka 22" američkog sustava. Kongres odobrava, jednu po jednu, odluku o angažiranju američkih saveznih proračunskih sredstava. Njihov zbir, redovito, zapravo beziznimno, nadilazi provizorno predviđenu ukupnu svotu federalnih investicija u toj godini. Po logici stvari, Kongres prima k znanju da je svojim odlukama premašio gornju granicu zaduženja, pa je povisuje. Pa Sjedinjene Države uzajme novac, kao i dosad.
Može se ipak dogoditi – pa se i ovaj put događa – da kongresna većina, nesklona predsjedniku, odluči ucijeniti predsjednika, natjerati ga na određene ustupke, eda bi mu dopustila da potroši ono što je već jednom odlučila da bude potrošeno. Krugman se pita je li ta vrsta duple odluke uopće ustavna. Ali to u ovom slučaju nije (više) presudno.
Krugman navodi tri elementa krize.
Prvo, bez obzira na to što sudovi mogu reći o ustavnosti gornje granice duga, proračunske odluke trebale bi se određivati glasovima o potrošnji i oporezivanju, a ne ucjenama kojima strana koja je najspremnija riskirati uništenje gospodarstva pokušava dobiti ono što želi.
Drugo, ako bi politička ucjena prouzročila neplatežnost duga, posljedice bi bile katastrofalne.
Treće, nema ekonomskih prigovora ako Bidenova administracija, na različite moguće načine pokuša zaobići republikanske ucjene i nastaviti normalno vladati. Suprotno mnogim dezinformacijama, ne bi bile inflacijske one mjere o kojima se sada govori, kao što su izdavanje premijskih obveznica ili kovanje novčića na bazi platine. Možda su to nedostojne smicalice, ali izazvati globalnu depresiju samo iz straha da se ne ispadnu glup bilo bi krajnje neodgovorno – odsječan je nobelovac.
Što ako Kongres odbije odobriti zajam, odnosno podići gornju granicu duga? – pita retorički Krugman i odgovara: To ne bi bio način da se ograniči potrošnja. Predsjednik jednostavno ne bi uspio obaviti isplate o kojima je Kongres već odlučio. To bi bilo kao da kupite namještaj za kuću, date da vam ga isporuče i onda odbijete platiti račun – slikovito objašnjava i obznanjuje: bilo bi nevjerojatno destruktivno.
U novoj svojoj izvijesti Vijeća ekonomskih savjetnika Bijele kuće izračunalo je potencijalne troškove neispunjavanja obveza izazvanih republikanskim odbijanjem podizanja gornje granice duga. Analiza sugerira da bi dulja neplatežnost mogla koštati 8 milijuna radnih mjesta, zbog pada povjerenja potrošača i poduzeća, rastućih kamata na američki dug (koji ulagači više ne bi smatrali sigurnim) i drastičnih rezova javne potrošnje. A štete koje predviđaju te projekcije možda su čak i podcijenjene, zastrašuje Krugman.
Naime, veli on, dosad je svijet smatrao javni dug USA najsigurnijim ulaganjem par excellence; kao rezultat toga, američki trezorski zapisi imaju ključnu ulogu jamstva u mnogim financijskim transakcijama. Ako te obveznice više ne budu sigurne – ako postanu dužničke zadužnice koje USA možda neće isplaćivati – sav bi se globalni financijski sustav mogao urušiti. "To se umalo zbilo na nekoliko dana u ožujku 2020. i nismo baš sigurni da se spašavanje može izvesti u današnjem političkom okruženju", ocjenjuje Krugman. I raspravlja: "Što se onda može učiniti? Ne moraš ući u kompromis.
Republikanci provode fiskalnu verziju 6. siječnja 2021 [pučističkog nasrtaja na Kongres]: koriste se prijetnjom razaranja kako bi pokušali steći potpunu kontrolu, iako su im birači dali većinu samo u jednom domu Kongresa. Predsjednik Biden ne bi smio popustiti pred ucjenama, a kamoli sklapati dogovore koji zadovoljavaju zahtjeve ekstremista koji kontroliraju republikansku većinu u Zastupničkom domu.
Biden bi jednostavno mogao izjaviti da je njegova dužnost provesti porezne zakone koji su propisno doneseni i proglasiti neustavnom gornju granicu duga koja ga u tome sprečava", zahtijeva Krugman.
Treba reći da je takav sukob izvršne i zakonodavne vlasti dosad bio nezamisliv. Predsjednikovo odbacivanje prerogativa Kongresa, ma koliko ih Kongres koristio protuustavno, lako bi moglo biti ocijenjeno kao pokušaj udara. Možda bi upropastilo Bidenu šanse na predsjedničkim izborima u studenome 2024.
Politički gledano, Krugmanov "prijedlog" je provokacija – iako je jasno i da je ucjena republikanske većine u zastupničkom domu također provokacija, opasna i po ustavnu ravnotežu, i po ekonomsku stabilnost Sjedinjenih Država, a i po njihovu ekonomsku prevlast u svijetu. Da ni ne pomišljamo što bi blokada Sjedinjenih Država u ovom trenutku značila po rat u Ukrajini, odnosno po sigurnost NATO-va istočnog krila. I u tome se ogleda kriminalna neodgovornost republikanske desnice.
Krugman zaključuje da je svejedno hoće li Biden ići u sukob ili koristiti smicalice, da je sve dobro u ovoj sirtuaciji, osim popuštanja ucjeni.