Ovo je priča koja se može dogoditi svakome od nas. Onaj tko bi je doživio, već bi istu večer, najkasnije sutradan, prijateljima, kolegama na poslu i rodbini prepričavao što mu se dogodilo i kako je spletom okolnosti postao svjedok teških, mučnih i neizvjesnih sudbina. Kako sam novinarka, odlučila sam svoje i svjedočanstvo svoje obitelji ispričati svima koji žele znati.
U priči je sedam osoba, četiri odrasle i troje djece. Jedan bračni par koji ima dječačića starog dvije godine i drugog starog šest godina, i drugi par s djevojčicom starom pet godina. Oni su prije osam mjeseci spakirali najnužnije stvari, uzeli ušteđevinu i s djecom krenuli od Zapadnog Azarbajdžana, pokrajine na sjeverozapadu Irana, preko Turske, Grčke, Makedonije, Srbije i BiH do Hrvatske.
Izgubljeni u Zagrebu
Na samom kraju puta su se pogubili u Zagrebu i zatekli se pred našom zgradom na Trešnjevci, i to baš u trenutku kada smo suprug i ja izlazili s djecom. To je bilo u srijedu, oko 18.15 sati. Otad pa do petka poslijepodne dobili smo neposredan uvid u mali djelić posljedica situacije u Kurdistanu, patnje izbjeglica i vidjeli što znači zaoštravanje politike Europske unije prema imigrantima koju Hrvatska vrlo revno slijedi. Uvjerili smo se da priče o grubosti hrvatske policije nisu bez osnove te da državni službenici u izbjeglicama vide prije svega ljude koje bi valjalo vratiti tamo odakle su došli. Sada znamo da su točne priče kako se na nevladine udruge koje pomažu izbjeglicama vrši pritisak i nerijetko im se lijepe optužbe da sudjeluju u krijumčarenju ljudi.
Priču ću ispričati kronološki, kako se odvijala.
Djeci već dugo posuđujemo knjige u gradskoj knjižnici, a srijeda je dan za knjižnicu. Tako je bilo i sad. No, čim smo izašli iz zgrade, nabasali smo na neobičnu grupu ljudi. Jedan muškarac je prišao mom suprugu i pitao gdje je nešto. Svi smo zastali. Odmah nam je postalo jasno da ne zna engleski, ni bilo koji nama poznat jezik. Tražio je nešto što je zvučalo kao UN, koji bi se trebao nalaziti u blizini. Ali, tu nema nikakvog UN-a. Traže nešto drugo, ali ne shvaćamo što. Vidi se da su izbjeglice.
Djeca su u odjeći koja, kada je izlazila iz dućana, nije bila kupljena za njih. Žene u rukama stišću najlonske vrećice, a najveći komad prtljage bila je šarena torba za vikend-putovanja koja se pretrpana stvarima nije mogla zatvoriti. Rekli su da dolaze iz Kurdistana. Stajali smo na cesti pokušavajući se i dalje sporazumjeti. Moja su se djeca zabavljala na stubištu, a njihova počela optrčavati oko nas. Ljudi su bili strahovito umorni. Želimo im pomoći, ali ne znamo kako. Ne bih ih poslala ravno na policiju. Pribojavam se da bi ih mogli odmah torpedirati preko granice.
Prikrivanje lica
Vidim kako jedna žena okreće glavu i pokušava prikriti lice. Krenule su joj suze. Druga me pogledavala i blago se osmjehivala. Iscrpljeni su i očajni, a ja nemam pojma kome se obratiti. Dok je moj suprug i dalje nastojao dokučiti što traže, kroz glavu mi je prošla Maja Sever. Stalno je u humanitarnim akcijama i spojit će me s nekim. Tako je i bilo. Zahvaljujući Maji, javila mi se Lovorka Bačić iz Centra za mirovne studije (CMS). Dok sam joj objašnjavala situaciju, gledam kako su se djeca zaigrala. U početku su se znatiželjno pogledavali, a već su idući čas bili zadubljeni u igru. Nije im smetalo što se prvi put vide i govore jezicima koje ni jedni, ni drugi prije nisu čuli.
