Prošao je još jedan u nizu srbijanskih dana D u posljednjih godinu dana. U Novom Sadu ponovno impresivan skup, na kojem se okupilo 150 tisuća ljudi, ako ne i više, na komemoraciji poginulima u padu nadstrešnice na novosadskom kolodvoru odnosno antivučićevskom prosvjednom hepeningu, nakon kojeg opet možemo reći - još jedan, tko zna koji po redu, čavao u lijes režimu Aleksandra Vučića, ali opet i da sve ostaje po starom, tj. da on do daljnjega ostaje u sedlu, koliko god ono bilo nakrivljeno.
Srbija se mijenja i studenti donose novi zamah, šansu da se Srbija izvuče iz gliba, ali pojavio se i strah da se ulazi u ritual i rutinu koja može pokolebati tu nadu i naboj.
Srbija je trenutačno u političkom i društvenom vakuumu. U vrlo je teškoj situaciji, studenti su svjetlo na kraju tunela, ali moraju biti jasniji u svojim porukama, da pokažu da nude alternativu ovakvom, nakaradnom režimu i politici koju zastupa Vučić. Studenti su, tko zna koji put, pokazali da su nova energija i nada Srbije, ali s puno "ali", recimo uz njih su u Novom Sadu bili i "vojni veterani", pa se postavlja pitanje - gdje su to oni i s kime ratovali!? Po Jugoslaviji? Hoćemo li ponovno gledat istu sliku prosvjeda. Koliko dugo se mogu izvoditi simbolični "performansi", šetnje i pješačenja od - do, okupljanja na raznim lokacijama, entuzijastični ulasci u gradove i emocionalni dočeci građana, organiziranje skupova zajedništva!?
Koliko ta energija, koje ima i koja je evidentna, može još potrajati. Kada su počeli studentski prosvjedi, Vučić je bio nagrizen i svi su čekali kada će mu doći kraj. To je slika koja traje već evo punu godinu dana u Srbiji. Šteta bi bilo da se nada koju su studenti donijeli izjalovi, jer bi to samo Vučiću produljilo politički život iako diše uz pomoć umjetnih pluća. No, i kod studenata postoji dosta nedoumica. Vučićev odlazak se ne nazire, mada on pada već dugo, ali, kao u starom vicu, kad se Mujo okliznuo u provaliju, na pitanje je l‘ preživio pad, on kaže: "Ne znam, još padam!" I ne zna se dokad će biti tako.
Što studenti zapravo žele?
I koliko studenti, ali i srbijanska javnost, imaju još snage ili i oni čekaju da se režim sam uruši. Vučić jest u slobodnom padu, ali još nije dotaknuo dno. Osim onog moralnog, ali to je već odavno. Puno toga je već iscrpljeno i ponovljeno, a nema efekta. Dokad i s kojim ciljem?
Ovo je borba na iscrpljivanje. Prosvjedna saga se ipak nastavlja: unatoč činjenici da je ovo još jedan Vučićev poraz, problem je da to može postati neki perpetuum mobile, bez konca i kraja, ili pak može doći do neželjenog nasilnog finiša. Dojam jest da je cijela Srbija, ili barem njezina većina, protiv Vučića, ali on se ipak nekako održava.
Studenti prosvjeduju, Vučića vrijeđaju na utakmicama, čak se među njegovim medijskim kerberima događa prestrojavanje i zauzimanje pozicija, skupovi njegovih plaćeničkih simpatizera - "ćacija" - veliko su ruglo koje vrijeđa zdrav razum.
Iz Bruxellesa dolaze sve žešće i odrješitije rezolucije o stanju u Srbiji, koje pokazuju da Vučić nema više "europsku zaštitu", ali još se ne vidi kada bi i kako on mogao otići s vlasti. Srbija je, stječe se takav dojam, u sudačkoj nadoknadi, a nitko ne zna koliko ona može potrajati. Oni jesu svoj prosvjed, koji na početku nisu tako željeli definirati (mada on jest od početka bio takav), sada digli na izravnu političku razinu. Postavljaju političke zahtjeve - traže izbore i žele se sami suprotstaviti Vučiću bez oporbe, koja je ionako bezuba i cijelo ovo vrijeme se nije uspjela ni nametnuti ni artikulirati. No, ponovimo, studenti također duguju neke odgovore od kojih, čini se, bježe.
