RADIKALNA PROGNOZA

Što nas zapravo čeka u 2021.: Evo što najavljuje menadžerica koju prati glas da nepogrešivo predviđa trendove

Egzistencijalna prijetnja pandemije i prisilni zastoji koje su mnogi doživjeli potaknuli su apetit za promjenama

Kradem kratak odlomak iz mračnog prognostičkog seta Marian Salzman, žene koju prati glas da nepogrešivo predviđa trendove: "Nemojte se iznenaditi ako se apartmani i stambena naselja uskoro na tržištu počnu natjecati zalihama ili pripravnošću za hitne slučajeve, a ne otmjenim teretanama i klubovima. Prijatelj izvještava da je nedavno obišao luksuznu rezidencijalnu zajednicu koja se mogla pohvaliti skladištem dvogodišnjih zaliha hitnih potrepština i kvazihitnom službom, s respiratorima i spremnicima za kisik.

Potrebno je samo kratko razdoblje panike da ljudi preispitaju ono što je najvažnije. Uznemirujuće, ovaj način razmišljanja prijeti da će otvoriti novi jaz između onih koji imaju i nemaju, s tim što će bogati potencijalno stvoriti vlastitu zrcalnu infrastrukturu, a ne ojačati loše financirane javne sustave. Tek su prije nekoliko generacija svjetski Rockefelleri upumpali milijarde dolara u javno zdravstvo i druge komunalne resurse. Što se događa kada se današnji pojedinci s visokom neto vrijednošću odluče umjesto toga stvoriti odvojene i krajnje nejednake alternative? Gdje to ostavlja nas ostale?"

Salzman je krajem prosinca objavila vjerojatno najradikalniju prognozu godine koja upravo počinje. Svojedobno je identificirala Osamu Bin Ladena kao potencijalno opasnog čovjeka, a danas iz Züricha pomaže graditi strategiju poslovne transformacije duhanskog diva Philipa Morrisa. Duhan je, znamo, u Europi industrija na koju se, iako donosi ogroman profit, više ne gleda sa simpatijom. Salzman je tvrda "korporativna životinja", svojedobno šefica američkog ogranka multinacionalne komunikacijske tvrtke Havas (nekad Euro RSCG), teško da je se može optužiti za "pomodno ljevičarenje".

Država bez povjerenja

Povratak u koronom i potresima zarobljenu Hrvatsku.

Citat Sandre Benčić, saborske zastupnice (Možemo!): "Hrvatska nema izgrađene institucije, protokole ni liderstvo za ovakve katastrofe. Zato što je Vlada postavila loš i potfinanciran sustav, a na vodeća mjesta postavlja neadekvatne ljude, sada osniva novi stožer i time priznaje da je sustav urušen."

Drugi citat, Andreja Plenkovića, premijera: "Tko je taj tko će iz komfora svog naslonjača reći da nešto nije dobro? Temeljem čega, kojih, čijih podataka? To je pokušaj stvaranja nepovjerenja u državu, doslovno demontiranja države. Institucije postoje jer imaju svoju trajnost. Na potresom pogođenom području bit će vojska, policija, civilna zaštita, HGSS i Crveni križ, pitanje je hoće li biti drugih, neformalnih oblika pomoći."

Benčić nije ovo bio prvi put da Vladu proziva zbog neučinkovitosti. Tražila je u Saboru, zajedno sa SDP-om, da se sve protupandemijske mjere koje ograničavaju slobodu građana donose dvotrećinskom većinom zastupnika "jer mi, de facto, jesmo u izvanrednom stanju" i "Vlada se mora ograničiti u samovolji i arbitrarnosti". Sa zastupnicima zeleno-lijevog bloka dežurala je pred Saborom tražeći hitno izglasavanje Zakona o sanaciji štete od potresa u Zagrebu.

Još jedan citat, ali iz drukčijeg ugla. Gojko Drljača u Jutarnjem zastupa klasičnu liberalnu tezu, duboko ukorijenjenu u domaćoj financijskoj i dijelu poduzetničke zajednice, da je država davno prekoračila dozvoljene granice miješanja u život građana. "Još od zadnje financijske krize 2008. u nizu društava počele su snažno jačati intervencije države, a u godini pandemije političari su i u zapadnim demokracijama pod pritiskom očekivanja doveli utjecaj vlasti na svakodnevni život do razine kakva se inače viđa u jednopartijskim diktaturama ili u feudalizmu", piše Drljača i mnogi će mu zapljeskati.

Situacija nakon potresa potvrđuje poznato: masovan gubitak povjerenja u državne institucije. Mišljenje da je država već drugi put ove godine zakazala nije isključivo u vlasništvu oporbe. Zagreb je u desetom mjesecu nakon ožujskog potresa tek kozmetički očišćen, a stanovnici Gline, Siska i Petrinje, nakon serije potresa koja je počela 29. prosinca, u 2021. su ušli doslovno na ulici, zakinuti za pomoć iz državnih robnih rezervi koja bi, da je sustav funkcionalan, tamo počela stizati već u prvim satima nakon nepogode.