Srećom, CMS nam je u blizini i još nisu svi otišli kući. Vodimo ih k njima. Lakše mi je jer znam da će ih evidentirati, upoznati s procedurom koja slijedi i onda uputiti u policiju. Otrčala sam do prvog dućana kupiti nešto za djecu, a suprug se s cijelom svitom uputio prema CMS-u. Kurdi koji su nam u međuvremenu rekli da su iz Irana već su ušli kada sam dojurila s nekoliko kutija keksa i čokoladama za djecu. Jednom muškarcu sam utrpala vrećicu u ruke. Bilo mu je izrazito neugodno primiti dar. Ostavili smo ih i krenuli prema knjižnici.
Bili smo potreseni. Najviše zbog djece. Ne želimo dramiti pred našim klincima. Samo im objašnjavamo da su ljudi i djeca s kojom su se igrali došli iz jako daleke zemlje, da su morali otići iz svojih kuća jer tamo nisu bili sigurni i zato su sada u Hrvatskoj. Među sobom komentiramo kako barem znamo da će djeca ovu noć spavati u krevetu.
Čim smo se vratili iz knjižnice, zvala sam Lovorku. Zanimalo me što je bilo. Uspjeli su se sporazumjeti i nije bilo dvojbe da u Hrvatskoj žele zatražiti azil. Jedna ih je volonterka odvela u policijsku postaju u Nehajskoj. Lovorka je obećala da će nam sutradan javiti kako je prošlo.
Istu večer odlučili smo da ćemo potražiti te dvije obitelji. Vidjeli smo da nemaju ništa, a djeca su im u dobi kao i naša pa im možemo odnijeti nešto odjeće i namirnica. Sinulo nam je i moguće rješenje za jezičnu barijeru. Imamo prijatelja Iranca. Zamolit ćemo ga da nam bude prevoditelj na farsi.
Probudili smo se s mišlju na obitelji koje smo jučer sreli. Nisam mogla dočekati informaciju iz CMS-a. Bilo mi je neugodno zvati Lovorku, ali nisam izdržala pa sam joj poslala SMS. Saznala sam da su obje obitelji predale zahtjev za azil i da su smještene u Centru za tražitelje azila.
Neugodni dio priče
Onda je slijedio neugodan dio priče. Policija je ispitivala njihovu volonterku o osobi koja je Kurde dovela u CMS (moj suprug). Iako nije znala tko je muškarac koji ih je dopratio, policija je inzistirala na tome i propitivala zašto nije uzela njegove podatke. Prijetili su da izbjeglice neće dobiti prevoditelja dok sve ne ispita kriminalistička policija. To je, kazala je Lovorka, bilo zastrašivanje. Dogovorile smo se da ću nakon posla navratiti do njih, a volonterka koja je Kurde odvela u policiju će mi sve ispričati iz prve ruke.
Dočekale su nas Lovorka i Maja Pleić, CMS-ova voditeljica programa za borbu protiv nejednakosti. Maja je bila u uredu kada smo im na vrata doveli dvije obitelji. Rekla je kako su joj ljudi izgledali umorni, žedni. Pozvali su ih da uđu, dali im vode i ponudili da sjednu u njihovoj kuhinji. Pokušali su komunicirati na engleskom, ali je i njima to išlo jako teško. Ipak su dobili odgovor da su iz Kurdistana, iz Irana, i da govore farsi.
- Imamo materijale o traženju azila na farsiju pa smo im dali da ih pročitaju. Bilo je jasno da žele zatražiti azil. Objasnila sam im da za to moramo otići do policije gdje će dobiti prevoditelja - prepričala je Maja.
Prošetala je s njima do policijske postaje. Javila se dežurnom službeniku, rekla da je iz CMS-a i da je dovela obitelji koje traže azil. Kazali su joj da sjednu. Ubrzo je došla policajka i obratila se Maji. Više od sat vremena policija je potrošila na ispitivanje Maje. Izbjeglicama se za to vrijeme nitko nije obratio. Promijenile su se dvije policajke i nekoliko krugova istih pitanja: otkud su izbjeglice, kako su došli do njih, tko ih je doveo, zašto nije legitimirala muškarca koji ih je dopratio do vrata CMS-a, imaju li obitelji dokumente, koji jezik govore...
