Problem svih problema rata u Ukrajini prijetnja je da iz klasičnog kinetičkog sukoba konvencionalnim oružjem preraste u sukob oružjem za masovno uništenje. Zabrinutost je, vezano uz to, izazvao niz vijesti iz ruskih izvora o laboratorijima za razvoj kemijskog oružja koje navodno SAD razvija u Ukrajini. A u što je, kako su stalno ponavljali, bio uključen i sin američkog predsjednika Bidena, Hunter, kao financijer istraživanja.
Što pretjerano podsjeća na lažnu kampanju koju su vodile američka i britanska vlada 2002. i 2003. godine kako bi, tvrdnjom da irački režim Sadama Huseina ima i razvija oružje za masovno uništenje, opravdale vojnu intervenciju. Kampanju koja je u konačnici dovela do napada na Irak. Iako je bilo više nego razvidno iz niza podataka da Irak nema oružje za masovno uništenje niti je ono, nakon pada režima, pronađeno.
Pojam “oružje za masovno uništenje” (WMD, weapons of mass destruction) prvi su put izrijekom definirali Ujedinjeni narodi 1948. godine kao “atomsko eksplozivno oružje, oružje od radioaktivnog materijala, smrtonosno kemijsko i biološko oružje i svako oružje razvijeno u budućnosti koje ima karakteristike usporedive u razornom učinku s atomskom bombom ili drugim gore spomenutim oružjem”.
U trenutku kad je definicija bila objavljena svijet je imao iskustvo uporabe kemijskog oružja, još od Prvog svjetskog rata, i nuklearnog, kojim je završen Drugi svjetski rat na Pacifiku. Sovjetski Savez će godinu kasnije postati nuklearnom silom i tada kreće utrka sa SAD-om u stvaranju što većeg arsenala. Koji se, kako navodi mrežno izdanje Hrvatske enciklopedije, dijeli prema načinu upotrebe, kao bojne glave raketnih projektila, kao mine, granate, a prema namjeni dijeli se na taktičko operativno, namijenjeno potpori borbenom djelovanju postrojbi, i na strateško, namijenjeno razaranju i kontaminaciji u pozadini protivnika.
Ruska strategija nacionalne sigurnosti definirala je da se nuklearno oružje može upotrijebiti i kao sredstvo odgovora na napad konvencionalnim oružjem ako bi u opasnost došla opstojnost države. Kad je ruski predsjednik Vladimir Putin, početkom agresije na Ukrajinu, poručio svakom tko se pokuša umiješati, “posebno zaprijetiti našem narodu, treba znati da će reakcija Rusije biti trenutna i da će vas dovesti do takvih posljedica kakve nikada u svojoj povijesti niste doživjeli. Spremni smo za svaki razvoj događaja”, zaključeno je da je pripravan i na korištenje nuklearnog oružja. Što je dodatno osnažnio kad je, na početku agresije, naredio da se ruske nuklearne snage podignu na visok stupanj pripravnosti što je i u političkim krugovima na Zapadu izazvalo zabrinutost da bi Putin stvarno mogao posegnuti za taktičkim nuklearnim naoružanjem, a bojazan raste kako se ruski invazijski planovi razbijaju o ukrajinsku obranu.
Procjenjuje se da Rusija posjeduje oko 2000 komada taktičkog nuklearnog oružja. Ono se može postaviti na razne vrste projektila koji se inače koriste za nošenje konvencionalnih eksplozivnih glava. Može ga se ispaljivati i kao topničke granate na bojnom polju, a isto tako ga se može postaviti na zrakoplove i brodove, primjerice kao torpeda ili dubinske protupodmorničke bombe, objasnio je kolega Tomislav Šoštarić na mrežnim stranicama Jutarnjeg. Dodajući da taktičko nuklearno može biti snage od jednog kilotona ili čak manje - kiloton je ekvivalent tisuću tona eksploziva TNT - a veće može biti snage do 100 kilotona. Učinci ovise o veličini bojeve glave, koliko bi visoko iznad tla detoniralo, ali i o okolišu gdje dolazi do eksplozije. Bomba koju je SAD bacio na Hirošimu bila je snage 15 kilotona, a ubila je u prvom udaru oko 80.000 ljudi. Desetci tisuća umirali su kasnije godinama od posljedica radijacije. Glavno je obilježje taktičkog oružja da su udarne i postudarne posljedice ograničene na područje napada.