Ono što će, međutim, ostati zapamćeno nije činjenica da je sustav zakazao, nego snažan, od rata nedoživljen, val građanskog zajedništva. Tamo gdje je u Petrinji i Glini zakazala država, uskočili su građani drugih gradova. Iz jadranskih kampova stigle su prikolice, iz Zagreba alpinisti (za krovove) i kuhari iz restorana. Navijačke grupe uklanjale su ruševine, a sa svih strana stizala je pomoć u hrani i odjeći.

Zeitgeist prošlog stoljeća

U svojoj najavi 2021. Salzman ukazuje upravo na važnost povratka zajedništvu, a tezu gradi na iskustvima iz vlastite mladosti. Pritom ne pokušava štedjeti nikoga. Narcisoidnost je, piše Salzman, zeitgeist već obojila u prošlom stoljeću. Našu fokusiranost na sebe same poticala je tehnologija koja nam je dopuštala da živimo u diskretnim virtualnim svjetovima.

Za razliku od sustava, tehnologija je uglavnom ispunila obećanje da će biti sjajan komunikator i povezivač. Zahvaljujući njoj, piše Salzman, prosvjede Arapskog proljeća 2010. omogućili su građani zaobilazeći od države kontrolirane medije i komunicirajući Facebookom i Twitterom. Pokret Black Lives Matter ubrzan je na društvenim platformama dijeljenjem videozapisa koji razotkrivaju policijsku brutalnost.

Digitalne platforme pomogle su rastu društvenih pokreta, od #LoveWins do #MeToo, i korištene su za pritisak na korporacije i vlade da promijene svoje ponašanje. Tijekom pandemije, tehnologija je desecima milijuna ljudi omogućila da nešto poput normalnog života nastave živjeti daljinski. Omogućila je rad od kuće, kućno učenje, kupovanje, pa čak i "okupljanje" s prijateljima i obitelji kako biste nešto proslavili i odmorili se, unatoč tome što su tisuće kilometara udaljeni.

To, međutim, ne znači da će nam i u 2021. tehnologija donijeti isključivo dobro.

Nove su nam tehnologije, upozorava Salzman, suzile svijet. Poticale su nas da stvorimo uska, personalizirana okruženja gdje (sami) slušamo svoje prilagođene zbirke pjesama i gledamo (opet sami) svoju "struju" zabave na osobnim telekomunikacijskim uređajima. "Nikada više ne trebamo vidjeti ništa ili bilo koga zbog čega bi nam bilo neugodno. Ako se ne potrudimo probiti se, ostajemo hermetički zatvoreni u svojim pristranim medijskim mjehurima koji postoje u virtualnim svjetovima koje sami sebi za sebe stvaramo i nastanjeni u jedinstvenim (političkim) strankama. Ti mjehuri dozvolili su i perpetuirali separatističke ideologije, svih vrsta uvjerenja. Hrane nas onim što želimo čuti; predstavljaju nam 'dokaze' koji potvrđuju naše svjetonazore, umjesto da ih propituju ili proširuju. Oni rađaju podijeljene stereotipe."

Salzman ne zastupa neku od teorija zavjere ni kada citira londonsku futuristicu Ameliju Kallman, koja kaže kako su nas neregulirani društveni mediji i algoritmi aplikacija koje su u srcu stvaranja pogrešnih i namjerno iskrivljenih informacija, dok većina ljudi nije svjesna kako se našim mozgom manipulira, uveli vjerojatno najslabije prepoznatu od svih globalnih društvenih kriza. U trenutku kad dugoročne nuspojave, uzrokovane potpunom oslonjenošću na pametne telefone i društvene medije postanu vidljive na našem mentalnom zdravlju, ljudi će zahtijevati da državna regulativa algoritama aplikacija i društvenih medija bude uključena u osnovni paket ljudskih prava. Uz darvinizam na djelu, zaživjet će i napor za ponovnim uspostavljanjem zajedničkih skladišta činjenica kojima će se upravljati pomoću umjetne inteligencije.

Drama u američkom Kongresu, kojoj smo zahvaljujući tehnologiji svi bili svjedoci u noći od srijede na četvrtak (zapravo, događa se uživo dok pišem), samo je jedna potvrda ispravnosti ove teze.

"Je li prekasno da svoj svijet određen koordinatama 'mene - ja - meni' promijenim u svijet koji bi bio nešto malo manje opsjednut mnome", pita Salzman i zaključuje kako, unatoč svemu što se događa, vjerojatno nije. Štoviše, kako se ograničenja pandemijom nametnutog društvenog distanciranja nastavljaju, odjednom smo očajnički željni biti zajedno, čak iako se brzo prilagođavamo odvojenom životu u pandemijskom lockdownu.

Mnogi od nas sada revidiraju svoje društvene krugove, trude se privući ljude koje godinama nisu vidjeli, a istodobno se udaljavaju od prijatelja i znanaca koje su donedavno viđali stalno. Odjednom smo, u tom novom konceptu življenja koji je započeo 2020. a nastavlja se 2021., svjesni i međusobne povezanosti naroda na planetu, s razumijevanjem da nijedna zemlja neće biti sigurna od ovog virusa dok sve zemlje ne budu sigurne.

