IZBORI U RUJNU

Što nas čeka nakon miješanja karata u Berlinu? Sasvim je izgledno, i poslije Mutti - Mutti

Njemačka je osjetljiva na diskriminaciju i situacija u kojoj se Afd proglasi opasnim po ustavni poredak ozbiljna je prikrata
Angela Merkel
 Markus Schreiber

U srijedu ujutro, oko 8.30, kucnuo je čas. Thomas Haldenwang, čelnik Bundesamt für Verfassungsschutz (BfV, Ured za zaštitu ustavnog poretka, služba zadužena za unutarnju obavještajnu djelatnost), sazvao je telefonsku konferenciju i podređenima u svim njemačkim saveznim državama rekao da je Alternative für Deutschland (AfD), radikalno desna stranka, stavljena na popis entiteta koji se smatraju sumnjivim zbog ekstremističke aktivnosti te je odobrena aktivnost tijela BfV-a prema svim stranačkim akterima.

Tako je događaj opisao Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ). Naime, ova odluka nije službeno priopćena jer se pred Upravnim sudom u Kölnu vodi proces kojim AfD želi spriječiti uvrštavanje na listu potencijalno desno radikalnih stranaka. "S obzirom na proces koji je u tijeku i poštovanje suda, Savezni ured za zaštitu ustavnog poretka trenutno se ne može izjasniti o ovom pitanju", priopćio je BfV.

Tako je počelo da bi do kraja dana ta srijeda, 3. ožujka, gotovo pa zavila u crno europsku desnicu. Mađarska stranka Fidesz, koju vodi premijer Viktor Mihály Orbán, odlučila je istupiti iz frakcije Europske pučke stranke u Europskom parlamentu. I tako prestaje dosadašnja šarada prema kojoj se Fidesz, borac za "iliberalnu demokraciju", definirao kao desni centar. Orbán i njegovi pobornici konačno su izašli iz ormara (o da, imaju oni dosta članova koji se i dalje skrivaju u ormarima) i priznali da su stranka tvrde desnice.

Konačni udarac zadala je Francuska, koja je zabranila rad radikalno desne skupine Génération Identitaire (generacijski identitet) zbog "poticanja na diskriminaciju, mržnju i nasilje", objavio je ministar unutarnjih poslova Gérald Darmanin.

"Mrze nas", vjerojatno sada na skupovima urlaju desničari koji su poznati po tome da mrze druge. A nitko ih ne mrzi, samo je pitanje je li njihovo djelovanje u skladu s postojećim zakonima. Razvidno je da nije.

Veliko finale

Ipak, najteži je udarac pretrpio AfD. Njemačka je izuzetno osjetljiva na sve oblike diskriminacije i stavljanje pečata entiteta opasnog po ustavni poredak na političku organizaciju ozbiljna je prikrata. Posebno u trenutku kada Njemačka kreće u "super" izbornu godinu: izbori u pet (od 16) saveznih država i, kao veliko finale, savezni izbori 26. rujna.

AfD je nastao u doba krize eura, 2013. godine, kao stranka koja se protivila euru i tražila povratak njemačke marke. A onda se dogodila migrantska kriza. I stranka je naglo ojačala jer su njezini lideri shvatili da se dio javnosti, pa i vladajuće grupacije kršćanskih demokrata i socijalista (CDU/CSU), protivi politici otvorenih vrata koju je potaknula kancelarka Angela Merkel. Riječ je o trenutku kad Europa izranja iz Globalne financijske i vlastite suverene krize vezane uz euro, djelomično i uz opstanak EU, krize tijekom i nakon koje se velik dio stanovništva Europe počeo osjećati zaboravljenim. Trumpova "šutljiva većina", iako nije bila riječ o većini.

Skupina koja je bila bijesna na globalizaciju i tehnološki napredak svoju je frustraciju kanalizirala prema vlasti, kome drugome, zanemarujući vlastitu ulogu i nesklonost prihvaćanju promjena. Trenutak koji su u AfD-u savršeno iskoristili pozivajući se na klasični populistički repertoar stranaca koji kradu poslove, vlasti koja je odnarođena, nije ju briga za običnog čovjeka. Tim se sastojcima doda malo teorije zavjere i dobije se kritična masa biračkog tijela. Slobodarci u Austriji, Liga u Italiji, Vox u Španjolskoj, Brexit i vječna Marine Le Pen u Francuskoj.