Uzevši u obzir manjak racionalnosti u Kremlju, nije isključeno da bi se ondje mogli odlučiti na taktički udar u slučaju da im zaprijeti neuspjeh invazije.
Što otvara pitanje reakcije NATO-a. Koji se definira nuklearnim savezom “sve dok postoji nuklearno oružje”. Tri su članice Saveza nuklearne sile, SAD, Ujedinjena Kraljevina i Francuska, dok je američko nuklearno oružje raspoređeno u nekoliko europskih zemalja, Belgiji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Italiji. NATO smatra nuklearno oružje “sržnom komponentom ukupnih sposobnosti odvraćanja i obrane” u skladu s temeljnom definicijom Saveza obrambenim. No, ako bi nastupila “fundamentalna prijetnja sigurnosti bilo koje saveznice, NATO ima sposobnosti i odlučnost nametnuti protivniku cijenu koja bi bila neprihvatljiva i daleko nadmašila koristi kojima bi se protivnik mogao nadati”.
SAD, s druge strane, ima razvijenu nuklearnu doktrinu agresivnog stava s oružjem u visokoj pripravnosti za napad na protivnike naoružane oružjem za masovno uništenje (WMD), preventivno ako je potrebno - što je presudna točka, napad može nastupiti u slučaju procjene da protivnik planira prvi udar. Administracija predsjednika Joea Bidena razmišljala je o promjeni doktrine za korištenje nuklearnog oružja samo za odgovor, ali je od toga prije nekoliko dana odustala na inzistiranje saveznika, ali i pod utjecajem rata u Ukrajini. Nova će nuklearna doktrina, koja se uskoro očekuje, navoditi da će SAD koristiti nuklearno oružje samo u “ekstremnim okolnostima”. Što je također sintagma lako rastezljiva sadržaja.
U skladu s navedenim doktrinarnim tumačenjima, ako bi i došlo do ruskog napada taktičkim nuklearnim naoružanjem na Ukrajinu, NATO ni SAD unilateralno ne bi reagirali, nikako preventivno. Nedvojbeno je da bi takva eskalacija izazvala promjenu sigurnosne politike Saveza koja bi uključivala dodatne mjere odvraćanja i izravne obrane, bespogovorno bi se sve europsko nuklearno naoružanje stavilo u stanje najveće pripravnosti. A to je situacija u kakvoj je dovoljna jedna pogrešna procjena da nuklearne bojeve glave polete prema Rusiji i vice versa.
Procjena mogućeg uključivanja u nuklearni sukob na taktičkoj razini ovisila bi o analizi “fundamentalne prijetnje sigurnosti članice”. Primjerice, u kojoj bi mjeri mogući napad na Lavov prijetio Poljskoj. U smislu mogućeg sekundarnog utjecaja, primjerice radijacije. U svjetlu izjave Jensa Stoltenberga, glavnog tajnika NATO-a, da bi "svaka upotreba kemijskog oružja [od strane Rusije] iz temelja promijenila prirodu sukoba. Bilo bi to očito kršenje međunarodnog prava, a imalo bi široko rasprostranjene i teške posljedice. Ozbiljnost upotrebe kemijskog oružja, naravno, postaje još očitija znajući da uvijek postoji rizik od kontaminacije... Mogli bi vidjeti širenje kemijskih agenasa i na teritorij NATO-a". To bi jednostavno otvorilo vrata pakla.
Istodobno, to je točka na kojoj bi se Savez našao pred teškom raspravom o mogućem uključivanju u sukob. Što je pozicija koju nitko ne želi niti zamisliti jer bi se mogao dogoditi raskol, neke bi članice, poput Mađarske, vjerojatno bile protiv vojne akcije, osim ako kemijski agensi ne bi došli na njezino ozemlje.
Imajući u vidu zlo koje emanira iz Kremlja, nije isključeno da neki od arhitekata napada na Ukrajinu ponudi Putinu ovu opciju - kemijsko oružje - kao mehanizam koji bi mogao razbiti jedinstvo Saveza. Jer, sada je NATO jedinstveniji nego ikad u proteklih 30 godina.