Maja je ponavljala da su Kurdi iz Irana, da govore farsi, žele zatražiti azil, da ih je doveo muškarac koji je izgledao kao osoba s ceste koja želi pomoći ljudima u nevolji. Jedna policajka je rekla da neće dovesti prevoditelja dok kriminalistička policija sve ne provjeri. Nakon sat vremena ipak su ga pozvali.
Kada je Maja izašla iz policije, već je prošlo 20 sati. Primijetila je da za sve vrijeme dok je bila tamo nitko tim ljudima, čak ni djeci, nije ponudio ni čašu vode.
Kad sam sve to čula, bila sam još sigurnija da ćemo potražiti nesretne Kurde, a odlučila sam i da ću napisati ovu priču i objaviti je u novinama.
Prijatelj je pristao biti naš prevoditelj na farsi, a u CMS-u su nam dali imena ljudi koje smo im doveli. U petak smo se na brzinu organizirali. Suprug je pretražio dječje ormare, izdvojio majice, trenirke, hlačice i robu koja je našim dečkima premala, preširoka ili im naprosto nije nužna, a ja sam obavila šoping. Djeci smo prepustili da sami izdvoje igračke koje će pokloniti malim Kurdima. Odabrali su jednu nogometnu loptu i popriličan broj autića.
Oko 17 sati svi smo bili u Centru za azilante. Nas četvero, prijatelj Iranac i fotoreporter Goran Mehkek. Zaštitari na recepciji su bili vrlo profesionalni i pristojni. Pitali su tko smo i koga tražimo. Pokazalo se da je jedan od njih prihvatio i smjestio “naše” Kurde. Zanimalo me kada su stigli. Šokiralo me kada sam čula da ih je policija dovela u pola jedan u noći.
Kućni red nalaže da tražitelji azila ne primaju posjete nakon 16 sati, ali smo mogli razgovarati vani. Nisam bila sigurna kako će reagirati na molbu da njihovu priču objavim u novinama. Odmah su pristali. Izgledali su nešto drugačije. Na odraslima se vidjelo da su prespavali noć. Najveća je promjena bila vidljiva na licima majki koja su sada djelovala opuštenije. Najmanji dječak je izašao bos. Bio je jednako živahan i radoznao kao i u srijedu kada smo ga prvi put vidjeli. Ime mu je Sakar.
Njegov brat, šestogodišnji Dyar, odmah je prišao našim dečkima i potražio zajedničku zabavu na dječjem igralištu smještenom odmah kod ulaza u Centar. Djevojčica Wian je kći drugog para. Djelovala je nekako sitnije nego u srijedu, a oči su joj bile blago natečene kao da se prehladila ili pati od alergije. Svi su bili u drugoj, čistoj odjeći. Po tome kako im je pristajala nema dvojbe da je poklonjena.
Uz pomoć prijatelja saznali smo da su iz iranske pokrajine Zapadni Azerbajdžan, iz grada Piranšahera koji se nalazi nedaleko od granice s Irakom. Okidač za odlazak bio im je referendum o neovisnosti Kurdistana održan u Iraku. Bilo im je jasno, kako su rekli, da se previše zakuhalo, da će biti rata i da u svome gradu i svojoj zemlji više nisu sigurni.
Dok sam pisala tekst, potražila sam informacije o referendumu na koji su 17. rujna prošle godine izašli Kurdi u Sjevernom Iraku i izjašnjavali se o neovisnosti Kurdistana. Na dan referenduma je šef iranskog Visokog vijeća za nacionalnu sigurnost rekao da će Iran, u slučaju provedbe referenduma, raskinuti sve sporazume koji se tiču međusobne granice i da će granice zatvoriti. Najavio je iransku vojnu intervenciju ako će rezultat kurdskog referenduma negativno utjecati na sigurnost sjeverozapadnog Irana koji je naseljen Kurdima.