AfD na izborima 2017. godine osvaja 94 zastupnička mjesta i, nakon što SPD opet ulazi u koaliciju s kršćanskom unijom, postaje vodeća opozicijska stranka. A onda, kako to već kod takvih stranaka biva, počinju unutarnji razdori oko pitanja smjera. Stranačke podružnice s istoka, iz saveznih država koje su činile bivšu Istočnu Njemačku (DDR), traže radikalni pristup. One sa Zapada se drže uzusa njemačke politike i žele biti bliže desnom centru.

Taj spor nije do danas razriješen. Unutar stranke se formira radikalna grupacija Flügel (krilo), koje vodi Björn Höcke, tip koji je mirno rekao da je spomenik Holokaustu u centru Berlina nacionalna sramota. Ali, Flügel donosi glasove na Istoku. Već tada počinje pritisak vlasti na stranku koja u konačnici pristaje rasformirati Flügel. Ali, BfV je mudriji od toga i zaključuje da je to samo formalni potez te da je Flügel i dalje izuzetno moćan unutar stranke. Samo prikriven. I zato cijela stranka dolazi pod prismotru obavještajaca.

Udarac je jak. AfD je tijekom protekle dvije godine pao u anketama i sada je blizu 10 posto na saveznoj razini. Gledaju u leđa i SDP-u i Zelenima. Izjednačeni su s lijevom opcijom Die Linke (ljevica), s kojom se bore za glasove na istoku. S njima niti jedna od navedenih stranaka ne želi koalirati. Vlast je, dakle, nedostižna. Oni tvrde da njihovo vrijeme tek dolazi, na sljedećim izborima 2025.

Odluka BfV-a posebno će utjecati na biračko tijelo na zapadu Njemačke. Stranački čelnik Jörg Meuthen, koji pokušava uvjeriti javnost da je predstavnik vodeće, srednje struje, posebno je zabrinut da bi stranci leđa mogli okrenuti vojnici, policajci, učitelji, dakle pripadnici srednje klase koji nisu bili zadovoljni politikom kancelarke Merkel, a nisu skloni lijevom centru pa da se okrenu Zelenima. "Velik dio biračkog tijela podržava AfD u znak protesta, ne zbog nekog ozbiljnog uvjerenja i oni će sada dvaput razmisliti o tome hoće li im dati glas", protumačio je za The Financial Times mogući razvoj situacije Hans Vorländer sa Sveučilišta u Dresdenu.

S druge strane, FAZ ocjenjuje da bi odluka BfV-a mogla imati mobilizacijski učinak na istoku. Ondje su, naime, i dalje svježa sjećanja na djelovanje partijskog aparata i tajne službe Stasi koja je potezom pera ljude proglašavala izdajicama i uništavala im živote. Nije, dakle, isključeno da AfD prođe jako dobro, primjerice, na izborima u saveznoj državi Tirinškoj (Thüringen), ali da to plati slabijim uspjehom na nacionalnim izborima. Istočne države imaju manji utjecaj na saveznoj razini jer imaju manje stanovnika.

Dodatni je problem za AfD što će ova odluka raspiriti unutarstranačke bitke. Alexander Gauland i Alice Weidel, stranački lideri u njemačkom parlamentu (Bundestag), zagovarali su tezu da se uopće ne treba pokušavati opravdati jer će BfV bez obzira na to stranku proglasiti sumnjivom. I sada će udariti na Meuthena, koji je pokušao pred javnošću prikazati umiveno lice Alternative za koje je razvidno da ne postoji. Preciznije, onaj dio koji je postojao vratit će se nekim drugim strankama. FAZ navodi da su sljedbenike stranačkog predsjednika njegovi protivnici već počeli zvati "petom kolonom".