Vjerojatno je najmoćnije "mi" koje je ljudska vrsta doživjela rođenje i rast demokracije - ideja da "mi, ljudi" možemo sami sobom upravljati. Da je svaka osoba važna, kao i svako mišljenje, usprkos tome, kaže Salzman, što se to političko zajedništvo često shvaća i provodi neadekvatno. U 2020. godini temeljne institucije koje podržavaju i stabiliziraju demokraciju - slobodni tisak, nesputana glasačka prava i vjera u izborni proces - bile su pod napadom jer su do izražaja došle autoritarne tendencije.

U sasvim drukčijem tonu, Salzman, zapravo, nastavlja priču koju je 1994. otvorio američki autor Robert D. Kaplan u svojem kontroverznom eseju "Anarhija koja dolazi" (The Coming Anarchy), s tezom da je demokracija koju Amerika potiče u mnogim siromašnim dijelovima svijeta tek dio transformacije prema novim oblicima autoritarizma, a da je demokracija u Sjedinjenim Državama u većem riziku nego ikad prije te da bi mnogi budući režimi, posebno američki, mogli više nalikovati oligarhijama drevne Atene i Sparte nego tadašnjoj (Clintonovoj) vladi u Washingtonu.

Kaplan nas je upozorio i na nešto što smo skloni izostaviti: "Demokracije su vrijednosno neutralne. Hitler i Mussolini su na vlast došli u demokratskim procesima". Mi danas tom paketu možemo dodati Trumpa, Orbana, Miloševića, destruktivnu ideju Brexita…

Kaplanov argument: Venezuela uživa u izabranim civilnim vladama od 1959. godine, a Čile je veći dio sedamdesetih i osamdesetih zapravo bio pod vojnom vlašću. Ali Venezuela je ostala društvo u previranju, s periodičnim pokušajima puča, raširenog kriminala i elitom koja većinu ušteđevine ulaže izvan zemlje.

Budući da su za uspješnu demokraciju potrebne i srednja klasa i civilne institucije, demokratska Rusija, koja nije naslijedila ni sovjetski režim, i dalje je nasilna, nestabilna i siromašna unatoč stopi pismenosti od 99 posto. Za razliku od Rusije, autoritarna Kina je dramatično poboljšala kvalitetu života stotinama milijuna svojih ljudi.

Pouka za izvlačenje nije da je diktatura dobra, a demokracija loša, nego da se demokracija uspješno pojavljuje samo kao kamen temeljac za druga društvena i ekonomska postignuća. Budući da demokracija niti formira države niti ih jača u njihovu početku, višestranački sustavi najbolje odgovaraju državama koje već imaju učinkovite birokracije i srednju klasu koja plaća porez na dohodak i gdje su primarna pitanja poput granica i podjele vlasti već riješena, ostavljajući političarima da se slobodno prepiru oko proračuna i drugih sporednih stvari.

Autoritarni ili hibridni režimi, ma koliko bili neliberalni, i dalje će se tretirati kao legitimni ako svojim podanicima mogu pružiti sigurnost i potaknuti gospodarski rast. Bit će lako prihvaćeni u svijetu koji sve više vode financijska tržišta koja ne poznaju granice. Kina je tu možda radikalan primjer, ali Singapur je slavljena država i u mnogim demokratskim dijelovima svijeta. Arapski Emirati mnoge ostavljaju zadivljenima, unatoč potpunom izostanku demokracije.

Napeta mreža

Kakvu nam budućnost predviđa Salzman? Egzistencijalna prijetnja pandemije i prisilni zastoji koje su mnogi doživjeli potaknuli su apetit za promjenama i povećali spremnost ljudi da ospore status quo. U Hrvatskoj je u taj paket danas uključen i strah od elementarne nepogode koja je u manje od tjedan dana od prvog velikog potresa otkrila tisuću mana podrazvijene, birokratizirane i disfunkcionalne države. Za neke to znači nižu toleranciju prema društvenim nejednakostima - izraženo snažnim impulsom da se glasa za vođe promjena, založi se za pravednije prakse na našim radnim mjestima i preusmjeri potrošnja za potporu manjim poduzećima i progresivnim ciljevima.

Razlike koje smo uspjeli otkloniti ili ignorirati u "normalnim" vremenima, piše Salzman, izbile su na površinu, a sve se više ljudi spaja oko ideje da društvo kakvo smo stvorili za mnoge više nije učinkovito. Kako ekonomska nejednakost nastavlja rasti, a mreže socijalne sigurnosti ostaju napete (ili ih nema), rast će interes za istraživanje potencijalnih putova promjena. U fokusu je rast suradničkih poslovnih modela, kao i usvajanje nekih aspekata demokratskog socijalizma tamo gdje oni trenutno ne postoje, uz povećanu podršku za dijeljenje resursa, pravednije oporezivanje i raznolikost u poslu, zabavi, politici i drugdje. Najveća prepreka toj promjeni u ovom je trenutku strah da se ne ode predaleko.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. siječanj 2021 04:03