Okidač za bijeg
I više nego dovoljan okidač za bijeg. Ljudi koji su tada napustili svoje domove i u srijedu poslijepodne se našli ispred naše zgrade u kratkim su crtama ispričali kako je izgledalo osmomjesečno putovanje do Hrvatske. Bila je rana jesen kada su iz Irana ušli u Tursku. Put je vodio preko Grčke i Makedonije do Srbije, u BiH i na kraju u Hrvatsku. Te dvije obitelji su s malom djecom lutale Balkanom i obijale državne granice cijelu zimu i proljeće. Najteže im je, kažu, bilo izaći iz Srbije. Čak su sedam puta prelazili u BiH, ali ih je policija svaki put vratila.
Na početku putovanja za prelazak iz Turske u Grčku morali su platiti 7000 eura po osobi, s time da se dvoje djece računalo kao jedna odrasla osoba. I uz ovako visoku cijenu to je bilo vrlo rizično. U Grčkoj je, kažu, bilo dobro, ali je nakon ulaska u Srbiju postalo strašno. Tamo policija izbjeglice upućuje na granicu. Samo što ih ne tjeraju da idu dalje. Ali, nije lako otići dalje. Prijeđu granicu, ali ih vrate. Bilo im je teško boraviti u Srbiji. Preživljavali su uz pomoć nevladinih udruga koje bi izbjeglicama donosile hranu, deke i osnovne potrepštine. Spavali su u sobičcima u koje se uguralo po četiri-pet osoba, bez osnovnih higijenskih uvjeta. Bilo je situacija da su morali ići na WC koji se urušavao.
Ništa bolje nije ni u BiH. Posljednjih sedam dana prije ulaska u Hrvatsku proveli su u Bihaću. Kažu da je bilo strašno. Prema njihovoj procjeni, bili su među tisuću, ako ne i više, ljudi koji su smješteni u nemogućim uvjetima. Spavali su u prostorijama bez prozora.
Ne mogu zamisliti kako je bilo djeci. Mali Sakar je vjerojatno tek prohodao kada su krenuli na put. Preskačem to pitanje. Roditeljima je dovoljno teško i bez mojih propitkivanja. Tijekom razgovora promatram djecu koja su se rastrčala po igralištu. Zajedno s mojim klincima jurišaju na tobogane, klackalice, istražuju sprave za vježbanje namijenjene odraslima. Najstariji Dyar je najotvoreniji i nastupa s najviše samopouzdanja. Djeluje kao i svaki drugi dječačić njegove dobi. Ipak, u jednom bezazlenom trenutku su izvirile posljedice traume koju je prošao.
Živjeti normalno
U jednom času je sjeo na klupicu, a jedan od mojih klinaca mu je donio papirnatu vrećicu s autićima koje su im izabrali. Ne nalazim dovoljno riječi kojima bih opisala pogled i ushit na licu toga dječaka kada je vidio što se nalazi u vrećici. S kakvim je samo oduševljenjem izvadio mali metalni karavan na kojem se mogu otvoriti prednja vrata! Nije se gasila iskra u njegovim bademastim očima! A onda mu se približio mlađi brat. I Sakar je shvatio da tu ima nešto za igru i želio je uzeti jedan autić. Dyar se uozbiljio i munjevito sve vratio u vrećicu, čvrsto je zgrabio i nestao zajedno s autićima iza tobogana.
Njihovi roditelji se nadaju da će dobiti azil u Hrvatskoj, naći posao i normalno živjeti. - Dobro je kada ti država pomogne, ali to nije pravi život - kaže jedan od dvojice muškaraca koje smo sreli u srijedu. Pitam od čega su živjeli u Iranu. Jedna obitelj je imala slastičarnicu, a muškarac iz druge obitelji je prodavao PVC stolariju.
Pokušala sam ispipati kako ih je tretirala naša policija. To me posebno zanimalo nakon svega što sam čula od Maje. Nisu imali baš nikakav prigovor. Samo riječi hvale. Ipak, rekli su da ih je policija uporno ispitivala o muškarcu koji ih je doveo u CMS.