Novi Merkel

AfD je u silaznoj putanji od 2017. godine, na što su primarno utjecali unutarstranački sukobi, a zatim nekoherentna politika u trenutku izbijanja pandemije. Biračko se tijelo, u sklopu fenomena karakterističnog za krize, "okupilo oko zastave" i podržalo vladu (sličan se proces dogodio i u Nizozemskoj, gdje bi se na izborima 17. ožujka moglo dogoditi da stranka premijera Marka Ruttea osvoji pravu većinu i brzo formira vladu, što bi bilo veliko iznenađenje). I to vladu personificiranu u liku Angele Merkel kojoj sada pomalo zamjeraju pretjerani oprez u otvaranju zemlje, ali ju i dalje podržavaju. U svemu postoji i važan emocionalni čimbenik, a to je odluka kancelarke da ne izlazi na izbore i da se nakon 16 godina na čelu Njemačke povlači. "Mutti" je ipak "Mutti".

I dok su pred AfD-om teški dani, u Njemačkoj već dulje vrijeme traje priprema svih stranaka za izbore. Zeleni su prvi organizirali stranačku konvenciju na kojoj su potvrdili da ih u izbore vode Annalena Charlotte Alma Baerbock i Robert Habeck. Njihov je plan jednostavan: sačuvati sadašnju razinu podrške i ostvariti rezultat što veći od 20 posto. Javnosti su poručili da im je cilj potrošiti jako puno novca na zelenu tranziciju. Što je jako zabrinulo desni centar. Socijaldemokrati (SPD) su odlučili da im kancelarski kandidat bude najbolji kadar koji imaju, ministar financija Olaf Scholz, koji je prvog dana ožujka predstavio stranački program. S očekivanim skretanjem ulijevo, bez iznenađenja.

Četiri "misije za budućnost", klimatske promjene, mobilnost, digitalizacija i zdravlje. Blijedo izdanje programa samo je dodatna potvrda da SPD nema ništa novo ponuditi i da je možda stvarno bilo bolje da su 2017. godine otišli u opoziciju (dobro, hrvatski SDP je u opoziciji, pa je isto tako bezidejan, da ne govorimo o francuskim socijalistima; ali mogli bi se svi osvrnuti prema Španjolskoj i Portugalu).

Die Linke, stranka koja je nasljednica istočnonjemačkih komunista, ali se kasnije fuzionirala s frakcijom koja je napustila SPD, također je održala virtualni kongres i iznenadila: izabrala je dvije žene da vode stranku u izbore. Janine Wissler i Susanne Hennig-Wellsow nove su čelnice. Prva dolazi iz savezne države Hessen, na zapadu, a druga iz Tirinške, jedine savezne države u kojoj je Die Linke na vlasti.

SPD se nada da će se na nacionalnoj razini moći uspostaviti crveno-crveno-zelena koalicija kakva se formirala u Tirinškoj. Tu nadu gaje i Zeleni jer bi tako postali vodeća stranka u koaliciji. No, problem je Die Linke. Naime, Susanne Hennig-Wellsow je pragmatična političarka koja smatra da je takav ishod povoljan za stranku.

S time se Janine Wissler ne slaže, SPD smatra revizionistima (ponavljam, gospođa je sa Zapada), želi napuštanje NATO-a i da na vlast dođe da uništi kapitalizam. Iza sebe ima zavidnu stranačku podršku. Tako da se potencijalnoj lijevoj koaliciji otvara ozbiljan problem: ako i sakupe dovoljno glasova da formiraju koaliciju, hoće li ju u konačnici Die Linke torpedirati? Ili će se morati okrenuti liberalima (FDP) i s njima formirati vladu?

Desni centar prate još veći problemi. Friedrich Merz, predstavnik desnog krila CDU-a, dvostruki gubitnik na unutarstranačkim izborima, najavio je da će se kandidirati na saveznim izborima. Potvrđujući tako da "dečki iz Berlina", kako vole zvati desno krilo, ne planiraju baciti koplje u trnje, nego će nastaviti svoju borbu protiv "merkelizma" koji, prema njihovu uvjerenju, predstavlja Armin Laschet, novi predsjednik CDU-a. Pa tako vodeća stranka najavljuje nove unutarnje turbulencije koje traju još od 2018. godine. Da nije bilo pandemije i njima bi dio biračkog tijela okrenuo leđa. Što nije isključeno ako se javnozdravstvena kriza smiri prije izbora, a sukobi nastave.