Mi ni godinu dana od početka prosvjeda, ili više od pola godine otkad su pobunu podigli na raznu političkih zahtjeva, ne znamo što misle o EU (na prosvjedima će se naći i palestinske i ruske zastave, ali ne i EU), u godinu dana prosvjeda broj onih koji su za EU nije porastao, on je i dalje na razini od 40 posto podrške ili čak niže. Ne znamo što misle o sankcijama protiv Rusije, o politici "srpskog sveta", o Kosovu (istraživanja pokazuju da tu nema neke bitno drukčije politike), o Crnoj Gori, Republici Srpskoj, koji je njihov stav o Oluji i intervenciji NATO-a (vrlo je sličan režimskom) i mnogim drugim stvarima, koje su suočavanje s prošlošću i definiraju Vučićev režim i postavljaju pitanje jesu li oni za promjenu te i takve politike ili su samo za zamjenu odioznog Vučića, kao simbola koruptivno-nepotističkog (polu)kriminalnog režima.
To se mora rješavati i mijenjati zajedno, ne može se reći - sad je samo da srušimo Vučića i njegovu koruptivno-klijentelističku kliku, uspostavimo vladavinu prava. Sve bi to trebalo ići zajedno, a ne da na beogradskim ulicama slušamo da vučićevci viču studentima "ustaše", a ovi njima "Šiptari". Studenti bi tu trebali biti jasniji i odrješitiji. Vučić je svakako jedna amoralna i nedostojna pojava, ali je li dosta skinuti njega, a ne mijenjati sve ono što on prezentira i njegovu nakaradnu politiku kojim plaši regiju.
Nameće se i pitanje koliko zamaha i entuzijazma još ima u studentskom pokretu, pogotovo ako se stvarno budu čekali izbori, za koje Vučić kaže da bi mogli biti u studenom ili prosincu 2026. godine, a dotad, kako se ono kaže - tko živ, tko mrtav.
Režim gubi kompas
Doduše, sjetimo se, i kod Nicolaea Ceausescua sve se okrenulo u nekoliko minuta (naravno, stvari su se već bile zakotrljale, ali je sve riješeno u par dana). Vučićev režim gubi kompas i, zapravo, jedina je dobra stvar (samo može skupo koštati) što potkopava sam sebe svojim suludim ponašanjem i podizanjem represivne ljestvice. Način na koji režim nastoji predstaviti rušenje nadstrešnice (mada je nekoliko dana nakon njezina rušenja sam Vučić rekao da je "sve rekonstruirano osim nje") "dostojan" je montiranih procesa iz staljinističkog doba - neke ljude nastoje prokazati kao teroriste koji su zapravo namjerno srušili nadstrešnicu. Potpuna psihopatologija jednog režima koji ne preza ni pred čim, kao u slučaju Miše Bačulova, kojeg na stravičan način žele optužiti kao "zločinački um" koji stoji iza pada nadstrešnice, pa tvrde da se čak htio otrovati, ali tako da preživi, samo da naudi Vučiću.
Takve konstrukcije smišljao je samo najgrozniji Staljinov režimski stroj Nikolaj Ježov - Andrej Višinski, a sada je, čini se, to postala praksa i Vučićeva režima, kojom, navodno, upravlja ratni zločinac Vojislav Šešelj, za kojeg u Beogradu kažu da je glavni Vučićev savjetnik i grozomorni "mastermind". Režim dotiče svoje dno, ali se još održava.
Drama se nastavlja, svi pretpostavljaju, a prema tome i ide, da će se završiti Vučićevim padom, ali nitko ne zna u kojem činu i ne usudi se predvidjeti na koji način - neželjenim nasilnim svrgavanjem ili zakonskim putem - na izborima. Podsjetimo da se u kolovozu, kada su napadane prostorije vladajućeg SNS-a, a policija nije birala sredstva da se obračuna s prosvjednicima, nagađalo da je Srbija čak na rubu građanskog rata, a i izbori su nepredvidljivi, i, koliko se poznaje Vučić, on sigurno neće ni odstupiti ni priznati ako ih izgubi.
Konačno, ankete pokazuju vrlo različite rezultate - pa i da studentska lista (ako na izbore ne izađe oporba, što je također jedna od stvari koja je uzdrmala političku scenu Srbije) dobiva s više od 10 posto razlike, ali režim tvrdi da je Vučićeva pobjeda sigurna, i to s više od 55 posto glasova. Dakle, jedna prilično komplicirana situacija i pitanje je što se sve može zbiti u tih godinu dana do izbora i hoće li se do tada sve razriješiti, te mogu li jedna i druga suprotstavljena snaga ostati na istim pozicijama i s istom energijom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....