O ženama iz Bosne i Hercegovine koje su završile na teritoriju Islamske države i kasnije u kampovima pod kontrolom sirijsko-kurdskih snaga prva je javno progovorila Alema Dolamić iz Tešnja.
Na to ju je natjerala sudbina njezine pet godina mlađe sestre Adele. Ona je 2014. godine dospjela u Siriju, kamo je s kćerkicom odvodi suprug Nermin Jahić. Prethodno su zajedno živjeli u Beču da bi se jednoga dana, umjesto s kolodvora u Tešnju, gdje ju je rodbina iščekivala, javila s teritorija koji su pod kontrolom držali islamski militanti, piše Slobodna Dalmacija.
U Siriji su za tri godine zajedničkoga života dobili još dvoje djece, ali Nermin, ratničkoga imena Ebu Zekerija, pogiba u veljači 2017. godine. Adela je završila u tzv. sigurnoj kući s desecima udovica i djece poginulih isilovaca. Nepodnošljivi uvjeti svakodnevnih borbi, bombardiranja, glad, bolesti i teror “braće” natjerali su je na bijeg iz posljednjeg ISIL-ova uporišta, sela Baghuz.
Sakupila je novac, platila švercerima, ali oni nju i djecu, zajedno s još dvije žene koje su se odvažile na isti korak, ostavljaju usred pustinje. Sreća u nesreći bila je što su je pronašli pripadnici koalicijskih snaga.
Od tad kreće Alemina borba za spas sestre i nećaka. I još dok su vlasti uvelike ignorirale problem, a druge obitelji skrivale od stida, ona je pisala na desetke adresa u BiH i inozemstvu, kumila i molila, uvezivala sve koji su se našli u istoj situaciji. Mjeseci i godine su prolazili u obećanjima. Nada se ukazala onoga trenutka kad je BiH pristala primiti svoje državljane.
Konačno, nakon nekoliko odgađanja, 19. prosinca ove godine stigla je prva skupina povratnika iz Sirije. U njoj je, uz pet boraca, bilo šest žena i 12 djece. Aleminu razočaranju, međutim, nije bilo kraja kad je shvatila da među njima nema njezine sestre i djece. Ostala je prilično shrvana.
- Kako ne bih bila?! - kaže Alema s kojom je Slobodna Dalmacija telefonski razgovarala uoči Božića.
- Naše vlasti, naše službe stalno su mi govorile da je ona na popisu i da sigurno stiže. Zato ne mogu sakriti svoje razočaranje. Najgore mi je od svega što sam ja sestri stalno davala nadu i govorila da je na listi, pa čak i onda kad ih u kampu Roj nisu pročitali među pet žena i djece za deportaciju. Ja sam je tad smirivala, govorila da mora biti neka pogreška, da ima još vremena. Pa naše službe su meni do posljednjega dana govorile da ona stiže, iako sam ja već znala da nije tako. Lagali su mi - ogorčena je.
Cijelu priču još je, dodaje, puno teže podnijela sestra.
- Čule smo se dan nakon deportacije. Tek tad je smogla snage da nešto progovori. Toga dana kad je shvatila da neće biti na popisu, pala je u krevet i 24 sata nije dolazila sebi. To mi je prenijela jedna žena koja ondje s njom boravi. Ovo je njoj i djeci već treća zima pod šatorom, bez ikoga svoga - kaže Alema.
- Napravljena mi je velika nepravda. Možete samo pretpostaviti kako se osjećam. Moja sestra, koja je 2017. godine pobjegla od ISIL-a, ostavljena je i dalje u logoru, a dovode one koje je trebalo za rukav vući da iziđu iz Baghuza. Osim toga, zašto prvo nisu doveli žene i djecu, pa tek onda muške borce? Gdje je tu pravda? - pita se Alema Dolamić.
Ona je odmah nakon deportacije zaprijetila tužbom protiv države. Mnogi su mislili kako je to izrečeno u afektu.
- Pa i nije. Još uvijek ozbiljno razmišljam o tome. Vidim li da nema druge, to ću i učiniti. Bojim se zapravo da sve sad ne padne u nekakvu tišinu, zaborav, da do nove deportacije ne prođu ne mjeseci, već godine - kaže za Slobodnu Dalmaciju.
Da sama ne posustane, poticaj joj je dala sestra koja posljednjih dana puno bolje zvuči preko telefona. Alema zna da povratak neće biti baš jednostavan, kao ni ono što će proći Adela i njezini.
- Neka se svatko vrati i odgovara za ono što je učinio. Njih okrivljuju što su otišli, pa su samim time i krivi. Moja sestra zna da je pogriješila. Pa zato je i pobjegla, predala se Kurdima. Ja samo živim za trenutak kad ću zagrliti nju i djecu. Znam da će za sve trebati vremena, ali ja ću uvijek biti uz nju - poručuje Alema Dolamić.