Ovakva situacija u CDU-u otvara ogroman prostor džokeru iz Bavarske. Markus Thomas Theodor Söder predsjednik je CSU-a kojem neprestano raste vrijednost na nacionalnoj političkoj burzi. Laschet ostavlja dojam lokalnog poreznog činovnika, a Söder je moćna pojava. I sasvim je sigurno da će pokušati iskoristiti sukobe u CDU-u za svoj proboj na kancelarsku poziciju. Mogao bi možda i računati na podršku "dečki iz Berlina", kojima je cilj da Laschet ne bude kancelar, a Söder bi im mogao biti prihvatljiv jer je CSU konzervativniji. Osim toga, s njima na kancelarskom položaju imali bi slobodan prostor za konačno razračunavanje s "merkelizmom" kad Merkel ode u političku mirovinu.

CDU/CSU se nada da bi FDP mogao iznenaditi (nema šanse), pa da mogu s njima formirati koaliciju. Zeleni bi najradije s dvije crvene stranke. Za što također ima malo izgleda. Pa je nakon rujna najizgledniji brak iz koristi, koalicijska vlada Kršćanske unije i Zelenih. Ovi potonji ovaj će put, za razliku od 2017. godine, biti pripravni na kompromise kako bi progurali svoje politike. Gotovo pa je općepoznata činjenica da gospođa Baerbock planira biti na čelu "superministarstva" koje će, nekako po uzoru na Austriju, gdje su Zeleni i pučani također u koaliciji, obuhvaćati ekologiju, energiju i ekonomiju, dakle kompletnu zelenu tranziciju.

Kako se god situacija razvila, jedno je sigurno: Europa mora biti pripravna na novu političku stvarnost u Njemačkoj. Ako Laschet i postane premijer, on će morati potvrditi da nije "novi Merkel" i nastojat će profilirati svoju politiku. Nije isključeno da je Orbán zbrisao svjestan da neki novi ljudi neće biti skloni kompromisima s njime.

Postavlja se i niz važnih pitanja: hoće li novo njemačko vodstvo biti sklono nastavku zajedničkog europskog zaduživanja i povećanju njemačkog duga ("dečki iz Berlina" su protiv toga); hoće li biti još neskloniji od Merkel po pitanju jače integracije EU; hoće li biti oštriji prema južnim članicama kad je riječ o fiskalnoj politici, a dodatno jačati veze s Nizozemskoj i hanzeatskom ligom. I kakav će biti odnos s Parizom, gdje Emmanuela Macrona za godinu dana čekaju predsjednički izbori. Hoće li prihvatiti novog talijanskog premijera Marija Draghija kao dio trijumvirata za budućnost EU?

Ključna pitanja

Sve navedeno ključna su pitanja za budućnost EU, pa tako i za Hrvatsku. Ali, za nas je Njemačka utoliko važnija što ondje živi i radi velik broj naših ljudi - hoće li Berlin dodatno otvoriti vrata kadrovima s Balkana kako bi smanjio probleme s radnom snagom i uključivanje migranata iz islamskih zemalja? A zatim i dva ključna pitanja: kako će nova vlada u Berlinu gledati na ulazak Hrvatske u eurozonu? Iako je svih 19 članica formalno ravnopravno, presudna je odluka u rukama najveće euroekonomije. A slušat će se i glas Nizozemske, koju je Merkel znala ublažiti. Isto pitanje vrijedi i za Schengen.

Konačno, tu je i pitanje Zapadnog Balkana. Nama primarno važna BiH, u koju dolazi Nijemac za visokog predstavnika međunarodne zajednice. No, hoće li novi kancelar biti sklon nastavku Berlinskog procesa, jačanju europske inicijative u BiH ili će to prepustiti unutarnjim pregovorima.

I u svemu tome ne smijemo zaboraviti da je Njemačka i dalje naš najvažniji trgovinski partner, uz Italiju. Pa će se svaki poremećaj na njihovu planu automatski preslikati i na Hrvatsku. Kako smo vidjeli tijekom globalne financijske i suverene europske krize.

I da zaključim: previše poznatih nepoznanica.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. rujan 2021 22:20